S neba pa u rebra

S neba pa u rebra

»Ljupka čudovišta i trijumf barokne bizarnosti« otvorili su u Umišljenom bolesniku Bourekovoj likovnosti prigodu za zanimljivu koncepciju predstave, koja je na žalost zanimljiva ostala samo na papiru

Predstava Moli#reova Umišljenog bolesnika u Dramskom kazalištu Gavella počinje efektnim prizorom. Kao i na plakatu predstave, glumci su u pozama slavne Rembrandtove slike Sat anatomije, što prikazuje liječnika s asistentima nagnutim nad lešom. Ta svita s visokim crnim šeširima, crnim plaštevima i bijelim okovratnicima mudruje i kopa po lutki-lešu, kadli odjednom iz mraka iskoče nacerene smrti (Ivana Bolanča, Dora Polić, Ronald Žlabur i Sven Šestak) s prepoznatljivim maskama redatelja, kostimografa i scenografa predstave Zlatka Boureka.

S baletnim suknjicama i plastičnim, grotesknim, babski spuštenim sisama, nacerene smrti uzvikuju »Leš je naš«, dok se bourekovskim mačevima-klepetušama u koreografiranoj bitci bore oko leša. Koreografiran početak podsjetio je da je Moli#re Umišljenoga bolesnika zapravo pisao kao komediju-balet s plesno-pjevanim prologom, međuigrama i epilogom, iako se kod nas vrlo rijetko izvodi u kompletnom izdanju.

Ta »ljupka čudovišta i trijumf barokne bizarnosti« iskoristila je dosjetljivo dramaturginja Sanja Ivić, otvorivši Bourekovoj likovnosti prigodu za zanimljivu koncepciju predstave, koja je nažalost zanimljiva ostala samo na papiru. Bourek je, naime, htio kroz te međuigre, koje su za ovu prigodu modificirane i glazbeno (glazbu je napravio Matija Dedić), ukazati na činjenicu da je Moli#re umro na četvrtoj izvedbi Umišljenog bolesnika, glumeći upravo hipohondra Argana.

I kraj predstave ukazuje na takvu Bourekovu zamisao, jer Argan, pošto je u parodičnom prizoru ustoličen u »doktora«, umire na rukama svoje sluškinje, suprotno Moli#reovu tekstu, ali u skladu s autorovom stvarnom sudbinom. Problema s takvom koncepcijom i s takvim završetkom ne bi bilo da on nije pao s neba pa u rebra. Niti jednim redateljskim ili glumačkim migom nije se dala naslutiti dvostruka vizura predstave što je sugerira kraj, tj., da je Argan i hiroviti hipohondar i bolesni Moli#re.

Plošni planovi

Naprotiv, predstava se kretala plošnim planovima, toliko plošnim da je olako gubila ne samo ona mjesta koja Moli#rea pokazuju kao gorkog kritičara društva i naravi, nego i obilje farsičnih scena koje obično u publici izazivaju salve smijeha. Za razliku od Jiűija Menzela koji je lani u uprizorenju dubrovačke prerade Bolesnika, tj. Nemoćnika u pameti, sjajno pokrenuo ansambl kazališta Komedija u živu duhovitu igru, Bourek glumcima sugerira neku baroknu izvještačenost blisku parodiji, koju su potencirali i sami kostimi.

Taj epikurejac boja i oblika je u svojim prijašnjim predstavama s lutkama-figurama znao sjajno opisati svijet grotesknih vizura, a u ovom slučaju, iako likovno dojmljive, one su djelovale poput napuhanog dekora što likove osuđuje na statične figure neke loše barokne komedije. Možda Umišljeni bolesnik profiliranošću glavnog lika i seciranjem društvene pozadine i pozicija moći ne spada u slavnu Moli#reovu trojku Mizantropa, Tartuffea i Don Juana, ali komedija ipak nudi nekoliko slojeva iščitavanja.

