Radiom protiv duhovnoga osiromašenja

Radiom protiv duhovnoga osiromašenja

Ne prihvaćam tvrdnju da je Hrvatska premala zemlja za tri nacionalna programa. Upravo zato što smo mala zemlja moramo štititi svoju kulturu jer ćemo inače potpuno potpasti pod utjecaj anglosaksonske glazbe i sličnih dominatnih tendencija. Nemam nikakvih predrasuda, ali smatram da moramo čuvati neke vrijednosti

S Duškom Radićem, novoizabranim glavnim urednikom Hrvatskog radija, razgovarali smo u povodu njegova imenovanja na tu dužnost s položaja glavnog urednika Drugog programa, kojem je uspio u svega nekoliko mjeseci podići slušanost. Iza Radića stoje godine uredničkog iskustva na Hrvatskom radiju: od Radija Sljeme, Informativnog programa do Marketinga.

Koliko će vaše iskustvo na Drugom programu, koji je najležerniji od sva tri programa, utjecati na koncepciju Hrvatskog radija?

— Moj je posao vrlo složen, i on uključuje brigu ne samo o mnogobrojnim redakcijama tri nacionalna programa nego i o Radiju Sljeme i regionalnim centrima Hrvatskog radija u županijama. Do sada smo imali sreću da emitiramo program na tri nacionalne frekvencije. Sada nam predstoji borba da se taj broj frekvencija održi, jer će se u protivnom mnogi sadržaji morati reducirati. Obično pri takvim reduciranjima najviše trpi kultura, no to kod nas neće biti slučaj.

Moje radijsko iskustvo počelo je na Radiju Sljeme upravo osnivanjem emisije Pregled kulturnih zbivanja, pa sam neko vrijeme pratio sve što se događa, od teatra, glazbe do likovne umjetnosti. Radio sam brojne poslove unutar HRT-a, odlično poznajem sve njegove dijelove i smatram da mi to moje iskustvo daje uvjete da ovu dužnost uspješno obavljam.

Koja je osnova vaše koncepcije Hrvatskog radija?

— Vijeće HRT-a prihvatilo je moj program i glavni direktor HRT-a u njemu je prepoznao pravu koncepciju. Pri njegovoj izradi vodio sam računa o tome da mi nismo komercijalni radio i da se od nas traži znatno više od drugih radio postaja. Hrvatski radio mora pratiti sve ono relevantno što bi javnost moglo zanimati, ali njegova uloga nija samo informativna, već i obrazovna. Mi moramo emitirati radijske drame, prenositi koncerte ozbiljne glazbe, važnija sportska događanja, ukratko, biti prisutni u svim segmentima hrvatskoga društva.

Programskih će izmjena biti, ali ne u smislu narušavanja izvorne koncepcije Hrvatskog radija, nego u smislu osuvremenjivanja radijskog izraza. Neke od primjedbi na program bile su da je u nekim segmentima starinski, kao prije četrdeset godina. No, ako je nešto starinsko, ne znači da zbog toga manje vrijedi. Mlada publika odgojena je na komercijalnom radiju. Neke od tih stanica stječu veliku popularnost, ali ubrzo dolazi do zasićenja, pa publika traži nešto novo. Snaga je radijskog medija i u izravnoj komunikaciji voditelja sa slušateljima, čega na televiziji ima znatno manje. No, takve emisije zahtijevaju odličnu režiju, razrađenost do najmanjih detalja, dok radio dopušta stanovitu ležernost.

U Americi radio postaje sve popularniji, pogotovo među intelektualcima u urbanim sredinama, iz jednostavna razloga što se njihova televizija u utrci za što većom gledanošću sve više komercijalizira, što ljude počinje zamarati.

Vrlo važan dio Hrvatskog radija je Treći program, koji se radi za zahtjevniju publiku. Sve su učestaliji prijedlozi da se taj radio više razvije u govorni radio. Uzor za to je BBC 4, u kojem postoje veliki govorni blokovi u kojima sudjeluju najeminentniji stručnjaci iz različitih područja. Dakle, Treći program ne bi donosio samo eseje, nego i okrugle stolove koji bi mogli trajati po dva do tri sata. Te emisije ne bi mogao podnijeti dnevni informativni program, ali bi mogao Treći program. Na tim okruglim stolovima kvalificirani bi ljudi raspravljali o određenim problemima, od politike, obrazovanja, razvoja pa do alternativnih znanstvenih disciplina. Mislim da bi to bilo korisno osuvremenjivanje programa.

Moj je plan i tehničko osuvremenjivanje, osobito u desku koji bi bio informatiziran i digitaliziran. Hrvatski radio vodi računa i o digitalnom emitiranju programa, no dok bude potrebe makar za jednim slušateljem koji ima analogni radijski primjenik, mi ćemo emitirati i analogni signal.

