Studiram, dakle, postojim

Studiram, dakle, postojim

Američki fakulteti zainteresirani su da prime kompletne osobe, za koje smatraju da će se dobro prilagoditi u novoj fakultetskoj okolini te je na sebi svojstven način i poboljšati. Stoga važnu ulogu u aplikacijskim postupcima imaju izvanškolske aktivnosti, preporuke nastavnika, kao i eseji što ih kandidati moraju napisati na zadanu temu

Prijedlog urednika »Vijenca« da napišem tekst o načinu školovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, i o razlikama između američkog i hrvatskog studentskog života i sustava visokog školstva, natjerao me na ono što sam planirao još od povratka iz Amerike u lipnju ove godine. Naime, smatrao sam da bi bilo korisno na papir staviti dojmove i spoznaje nakon četverogodišnjeg studija na Yaleu, jednom od najuglednijih sveučilišta u Americi, ali i svijetu, te ga usporediti s iskustvom na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje sam proveo godinu prije odlaska u SAD. Razlike između mog hrvatskog i američkog iskustva brojne su i zanimljive jer se zasnivaju na vrlo različitim shvaćanjima i pretpostavkama što visoko školstvo zapravo jest i kakva bi čovjeka/studenta/gradanina trebalo stvoriti. Te dvije različite filozofije vidljive su u gotovo svim aspektima studiranja, od načina upisa, preko izbora predmeta i organizacije fakulteta, pa sve do završetka studija i započinjanja karijere.

Sustav upisa na fakultete: kakvu osobu fakulteti traže

Svi srednjoškolci koji žele studirati na nekom sveučilištu u Sjedinjenim Državama moraju položiti tri standardizirana testa što se mogu polagati na lokacijama širom svijeta, a te testove polako počinju prihvaćati i fakulteti u Velikoj Britaniji. Dok TOEFL (The Test of English as a Foreign Language) uzimaju samo stranci kao provjeru vlastitog znanja engleskog jezika, SAT I i II (Scholastic Aptitude Test), kvalifikacijske ispite, moraju položiti i svi Amerikanci. SAT I testira znanje engleskog jezika — na mnogo višoj razini kompetencije nego što provjerava TOEFL — te znanje srednjoškolske matematike. SAT II zahtijeva znanje iz tri predmeta po izboru, od matematike i fizike, znanja stranih jezika pa do povijesti i sociologije (bira se između sedamnaest predmeta). Ti testovi ponajprije provjeravaju kandidatovu vještinu mišljenja, logike i analize, a ne koliko je važnih i/ili nevažnih podataka naučio/la u srednjoj školi. No, iako se od kandidata ne očekuje da na prijemnom ispitu pokažu svekoliko činjenično znanje, ocjene iz srednje škole služe kao drugi bitan pokazatelj mogućnosti kandidata. Upis na američki fakultet zahtijeva mnogo više od prijemnih ispita i ocjena. Američki fakulteti zainteresirani su da prime kompletne osobe, za koje smatraju da će se dobro prilagoditi u novoj fakultetskoj okolini te je na sebi svojstven način i poboljšati. Stoga važnu ulogu u aplikacijskim postupcima imaju izvanškolske aktivnosti, preporuke nastavnika, kao i eseji što ih kandidati moraju napisati na zadanu temu, a tako odbori koji odlučuju o prijemu mogu steći mnogo bolju sliku o mladim kandidatima. Od novopečenih studenata očekuje se da od prvog dana sudjeluju u bogatom fakultetskom životu pa stoga svaki talent, bio on glazbeni, kazališni, umjetnički ili sportski, povećava izglede za primanje. Na kraju, kandidati za upis na američke fakultete ipak ne znaju što je bilo odlučni faktor pri njihovu izboru.

Tretman studenata: možda najveća razlika između Amerike i Hrvatske

Tretman studenata na američkim sveučilištima u usporedbi s onima na hrvatskim možda je najveća razlika između tih sustava visokog školstva. Američki profesori znaju kako njihov sustav upisa favorizira dobre srednjoškolske učenike koji znaju razmišljati svojom glavom te osim inteligencije i znanja posjeduju niz drugih talenata. Stoga se profesori prema svojim studentima odnose kao prema sebi ravnima i medu njima se najčešće uspostavlja vrlo blizak, istinski kolegijalan, čak i prijateljski odnos. Gotovo se ne mogu sjetiti da sam, nakon nastave, zapitao bilo kojeg nastavnika za pomoć jer nisam razumio građu ili me nešto podrobnije zanimalo, a da me on odbio. Sa svojim sam profesorima tako otišao na brojne kave, sokove i ručkove, a da se ni u jednom trenutku nisam osjećao nelagodno. U nas — čast dakako iznimkama — odnos između profesora i studenata daleko je autoritarniji i druženje izvan nastave, koje često može biti najproduktivnije i najpoticajnije, gotovo da i ne postoji.

