Šamanski instinkt

Šamanski instinkt

U komadu Žestoka vožnja ili o duši Damira Bartola Indoša gledatelji prate misaoni proces životinje koja za vrijeme hajke pokušava pronaći zadovoljavajuće objašnjenje situacije u kojoj se nalazi

Tehnologija je okvir svijeta iz kojega nema izlaza osim u tehnologiji samoj. Čak je i eskapizam moguć jedino uz pomoć tiskanih ili elektronskih medija te vožnjom moćnim ili manje moćnim strojevima. Dobro, postoji i nešto prirodnih trava, ali njih smo za svaki slučaj zabranili. Redukcijom prirodnih motoričkih sposobnosti na račun mentalnih, spojivih s motorikom u skučenom skupu kostiju i kože, kao i tzv. tehnološkim viškom u svojim se performansima bavi i vjerojatno najstariji i najustrajniji zagrebački performer — Damir Bartol Indoš.

Žestoka vožnja ili o duši recentni je Indošev proizvod, a premijerno je prikazan 20. rujna u neprimjerenu prostoru u Šubićevoj 2, tzv. Tvornici. Iako se prostorom i ogoljenom stropnom konstrukcijom taj prostor uklapa u Indoševu poetiku, ipak je njegova scena za Tvornicu premalena. Pritom se treba sjetiti kako neka druga zagrebačka kazališta imaju podrume koji ne bi Indošev performans zagušili veličinom prostora, nego mu skučenošću dodali izražajnost.

Usprkos užarenoj stilistici svojih izvedbi, koje nenaviklu publiku ili onu koja nije spremna ni na najmanji mentalni napor bezrezervno odbijaju, za razumijevanje Indoša ne treba mnogo, osim — jednostavne derivacije mišljenja. Temeljni umjetnički izraz, re-konstruiran u likovnosti čak i prije negoli u izvedbenim umjetnostima, iako iz njih iskonski potječe, jednostavan je prikaz komplicirane, nerazmrsive stvarnosti provučene kroz neobrađeni, sirovi nagon. Djelomice, tako funkcioniraju Indoševi radovi, u kojima je ritualna slikovitost pokriće za jednostavna, no neodgovoriva, egzistencijalna pitanja. Ostali, nikako manje bitni sastojci jesu i performerovo filozofsko obrazovanje, nomadski pogled na svijet i gotovo šamanski instinkt.

Žestokom vožnjom gledatelji prate misaoni proces životinje koja za vrijeme hajke pokušava pronaći zadovoljavajuće objašnjenje situacije u kojoj se nalazi. Urbanitetom zadan, u Indoševu je slučaju to autobiografski iskaz biciklista na cestama Zagreba, ali i malo većih velegradova. »Kakav će biti moj ubojica, koje će biti njegovo ime?« pitanje je koje Indoš riče, ali ponuđeni odgovori nisu imena vozača, nego nazivi raznih modela automobila.

Očekivani sraz njegove kožne glave i kobaltnoplavog metala kao ultimativni pritisak tehnologije kojom se čovjek okovao Indoš ipak ne objašnjava. Jer smrt je, u ritualu performansa, zadana jedino dramatičnošću samog rituala, sa svim trajnim Indoševim prepoznatljivostima: od teškometalnog instrumentarija do specifičnog pokreta.

Scenografija je, s više ili manje preinaka, baš kao i jedinstven grčevit ples, plod višedesetljetnog istraživanja i prikupljanja građe. Iako su apokaliptične udaraljke prepoznatljive kao nekadašnji grijači kućanskih aparata, dobru je dijelu Indoševe scenografske kolekcije, koju odabire i razmješta po potrebi izvedbe, otpad izbrisao tragove nastanka. Prenamijenjeni, postaju akustična kutija za cilik sraza metala, rotirajuća vatrena sita, umjetna rebra ili prozračni oklop i šilterica hrelićkog prvosvećenika. Dodavanjem vode, pijeska, imitacije krvi i obveznom jednom žlicom znoja, ne završava vizualizacija.

U svom, kako ga sam naziva, antiautomobilističkom performansu Indoš rabi rotirajuća svjetla, videoprojekcije na monitorima i na zaslonu te impresivnu glazbenu matricu po kojoj šaraju živi glazbenici. Trzajući, napadajući automobil na videu, na koji instinktivno odgovara Indoš, smislila je Nicole Hewitt, dok su žive dionice odradili na saksofonu Damir Prica Kafka te Helge Hinteregger na svemu ostalom.

Nažalost, Indoš je i nakon desetljeća rada još domaća posebnost i na njegove performanse dolaze samo na ovaj ili onaj način zainteresirani. Da tome ne bi bilo tako, Indoš treba preživjeti, a kazališna i svaka druga publika shvatiti da prizor i ton u kazalištu nisu Industrial Light and Magic, ma koliko to u Indoševu slučaju čak i prihvatljivo zvučalo. Degeneriranom poezijom pokreta i glasa Damir Bartol Indoš ponovio je kletve i pitanja koja se nameću svaki put kada se sruši putnički zrakoplov, potone trajekt ili netko na bilo koji drugi način izgubi kontrolu nad vozilom. U tom se času, nakon žestoke vožnje, počinje misliti i o duši.

Igor Ružić