Kako namjeravate osuvremeniti informativni program? Ne osjećate li u njemu nedostatak živosti, reagiranja na aktualne događaje, komentare, portrete, javljanja u eter... Radio 101 to čini i deset puta življe i modernije. Zašto Hrvatski radio, s tolikim brojem iskusnih novinara, ne bi mogao barem djelomično odgovoriti na izazov i napraviti to još bolje?

— Mislim da Hrvatski radio reagira promptno, no mogu se složiti da je način prezentacije informacija pregazilo vrijeme i da ga možemo osuvremeniti. Informativni program Radija 101 vrlo je jak, no neke stvari, poput komentiranja glazbom i šalama, mi ne možemo dopustiti. Dolazi nova generacija novinara s novim željama, idejama i ambicijama i mislim da će se naš informativni program sve više osuvremenjivati.

Hoće li Hrvatski radio uistinu postati javni radio?

— Najnovije rasprave u Saboru pokazuju da radom HRT-a nije zadovoljna ni pozicija ni opozicija, ni parlamentarne ni izvanparlamentarne stranke. Mislim da je to dobro, iako je manje prigovora izrečeno na račun radija nego televizije, iako je tu presudna fascinacija slikom. Urednik na HRT-u, moj kolega Dubravko Merlić, voli reći da je 19. 30 mitsko vrijeme, i mnogi se ponašaju kao da se ono što se ne prikaže u tom vremenu nije ni dogodilo. Stoga svi žele biti spomenuti u mitskom vremenu.

Možete li danas, nakon promjene vlasti, reći na koji je način bivša vlast vršila pritisak na vas i koji su bili konkretni potezi vlasti koji su sprečavali Hrvatski radio da postane javni radio?

— Brojni su primjeri za to. Primjerice, u priopćenjima iz Ureda predsjednika, za koje bi logični novinarski postupak bio da se prepričaju i skrate, nije se smio mijenjati ni zarez. No postojali su i perfidniji načini, primjerice da se polako eliminira urednik emisije koja nekomu nije po volji. Ta praksa nije novost prošloga desetljeća, nego je ona naslijeđena iz bivšeg sustava. Postojala je određena otvorenost, no vlast bi ponekad pokazala pravu brutalnost prema nekim novinarima. Mnogi se nisu usuđivali pokazati glavu da ne bi dobili udarac po njoj. Dolazilo je do autocenzure te su novinari sami procjenjivali što im koristi, a što šteti.

Ipak, mislim da bivša opozicija, a sadašnja pozicija, mora priznati da se u radijskim informativnim emisijama objavljivalo sve. Dakako, nije to bilo na početku emisija, nego pri kraju, no ipak je objavljivano. Političari se trude da budu što prisutniji u medijima i pritom su katkad i agresivni, a na nama je da prepoznamo ono što je najvažnije. Mora postojati kriterij izbora i ne treba sve što se dogodi prezentirati u jutarnjoj kronici. Mnogi smatraju da ako nisu bili u središnjoj informativnoj emisiji netko ima nešto protiv njih ili ih cenzurira. No, to nije slučaj, pogotovo ne sada. Oni koji to tvrde izmišljaju problem gdje ga nema.

Sada se može govoriti o nečem drugom. Došla su vremena u kojima novinari moraju pokazati svoju profesionalnost. Problemi koji se javljaju više su rezultat neprofesionalnosti i nesnalaženja novinara ili loših urednika nego želje da se nekoga cenzurira. Lako je bilo raditi unutar gabarita u kojima se trebalo kretati. No, sada su novinari i urednici stavljeni na kušnju. Neki događaj naizgled nebitan može prerasti u vrlo važnu stvar, a da vi to niste registrirali, što se smatra uredničkim promašajem. Nova koncepcija kombinirat će sposobnost mladih i poletnih novinara željnih dokazivanja i osuvremenjivanja radijskog programa i lukavstvom starih lisaca koji su preživjeli sva razdoblja i kojima je jako teško podmetnuti.

Nisu li glavne informativne emisije na radiju preduge, poput polusatnih kronika koje se emitiraju nekoliko puta na dan?

— Smanjit ćemo broj tih emisija. Nakon konzultacija s urednicima informativno-političke redakcije procjenjujem da bismo trebali imati dvije emisije tog trajanja koje bi obuhvatile sve važne događaje. Jedna bi bila u 15.00, a druga u 22.00. Sve ostale emisije trebale bi biti kraće, vijesti ne bi trebale trajati dulje od deset minuta, a jutarnja kronika petnaestak. Jutarnja kronika je specifična emsija koja najavljuje događaje i nastojat ćemo je modernizirati.