Uostalom, profesori često profiliraju svoj kolegij i način predavanja prema prijedlozima i željama studenata. Na kraju svakoga semestra, studenti ispunjavaju upitnike ocjenjujući rad svojih nastavnika te iznose svoje kritike i prijedloge za poboljšanje. Isti predmet se, zbog toga, može radikalno promijeniti u samo nekoliko godina. Skripta koje sam posuđivao od prijatelja što su diplomirali samo nekoliko godina ranije katkada su bila potpuno zastarjela u odnosu na ono što smo mi učili.

Povjerenje u vlastite studente uvjetuje ne samo dobar odnos studenta i profesora nego još jedno obilježje studiranja u Americi. Studenti, naime, imaju veliku slobodu pri izboru kolegija. U nastavnom planu i programu vrlo je malo obveznih kolegija i studenti mogu profilirati svoj izbor prema specifičnim interesima i ciljevima. Postoje odredeni uvjeti kojima se pokušava osigurati da svaki student dobije dovoljno široko obrazovanje i potrebnu specijalizaciju unutar glavnoga predmeta, no izvan toga studenti — koji se redovito dogovaraju sa svojim savjetnicima, čija je zadaća supotpisivanje studentova rasporeda — sami kreiraju vlastiti kurikulum. Na taj način studenti daleko radije prihvaćaju studij kao nešto svoje za što se doista vrijedi potruditi.

Ne samo fakultet (1): Akademska sredina i sport

Iz ideologije američkih sveučilišta da primaju samo kompletne osobe, koje uz dobre ocjene posjeduju još i raznolike talente, proizlazi još jedno vrlo bitno obilježje studiranja. Dok u nas profesori često ponavljaju kako je studiranje cjelodnevna obveza kao i posao, te se uz nju ne može baviti ničim drugim, u Americi je situacija dijametralno suprotna. Od studenta se očekuje da se bavi tim nečim drugim, štoviše mnogi studenti podjednako, ako ne i više, vremena posvećuju raznim osmišljenim izvannastavnim sadržajima.

Sport igra veliku ulogu u američkom studentskom životu. Čak i na najboljim fakultetima u SAD članovi sveučilišnih momčadi imaju vrlo visok ugled i popularnost, a na nekim manjim, akademski slabijim, fakultetima, koji se diče svojim sportskim programima, studenti-sportaši uživaju gotovo božanski status i sve povlastice. Štoviše, u Americi im je omogućeno nešto što ne bi mogli dobiti na našim sveučilištima: kvalitetno obrazovanje, no i mogućnost bavljenja vrhunskim sportom. Nerijetki su primjeri da se studenti-sportaši nakon uspješne sportske karijere jednako uspješno okušaju u nekoj drugoj profesiji. Bill Bradley, donedavno jedan od pretendenata za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke, predvodio je košarkašku momčad Princetona i poslije s New York Knicksima osvojio NBA-prsten te olimpijsko zlato s američkom reprezentacijom. Napori George Busha Jr. i Ala Gorea da u svojim kampanjama istaknu kako su u fakultetskim danima igrali baseball za Yale, odnosno košarku za momčad Harvarda, pokazuju koliko američka javnost respektira sveučilišno bavljenje sportom. Sportska i akademska karijera u Americi se isprepleću i nadopunjuju, dok su u Hrvatskoj gotovo medusobno isključive. Uvriježena stajališta da su sportaši akademski inferiorni posljedica su ponajviše takve organizacije visokoga školstva u nas. Naši vrhunski sportaši, koji su istodobno izvrsni studenti, primjerice plivač Gordan Kožulj, student čuvenog američkog sveučilišta Berkeley, trebali bi biti poučnim primjerima za Hrvatsku.

No, na vlastitom iskustvu igranja za tenisku momčad Yalea shvatio sam koliko je bavljenje sportom veliko odricanje. Izvrsni uvjeti za sportsko razvijanje, veličanstveni tereni, kvalitetni treneri, momčadski duh, privlačna brojna putovanja, no, studenti-sportaši su u nemogućnosti uživati u drugim podjednako vrijednim sadržajima života na američkim sveučilištima.

