Smeće kao umjetnost

Smeće kao umjetnost

Slavko Grčko, Promjenjive vertikale, Gradina Trsat — Rijeka, 6-31. srpnja 2000.

Svakogodišnji nus-proizvod prošlogodišnje izložbene priredbe na Trsatskoj gradini (»Pul kaštela«) jest izložba. Prvonagrađeni među statusno i obrazovno profesionalnim likovnim umjetnicima priprema samostalnu izložbu za sljedeći ciklus ljetne izlagačke sezone. Prošlogodišnji laureat ovogodišnje izložbe je Slavko Grčko.

Ako ljeti emancipirano odgurujemo od sebe uobičajenu svakodnevicu, odmaramo se vrednujući u miru uspješnost cjelogodišnjeg događanja, nalazimo se, zapravo, u žiži kritičkog osvrta. Na minulo, i na pragu smo sljedećeg razdoblja što ubrzano, plimovito nailazi te ga treba dočekati, usmjeriti, apsorbirati i vrijednosno preživjeti. Raspoloženi, baš za ovakvu izložbu. Izložbu otpada, ostataka, ambalaže, obezvrijeđene materije — smeća. S jasnom porukom. O smeću i nama. Suspregnutog daha pred nadolazećom, prijetećom sutrašnjicom. Indoktrinirani i zabezeknuti. Ali, ovdje je pred nama smeće fino upakirano, ljepotno, svedeno na izloške. Čistih formi i zanatskog perfekcionizma. Smeće je suptilno estetizirano u oblik poruke o ljepoti. Takvog bismo rado i zauvijek zadržali. Slavko Grčko razobličava popularni model, civilizacijsku tečevinu — na dijelove. Segmente postavlja u precizne i tonski ujednačene kompozicije. »Jeep« je pretvoren u rezervne dijelove. Od čega je sastavljen i u što će se na groblju automobila pretvoriti. Ciklus je završen. Kadikad su među dijelove provučene okomite trake praznine i bjeline poput upita o smislu. Odjednom — promjena. Šarena, napučena, valovita vertikalna ploha pretvara se u potpuno ravnu, glatku i jednobojnu. Bez ikakvog znaka ikoje promjene na njoj. Poput površine vode stajaćice na kojoj se bilo što može pojaviti i ogledati. Ili je, poštujući nedopušteno pipkanje umjetnina, naočigled gruba i posve hrapava ploha. Da li je gruba ili je to samo precizno naslikana hiperrealistička iluzija. (Opipala sam.) Hrapava je. Stvarna. Kao i elementi kojima autor istančano gradi strukturu i kompoziciju — stvarno smeće: otpatci, ostaci, materijal za reciklažu. Ono što smo odbacili, što nikome ne treba. A jedino zavređuje da ga šutnemo nogom nađe li nam se, ne-daj-bože, na putu. »Fino smeće« koje je Slavko Grčko oblikovao u dorađene vertikale utišanog tonaliteta. Čisto i uglađeno. I uvijek s istom i jasnom porukom. O licu i naličju baš svake pojavnosti. Smeće ili umjetnost? Je li danas i umjetnost smeće? Demokratizacija je svakome dodijelila sudsko žezlo. Možda je suvremena umjetnost svojevrsna reciklaža sadašnjeg vremena u korist dolazećeg. Nadamo se, i njegova prethodnica.

Od smeća i zagađenja, mentalnog i fizičkog, zagriženo se branimo. U eri globalizacije ekologije, koja polako počinje nagrizati samu sebe, Slavko Grčko od predmeta zloglasne reputacije (limenke, plastične čaše) stvara ugodničku umjetnost po mjeri svake nadahnjujuće muze. Poželjnu umjetnost. Ekologija je razgranata disciplina koja polako ulazi u fazu pretjerivanja. (Pretjerivanje je toliko ljudska i čovjeku svojstvena kategorija.) Njezine podvrste — politička ekologija, kulturna ekologija, urbana ekologija, ekologija međuljudskih odnosa, etike i morala, počinju ugrožavati fokusno ishodište svog nastanka i opstanka — čovjeka. Nedaleko je vrijeme nastanka ekologije čovjeka. Da štiti čovjeka od ekologije.

Dezurbanizacija, dezagregacija, dezorganizacija i dezorijentacija razvojnih procesa ionako su nemogući. Niti se mogu umjetno spriječiti. Povratka nema. Karta je kupljena samo u jednom pravcu. Donekle možemo, a i želimo putovanje učiniti udobnijim. Sa što manje tare i ostataka oko sebe — fizičkih i duhovnih. U dobroj mjeri. Mjera je univerzalna točna količina. Uvjet ravnoteže kojoj težimo. Razlikujući je od zdepaste zbilje u kojoj sada plutamo. Mjera će u gotovo svakom sustavu civilizacijskih skokova u budućnost igrati odlučujuću ulogu.

Dobrohotno je što sve može smeće. I Slavko Grčko.

Zapamtite! I stranice novina samo su ambalaža za rečenice, informacije i misli. Kad su pročitane, postaju smeće. Gotovo bezvrijedan papirnati ostatak.

Mirjana Kos-Nalis