Stara, eterična dama

Stara, eterična dama

Svako možebitno sakaćenje kulturnih i umjetničkih funkcija Hrvatskoga radija, gotovo jedinstvenih u našoj urlajućoj radijskoj galaksiji, ujedno je i bitno oštećenje hrvatske kulture

Što više starim, sve više shvaćam da sam dijete radija. Moje djetinjstvo bilo je obilježeno epohom toga općila sa svijetom. To kao da je obilježilo moj duhovni genetski kôd. Sjećanja na drvenu kutiju sa svjetlećom skalom i magičnim okom i danas u meni bude čežnju. Uz majčine priče, najljepše uspavanke koje pamtim bili su radijski prijenosi Toske i Ere. Radio je u meni razvio i strepnju političke životinje. Još mi u ušima odjekuju zvuci Internacionale, signal Radija Jugoslavija, što se u minutama dugim kao sati znao ponavljati u iščekivanju nekih važnih saopćenja koja su mijenjala naše živote.

Radio me ispunjavao emocijama. Sjećam se kako sam grcao u suzama slušajući tužni kraj Junaka Pavlove ulice. Radio me i obrazovao. Emisija Govorimo o muzici, koju je u nedjelju između devet i deset ujutro vodio Slavko Zlatić, bila je moja prva i najtemeljitija glazbena početnica. S radiom sam, malo odrastavši, bježao i preko granice. Moj nono je pobožno slušao Glas Amerike i Grgu Zlatopera. Ja sam više volio otputiti se preko mora, do valova Radija Bari i njegovih emisija Balate con noi i Colona sonora. A potom i do Radija Luxembourg.

Koliko je radio važan u našim životima, shvatio sam u najburnijim danima prošloga rata. Dok je Zagreb bio u opasnosti, nikamo nisam išao bez baterijske svjetiljke i tranzistora. Oko moje kuće zviždali su meci, a ja sam slušao dojave hrabrih reportera Stojedinice s prve crte nerazaznatljive bojišnice. Radio je nezamjenjiv u dramatičnim situacijama. Kada je prije dva, tri ljeta gorjelo sve oko Dubrovnika i na Grad padao gar i pepeo, cijelu sam noć proveo s reporterima Radija Dubrovnik.

Televizija je samo naizgled nadjačala radio, slika zvuk. Govorim to, naravno, s gledišta djeteta radija. Novi naraštaji ne misle tako. Za njih je zaslon hram i zakon. Zato mi, valjda iz profilaktičkih razloga, kada dođu kući, ugase moj radio i upale svoju televiziju, te izađu iz sobe. Radioovisnici sve su rjeđi i stariji, ali to ne znači da mlađi mogu bez njega, u kolima, u uredu, posvud gdje im je dalekovidnička kapelica nedostupna.

Revolucija na našim radiovalovima počela je još u komunističkim vremenima, ali se dogodila s promjenom režima. Novi vlastodršci pomislili su da, ako imaju u rukama televiziju, raspolažu medijskom moći. Zbog toga su koncesije za privatne televizijske postaje dijelili na slamčicu, a radiovalove prepustili su brižno nadziranoj privatizaciji.

Prevarili su se. Jedina pobuna koja im se obila o glavu došla je putem etera, kada su htjeli ukinuti koncesiju Stojedinici. Osim toga, pokazalo se da je televizijska privatizacija mnogo skuplja od radijske. Nove radijske postaje počele su nicati kao gljive poslije kiše, što je i dobro i loše. Dobro je što su radijske frekvencije, osobito zagrebačke, jednostavno zakrčene novim programima. U raznolikom obilju nađe se za svakoga ponešto. Loše je što je u tom obilju mnogo komercijaliziranoga kiča i podilaženja slušateljima, a malo pravih radiofonijskih prodora.