Ne samo fakultet (2): Kazalište, glazba, likovna umjetnost i ostali neizostavni dijelovi američkoga studentskog krajolika

Naime, ti drugi sadržaji toliko su privlačni da dio studenata-sportaša posljednju godinu prekida svoju sportsku karijeru kako bi imali više vremena za sve ono što su do tada propustili. Na američkim sveučilištima postoji velik broj kazališnih grupa, muzičkih sastava i orkestara, priređuju se brojne izložbe i raznorodne priredbe među kojima se jednostavno mora pronaći ponešto za svačiji ukus. Tako na Yaleu postoji duga tradicija najboljih a capella grupa sa svjetskim ugledom. Svake godine takve grupe, primjerice The Duke's Men, Alley Cats, The Baler's Dozen, Tangled up in Blue, Shades ili Whifenpoofs, često nastupaju na sveučilištu, ali isto tako odlaze na turneje u razne svjetske glazbene centre. Osim toga ljudi iz različitih dijelova Amerike i svijeta dolaze uživati u glazbi Yaleova simfonijskog orkestra i filharmonije.

Kazališna i filmska umjetnost takoder nisu nimalo zapostavljene. Škola drame (postdiplomski studij u Americi) iz kojih je medu ostalima potekla i Jodie Foster redovito održavaju predstave na koje studenti Yalea mogu ući s popustom. Osim toga, studenti se često okušavaju u izvodenju vlastitih predstava i kraćih filmskih produkcija koje fakultet financijski potpomaže. Edward Norton, zvijezda filmova Generacija X i Fight Club, tako je napravio prve glumačke korake. S Yalea su potekli i brojni poznati redatelji i producenti, a od mladih glumačkih nada tamo danas studira Claire Danes.

Američko sveučilište pruža priliku i filmofilima da na neki način materijaliziraju svoju ljubav prema filmu: mladi filmoljupci (Yale Film Association) tako organiziraju premijere filmova uz prisutnost poznatih gostiju koji prije i poslije produkcije odgovaraju na pitanja studenata. Posljednjih smo godina ugostili Al Pacina, Roberta de Nira i Olivera Stonea.

Sveučilište Yale, takoder, nudi dvije velike muzejske atrakcije čije se zbirke stalno popunjuju zahvaljujući izdašnoj financijskoj pomoći bivših studenata. Umjetnička galerija na Yaleu (Yale Art Gallery) najstariji je sveučilišni muzej u Sjevernoj Americi, koji danas posjeduje više od sto tisuća izložaka, medu kojima se ističu djela Van Gogha, Maneta, Moneta, Picassa i Eakinsa. Medu brojnim kolekcijama osobito se ističu zbirka etrurskih i grčkih vaza te kineske slike, keramika i kipovi od bronce. Osim galerije, Yale se ponosi i Centrom za britansku umjetnost (The Yale Center for British Art) — najopsežnijom zbirkom britanske umjetnosti izvan Velike Britanije.

Gotovo da nema ljudske aktivnosti koja, na neki način, nije predstavljena medu studentskim grupama na američkim sveučilištima. Na mom sveučilištu popularan je debatni klub s velikom i starom tradicijom (Yale Debate Association), čiji članovi redovito pobjeduju na brojnim debatnim natjecanjima širom svijeta. Yale Political Union forum je gdje raspravljaju predstavnici studentskih političkih stranaka i raznovrsnih organizacija: od republikanaca preko konzervativaca i stranke budućnosti do demokrata. U takvim studentskim organizacijama obrazovali su se i političku karijeru započeli mnogi zastupnici u američkom Kongresu i visoki državni dužnosnici. Iznimna je čast biti pozvan kao govornik na skupove Yale Political Uniona — svoja su stajališta izlagali William Cohen, američki ministar obrane, državna tajnica Madelaine Albright, John Rawls, jedan od najvećih živućih političkih filozofa itd. Kolika je važnost i ugled ovih studentskih organizacija govori i podatak da su, na njihov poziv, oba pretendenta za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke, Bradley i Gore, posjetili Yale i održali zapažene govore. Bush, iako bivši student Yalea, odlučio je ove godine zaobići svoje sveučilište kao poznato demokratsko i liberalno središte, gdje nije odveć omiljen.

