Razmislit ćemo!

Razmislit ćemo!

Centar za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda predstavom O Nemačkoj poželio je reći nešto o sadašnjoj situaciji u Srbiji, ali je ispunio i jednu prazninu u Hrvatskoj

Kada se kaže da je povijest učiteljica života, zapravo se misli da je povijest udžbenik iz kojeg se uči, sklop činjenica koje tek mentalni proces može dovesti do rezultata, dakle zaključka. Zato ne uči povijest sama, nego ono što misleće biće iz njezinih podataka, pa i općenitih zakonitosti, uspije generirati kao sebi svojstven i prihvatljiv način ponašanja. Internalizacija i partikularizacija općenite povijesti — to je učenje života, jer se na kraju nauk stječe da bi se u pravi čas donijela što bolja, ispravnija odluka. S druge strane, povijest je prepuna pogrešnih odluka, kao i sadašnjost. Ono što se, po analogiji, od budućnosti može očekivati, ne može biti mnogo drukčije.

Skupina mislećih bića u SRJ, točnije u Beogradu, okupila se još 1993. u inicijativu čije je ime ujedno i program: Centar za kulturnu dekontaminaciju. Među inicijatorima bila je i Borka Pavičević, dugogodišnja dramaturginja Ateljea 212, pa nije ni čudo da je rad Centra, uz svekoliku umjetničku praksu, posebnu pozornost posvetio kazalištu. O ljekovitoj, osvješćujućoj moći kojom kazalište djeluje na mase rekli su ponešto Brecht i Piscator, no zanimljivo je kako ipak njihovi praktični pokušaji nisu urodili prebogatim plodom.

Najbolji dokaz za to je predstava kojom se Centar za kulturnu dekontaminaciju 27. i 28. rujna predstavio u zagrebačkoj Tvornici. O Nemačkoj je dijaloška igra koja tematizira stanje, unutarnji i vanjski položaj Njemačke neposredno nakon 1945. Kako je predložak predstavi bila knjiga Pisma o Njemačkoj 1945-1949. Hermanna Brocha, redateljska obrada Ane Miljanić izrodila je svojevrsnu epistolarnu dramu, salonski filozofski dijalog između Brocha i Volkmanna von Zühlsdorffa.

Kako povijest pismenosti prepoznaje dijalošku formu pogodnom za nauk vjere ili filozofije, tako su zadane i uloge — Broch je stariji skeptik, čije formulacije naginju ironijskom obratu takozvanih kategorija dobrog i lošeg, prihvatljivog i neprihvatljivog. Drugi je, naravno, poduzetni mladac pripadajuće čiste vizije i snažne obrane vlastitih uvjerenja. I Predrag Ejdus kao Broch i Ljubivoje Tadić kao Zühlsdorff pravilno su shvatili tu podjelu, pa je prvi kozer i zabrinuti intelektualac, a drugi aktivist drska pogleda i nezaobilazne raskopčane košulje.

Raspravljajući s jedne strane o grijehu i pogreškama, o nezamislivosti zločina i upitnoj pravednosti kazne, a s druge spoznajući situaciju na terenu kao praktički životno neizdrživu, njih dvojica propituju vlastiti položaj u kompleksu Europe nakon najvećeg rata u povijesti. No, taj položaj proizlazi iz ratnih godina, u kojima se identifikacija svela na isključiv proces razdvajanja crnog i bijelog. Mnogi koji to nisu mogli podnijeti emigrirali su kao i dvojica protagonista predstave O Nemačkoj. Ostali, mnogi, nisu imali tu sreću.

No, rasprava o njemačkim prilikama u predstavi je zatvorena brehtovskim okvirom arhetipske priče o odluci koju mora donijeti pojedinac. Na isto pitanje, o pristajanju na Običaj, on na početku odgovara »Da«, da bi na kraju zaključio: »Razmislit ćemo!«. Stoga, Centar za kulturnu dekontaminaciju ovom predstavom, i to ponajprije njezinim tekstom, poželio je reći nešto o sadašnjoj situaciji u Srbiji.

Zanimljivo je da je, iskoristivši retro-look predstave koja počinje općeantiratnom pjesmom Sag wo die Soldaten sind Marlene Dietrich to nedvojbeno zanimljivu i relevantnu raspravu dvojice humanista koji imaju isti cilj, ali različita sredstva, Centar ispunio i jednu prazninu u Hrvatskoj. Naime, iako podjela na agresora i žrtvu u Hrvatskoj i za Hrvatsku nije nimalo upitna, i mi se nalazimo u stanju poznatog opisa »kada staro još nije prošlo, a novo još nije došlo«. Povijesne referencije, kakve Hrvati i inače vole, donose i Brochova Pisma o Njemačkoj. Šteta samo što Njemačka u Drugom svjetskom ratu za mnoge Hrvate, ali nikako i jedino za njih, još figurira kao jedinstven fenomen. Još više, na žalost, često pozitivan.

Nakon svega treba reći je da je pohvalno gostovanje Centra za kulturnu dekontaminaciju u Zagrebu. Treba reći i to da predstava nije loša, iako podsjeća na uprizoreni esej. Ipak, pitanja koja ona postavlja ostat će, baškao što su i grčke tragedije bez poteškoća aktivne i danas. Dok je postpolitičnost trend u razvijenijim zemljama, mi se još borimo s pretpolitičkim fenomenima, pa se život u laži još opire prodoru istine. Za pojedince koji mogu reći: »Razmislit ćemo!« i kojima je zbog toga dodijeljeno pravo da to čine i za druge, vrijeme je da kažu: »Smislili smo!«.

Igor Ružić