Skromnost kao najveća ambicija

Nasuprot lovcima na senzacije i efekte postoje fotografi koji osluškuju duh gledanih stvari, bilo da je riječ o katedrali, crkvici u polju, kamenoj krunici ustrajnoga suhozida u pustopoljini ili pak o ljudskom licu. Uplesti se prividno nevidljivo u sve to — umijeće je ponajboljih

Uz fotografiju Kreše Tadića

Jedan od postulata vrle fotografije leži možda u odluci fotografa da bude što nevidljivijim kako bi što više ili što bolje vidio. A obziran i tihi čovjek može, dakako, dokučiti mnoge stvari za razliku od neobzirne i bučne prisutnosti koja vreba samo senzacije, koja tjera duše gledanih stvari ostavljajući samo njihovu koru. Prevedeno na jezik fotografije, postoje fotografi koji primjerice i u spomenicima kulture grčevito tragaju samo za svojim licem, tako da spomenik, pod napetošću autorskoga viđenja stvari, postaje manje-više puka krivotvorina, a fotograf zadobiva onu vrstu važnosti koja mu ne pripada. To je najgori oblik samohvale koji se napio tuđega znoja i kojemu nije stalo do istine.

S druge strane, nasuprot lovcima na senzacije i efekte postoje fotografi koji osluškuju duh gledanih stvari, bilo da je riječ o katedrali, crkvici u polju, kamenoj krunici ustrajnoga suhozida u pustopoljini ili pak o ljudskom licu. Uplesti se prividno nevidljivo u sve to — umijeće je ponajboljih.

Jedan od ponajboljih je Krešo Tadić.

To je čovjek koji je osigurao svoje lice u licima drugih. Skromnost i skrušenost kojom se dičio kao čovjek proistjecala je iz skrušenosti prema onome što je gledao ostavljajući osjećaj i objektivnoga svjedočenja, ali i onaj osjećaj prolaznosti melankoličnoga predmeta koji spominje Susan Sontag, a opetovano, na otvaranju Tadićeve izložbe, naglašava i Tonko Maroević. Ali ne treba brzopleto suditi i poistovjećivati skromnost fotografa sa skromnošću fotografije. To su različite stvari i prvo je samo dobra pretpostavka koja djelu osigurava najviše što može osigurati. Naime, prava je skromnost samo temelj velikih vrlina kojima se diči Tadićevo djelo. A zna se, ne samo na ovom primjeru, što su kadre učiniti tihe vode. Jer smjernost je vrlina pod svakom zvijezdom.

Nema nikakva smisla popisivati i isticati sve ono što je Krešo Tadić učinio. O tome su progovorili njemu bliži ljudi i bolji znalci njegova opusa koji su se, u kraćim ili duljim tekstualnim prilozima u katalogu, gotovo nadmetali u pohvali tom čovjeku i njegovoj fotografiji. Meni preostaje crtica sklepana od tek nekoliko životnih i profesionalnih susreta.

Graditelj fototeke i fotolaboratorija, glasnogovornik baštine i gorljivi zagovornik njezina života, upleten u srednji vijek i prijatelj velikih i malih svetaca, svjedok križnih putova, zapleten u gotičku i renesansnu umjetnost, ali i u pučke gomile, u fine čipke rozete, u zlato i srebro Splita, Zadra, Dubrovnika ili Nina, ali i u pučku relikviju punu trošnosti, glasnogovornik baštine (kojoj je S. O. S. ovdje trajni glagol, imenica i pridjev), kojoj svakom gestom taj čovjek produljuje život i u vremenima u kojima se bitke protiv zaborava prošlosti prividno i nisu mogle dobiti. On je uvijek znao iznijeti na svjetlo dana složeno bogatstvo kulturnoga i svekolikog identiteta ovih prostora, stvoriti san od stvarne Hrvatske i njezine baštine. Ali to je istodobno bilo i individualno zapamćivanje povijesti. Jer njega je pratio osjećaj da nikada nema dovoljno ljubavi ni vremena za ono što je volio. A volio je mnogo toga. Cavtat, Brač, Dubrovnik, Buje, Umag, Ston, Selca na Braču, kripte katedrale, romanika ili antika, neko gusto ili razbacano urbano pletivo, ali i veličanstvena gomila kamenja na kršu, ali i njegove slobodnije zadaće, nikada nisu skrivale ono što Željka Čorak naziva etičnošću, a Radovan Ivančević kultnim odnosom prema stvarima, u kojemu za osjetljivo oko i duh ne postoje važne i nevažne stvari.

Dakako, on nije gajio ljubav samo za spomenike. Njega su zanimali ljudi i ljudske sudbine, a posebice djetinjstva svake stvari. Stoga i ne čudi njegova ljubav za djecu i njihovu nevinost. A kako se »bavio bližnjima«, kako lijepo zbori Tonko Maroević, bliskost je prava riječ za odnos Kreše Tadića prema stvarima i svemu što je gledao.

Njegovi prijatelji tvrde da je neka svoja sanjanja i neke svoje planove stalno odgađao. To je obična priča koju mnogi raspolovljeni ljudi — pa i ja sam — mogu ispričati. Prostor za neke naše ljubavi sve je uži i mirnija vremena (u kojima se želi posvetiti sebi) mnogima, kao ni Kreši Tadiću, nisu bila dodijeljena. Ali posve mirno, kao što i dolikuje tihom biću, nečujno, ali stvarno i opipljivo, sa svakom crkvicom i svakim prizorom kontinuira i prohodi duh onoga koji je ponovno sve obnovio i sve stvorio.

Postoji ona duboka samozatajnost, bez narcisoidne svijesti o sebi, puna gorljive želje za prisnošću sa stvarima, puna skrušene familijarnosti u kojoj se kamenim i zemljanim očevima i praočevima mora govoriti vi. A kako je dobrota nježna biljka (u Hrvatskoj uz to najnevidljivija), na savjest je njegovih kolega, prijatelja pa i Instituta za povijest umjetnosti pala zadaća da se i autorski i dokumentarni, objektivni i subjektivni aspekt (to ovdje, na primjeru ove fotografije, priznajem, vrlo teško razlikujem) Tadićeve ostavštine učini potpunim. I poradi njega, a bogme još više — poradi nas.

Ive Šimat Banov