Brojni vodeći svjetski novinari koji danas pišu za »New York Times«, »Washington Post« ili »The Economist« svoje su karijere započeli u studentskim listovima. »Yale Daily News«, »Yale Herald«, »Rumpus Magazine«, »Yale International Forum« i »The Yale Literary Review« studentske su novine i publikacije zavidne sadržajne i tehnološke kvalitete u kojima se sveučilištarci okušavaju ne samo u pisanju nego i u čitavu procesu uređivanja, izdavanja, tiskanja ili marketinga. No, uz ove već uhodane i respektabilne grupe i organizacije svake se godine skupina entuzijasta odluči na stvaranje neke nove. Nedavno je osnovana grupa koja se protivi sili teži (žongleri), a mnoge se povremene organizacije osnivaju sa strogo ograničenim ciljem, primjerice grupa koja je danima protestirala protiv IMF-a i WTO-a spavajući na glavnom trgu unutar Yalea.

Kontinuirani rad: najbolje rješenje za smanjenje pritiska na studente

Kao što smo vidjeli, raznolike i brojne izvanškolske aktivnosti sastavni su dio studiranja u Americi. Od studenata se jednostavno očekuje da se bave i drugim stvarima osim učenjem i u skladu s tim napravljen je nastavni plan i program. Iako postoje završni ispiti na kraju semestra, pritisak na studente nije kao u nas, gdje ispiti znače biti ili ne biti.

U Americi se ocjena zasniva na više elemenata, od redovitih dolazaka na predavanje i zalaganja tijekom nastave, do brojnih pisanih radova i nekoliko manjih ispita. Naglasak je na pisanom izražavanju i više od 95 posto ispita isključivo je pisano. To, uz brojne obvezne radove i eseje, jamči da će studenti nakon zavrsetka školovanja biti potpuno pismeni — i upoznati sa svim elementima i pravilima pisanja znanstvenog rada — što nije slučaj sa svim hrvatskim fakultetima. Predavanja takoder nisu predugačka, jedan predmet rijetko se sluša više od dva školska sata — osim u slučaju seminara kada nastavnik radi s vrlo malim brojem studenata. Praktični Amerikanci smatraju da je teško zadržati potpunu koncentraciju dulje od toga. Predavanja se najčešće održavaju ujutro i u rano prijepodne, tako da se u poslijepodnevnim satima studenti mogu baviti drugim aktivnostima ili raditi. Naime, mnogi studenti moraju raditi kako bi zaradili za dio školarine i troškova studija, pa obavljaju najrazličitije poslove, od znanstvenog suradnika i prevoditelja do konobara i izbacivača u diskotekama.

Specijalizirani uredi za pomoć studentima pri traženju posla i pronalaženju postdiplomskog studija: najbolji način za skraćivanje prosječne duljine studiranja u Hrvatskoj?

Nemogućnost nalaženja posla nakon završenog studija, možda najveći problem koji tišti hrvatske studente, u Americi je djelomično riješen preko posebnog ureda za pomoć studentima u traženju posla i izravnim dovođenjem potencijalnih poslodavaca na sveučilište (University Career Services). Iako taj odjel ne posjeduje magični štapić kojim svakomu može naći posao — gotovo nepostojeći problem nezaposlenosti u Americi rezultat je ponajviše trenutne snage američke ekonomije — u najvećem broju slučajeva studenti koji su diplomirali nalaze preko tog ureda brojne prilike za započinjanje karijere ili pak nastavak studija. Najjače svjetske banke, tvrtke, državne službe i nevladine udruge svake godine na sveučilištu intervjuiraju potencijalne kandidate: oni jednostavno dolaze po njih. Stoga mi se čini da bi jačanje hrvatskoga gospodarstva i mnogo bolja izravna povezanost privrede, poslovnog svijeta i državnih službi s ustanovama visokoga školstva, smanjila prosječnu duljinu studiranja, problem koji se posljednjih dana spominje kao glavni negativni atribut našeg visokog školstva. Hrvatski studenti nisu ništa nesposobniji od najboljih američkih, samo su izgubljeni u arhaičnom sustavu (visokog) školstva i demotivirani slabim mogućnostima pronalaženja posla nakon diplome.

Čini se da nedavno objavljen prijedlog reforme hrvatskoga školstva priznaje uspješnost nekih dijelova američkog iskustva kao što su prijemni ispiti (veći naglasak na analitičkim i logičkim sposobnostima učenika) i značenje izvanškolskih aktivnosti. No, najbitnija poruka koju bi ljudi odgovorni za reformu školstva trebali dobiti iz Sjedinjenih Država sama je američka filozofija studiranja. Studiranje bi trebalo biti najljepša životna faza u kojoj se sveučilištarci, uz kvalitetnu nastavu i učenje, okušavaju u brojnim aktivnostima i zadovoljavaju raznolike interese.

Bartol Letica

generacija 2000, Yale University, SAD