Ona se može ponuditi kao bezazlena farsa i komedija naravi o sebičnom hipohondru koji terorizira svoju obitelj, i rugalica na račun »sveznajućih« liječnika, kao prigoda za bezbroj gegova, smiješnih nadigravanja i komičnih učinaka, kako je to vješto uradio Menzel. No Moli#reu je farsa više sredstvo, a manje cilj, pa se i u Umišljenom bolesniku mogu naći prigode za druge dramske razloge teksta.

U komediji je središnji lik Argan koji sebično sebe postavlja u centar obiteljskih zbivanja. Da bi dobio liječnika u kuću, želi udati kćerku protiv njezine volje, a svojom hipohondrijom gnjavi i sluškinju, i brata, i ženu. S druge strane on je i žrtva, podložan svim vrstama iskorištavanja, od liječničkog do ženinog, koja jedva čeka da on umre jer je s tim starcem što stalno pljucka, kiše i kašlje samo zbog novaca.

Na toj dvostrukosti smiješne komedije naravi i gorkog pogleda na društvenu fresku raznoraznih koristoljubivaca počiva posljednji Moli#reov tekst s kojim Bourek očito nije znao što će. Na praznoj sceni, na kojoj stoji tek nekoliko stiliziranih, višenamjenskih portabla, on mnogo toga prepušta slučajnosti, ne zanima ga precizan rad na komediji koja traži pomno isplanirane scenske rasporede i glumačke odnose, ne osjeća povoljan trenutak za geg, sitne dosjetke ili pak neki tamniji ton.

Vizualnost važnija od razloga

Neke izrazito komične scene, na primjer »oživljavanje« Argana pošto se pravio mrtav, a njegova žena za to vrijeme naglas likovala od radosti, izveden je bez imalo tragikomičnog suspensa, a sličnim se šlaperajem prelazilo i preko drugih prigoda. No zato će redatelj mrtav hladan usred komičnog duela Argana i sluškinje posve nemotivirano prigušiti svjetla kao u fikcijskim intermecima sa smrću, a glumci će se u istom kontekstu nastaviti svađati s mačevima — klepetušama u ruci, tj. rekvizitima iz »paralelnog« svijeta.

Što je redatelj time želio, Bog će ga znati, možda naznačiti kako je i u liku sluškinje skrivena smrt, koja vreba i prijeti i sebičnom hipohondru, ali i bolesnom Moli#reu. Tim je nespretnim potezima Bourek samo dodatno zbunjivao već i onako zbunjenog protivnika (čitaj publiku), ali i glumce kojima je malo toga išlo u prilog.

Redatelj ih ostavlja i prepušta da sami pronalaze registre komike, pa tu doista nalazimo svega i svačega, od izrazite parodije (Vlasta Knezović kao Arganova žena Beline i Marina Nemet kao kći Angelique), karikature (Janko Rakoš, liječnik udvarač, pa i Ranko Zidarić kao Angeliqueina ljubav) do potpunog nedostatka komičnog nerva kod Dragoljuba Lazarova kao Notara i Zorana Gogića kao Arganovog brata.

Slavko Brankov kao središnja figura Argana pokušavao je pronaći mjesto svog lika u kodu psihološkog nijansiranja i prikazati ga iz više pozicija, od lukavca koji hini bolest kako bi mučio sve oko sebe do naivca koji vjeruje svima pa i sebi i svojim umišljenim boleštinama, ali i on je u izražajnim mogućnostima lika koji nudi brojne pantomimske dosjetke i nijeme komične komentare u izrazu i gesti ostao nedovršen. Dinamiku predstavi povremeno je davao temperament Slavice Knežević kao sluškinje Toinette. Iako prepoznatljivom manirom iz prijašnjih komičnih uloga ipak je donosila neku životnost u cjelokupnom, nevoljkom scenskom zadatku kojem je očito bila važnija vizualna atraktivnost od samih razloga teksta.

Gordana Ostović