No, sigurno je da su u tom obilju programi Hrvatskog radija izgubili primat u slušanosti. Slušanost je rascjepkana i zapravo nitko, sudeći prema povremenim anketama, ne nadmašuje dvadeset posto potencijalnog slušateljstva. Ipak, Hrvatski radio sa svojom mrežom mjesnih postaja ostaje stožer toj našoj šarolikoj radijskoj galaksiji, a u mnogome i nedosegnuti parametar radiofonijske kvalitete.

Nije to zbog njegove političke profiliranosti. Primat u političkom radijskom novinarstvu i dalje pripada Stojedinici, premda se i ona u posljednje vrijeme okoštala u davno iznađenoj shemi, pa ponešto i izgubila (Week report). No, Hrvatski radio ima neke druge adute po kojima je bez premca u našoj radijskoj galaksiji.

Evo najprije osobnog iskustva. Ako mi dojadi po deset puta slušati istu stupidnu reklamu, ako mi dosade prepotentni i neduhoviti voditelji, nagradne radio-igre, bubotajući ojkajući i unjkajući uraci tzv. zabavnih pjevača koji ne znaju pjevati, onda uplovim u neku od manje ili više sigurnih luka Hrvatskoga radija. Tamo je možda sve pomalo uštogljeno, ali ipak ispolirano, s podnošljivom mjerom decentnosti koja se stječe desetljećima.

Neki će mi možda zamjeriti da sam konzervativan. Možda i jesam. Uz suvremene, sve iritantnije ritmove, katkad se želim opustiti uz ozbiljnu glazbu, džez, stare, zimzelene melodije koje me vraćaju u mladost. Hrvatski radio ima u tom pogledu najraznolikiju ponudu koja je, ovisno o programu, i trendovska, ali istodobno i dubinski sondirana u različitosti.

Katastrofa je naše radijske galaksije osobito ozbiljna glazba. Neke postaje doista imaju, jednom tjedno, programe velike glazbene baštine čovječanstva, koji su katkada solidni, pa i atraktivni (poput Šišmiša na Obiteljskom radiju). No, to su samo krpice kojima se iskupljuje sveopći raspašoj lakih nota. Ako nigdje drugdje, a ono na Trećem programu, moguće je uvijek naći izvrsnih emisija ozbiljne glazbe koje temeljito promišljaju klasiku.

Radio je i kulturni medij. On je najmasovniji posredovatelj kulturnih informacija i vrijednosti. Tako je svagdje, osim u našoj radijskoj galaksiji. Komercijalizacija ne smatra kulturu dovoljno atraktivnom za svoju laku ponudu. S iznimkom Stojedinice, gotovo da nema postaja kojima je kultura i na obzoru. Kultura u svim aspektima od informacije do esejističkih i kritičkih promišljanja postoji samo na Hrvatskom radiju, od pregleda u četiri poslijepodne na Prvome, magazinskih emisija na Drugome, do temeljitih najava i Skokovih razgovora o jeziku na Radiju Sljeme, a kao kruna: nema časopisa ni kulturnih novina koje dopiru do više ljudi od onoga zvučnog — Trećeg programa. Povremeni uvidi svjedoče mi da je tako i izvan Zagreba, posebno na Radiju Rijeka i Radiju Dubrovnik.

I konačno, ono najvažnije — radiofonija je i umjetničko izražajno sredstvo. Hrvatski radio na području radiodrame ima dugu i veliku tradiciju, koja je nekim vrhuncima dosegla svjetske domete i priznanja. Na žalost, u tome je i dalje ostao osamljen. Prema tome, svako možebitno sakaćenje ovih njegovih funkcija ujedno je i bitno oštećenje hrvatske kulture. Zbog svega toga sam prema Hrvatskom radiju u našoj urlajućoj galaksiji opravdano sentimentalan, kao prema staroj, eteričnoj dami, možda u čipkama i s vezenim rukavicama, u čijem se krilu uvijek može naći pokoji sretan trenutak zadovoljstva i smirenja.