Do sada su svi političari voljeli davati izjave za Radio 101 zbog njegove otvorenosti, no otvaranjem Hrvatskog radija porast će interes da se izjave daju i za njegove emisije. Osim toga, riječ je o utjecajnom mediju, koji sa svoja tri programa i regionalnim centrima pokriva gotovo polovicu auditorija.

Mnoge privatne radiostanice koje imaju populistički pristup programu, eliminiravši sve informativne i kulturne emisije, ruše sve rekorde u slušanosti. Od nekih, poput Narodnog radija, ne možete umaći jer se emitira u brojnim javnim prostorima, a nerijetko se i autobusna vožnja pretvori u noćnu moru. Kako namjeravate odgovoriti na tu pojavu?

— Na to snažno utječu prosječne želje i ukus našeg auditorija. Koncepcija je Narodnog radija pogođena jer budućnost radija i jest u specijaliziranim programima. U svijetu su popularne stanice koje emitiraju određenu vrstu glazbe, bilo da je to rock, country ili kao u Buenos Airesu tango 24 sata dnevno. Tako u gradu od 16 milijuna svatko može naći glazbu za sebe.

Moja je želja da i programe Hrvatskog radija snažnije specijaliziramo: prvi kao informativni, drugi kao zabavno-sportski, treći kao kulturni, a regionalni centri intenzivnije bi pratili lokalne probleme u županijama i gradovima. Mislim da programe treba profilirati i glazbom, da i po tome budu različiti. Najteže je raditi program za sve. Radio 101 ima svoje slušateljstvo, Otvoreni radio također bilježi uspjehe i mislim da je on najsnažnija konkurencija našem Drugom programu.

No, istina je i da džuboks radiostanice imaju visoku slušanost, poput Narodnog radija koji ste spomenuli. Vozači autobusa vole vrstu glazbe koju emitira taj radio. Prije su vas maltretirali svojim izborom audiokaseta, a sada im je jednostavnije namjestiti frekvenciju na radiostanicu koja 24 sata dnevno emitira njihovu glazbu. Glazbeni urednici na tim postajama biraju im glazbu i oni se ne moraju brinuti o novim kasetama.

U kafićima je sve manje televizora i sve se više sluša radio. No, kafići vole programe sa što više glazbe i duge informativne emisije im smetaju. Publika koja voli pop i rock voli slušati i Drugi program.

Kada Vijeće za telekomunikacije bude odlučivalo o dodjelama koncesija, nadam se da će voditi računa i o činjenici da mnoge radiopostaje ne poštuju svoju programsku shemu.

Osim informativnih i kulturnih emisija, Hrvatski je radio uvijek vodio računa i o izboru kvalitetne glazbe, što je važno za očuvanje glazbene kulture. Hoće li tu biti izmjena? Koliko će vremena biti posvećeno domaćoj glazbi?

— Kao nacionalna institucija imamo vrlo težak i odgovoran programski zadatak da potičemo domaće stvaralaštvo, njegujemo ga, arhiviramo. Pritom mislim ne samo na izvornu narodnu i ozbiljnu glazbu, nego i na domaći rock i pop. Mi moramo pratiti sve što je recentno u hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Hrvatski radio ima jednu od najjačih fonoteka u ovom dijelu svijeta i to je naše bogatstvo, koje će tek za desetak godina pokazati pravu vrijednost. Strane radiokuće, poput ORF-a, dvadeset posto programa popunjavaju reprizama kvalitetnih programa.

Rasprava o ukidanju treće frekvencijske mreže bila je ponajprije usmjerena na Treći program, dok se nedovoljno govorilo o važnosti Prvog i Drugog programa, koji će neizbježno biti pogođeni eventualnim ukidanjem treće frekvencije...

— Moramo izbjeći raspravu o tome koji program nama više treba. Svi su programi potrebni. Ukidanje jedne frekvencije narušilo bi sve programe. To bi na primjeru Trećeg programa moglo dovesti do povratka na stanje da se nakon 23 sata iščitavaju eseji i da se emitira suvremena ozbiljna glazba.

Hoće li, u skladu s tim, ukidanje jedne od frekvencija dovesti do duhovnog osiromašenja?

— To je sigurno! Hrvatski je radio taj koji mora proizvoditi kvalitetne programe. Na to nas obvezuju i naša programska načela i odluke Vijeća HRT-a. Nitko neće emitirati radiodrame i ozbiljnu glazbu ako to ne radi Hrvatski radio.

Čuju se prijedlozi da se Drugi program kao najležerniji ukine. No, to bi bila velika pogreška jer bismo na taj način zakinuli golem broj naših slušatelja koji vole zabavnu glazbu, ali koji imaju zahtjevniji ukus, živcira ih pretjerana komercijalizacija privatnih radio stanica i ne žele slušati nagradne igre, predstavljanja sponzora i slične sadržaje. Mnogo ljudi jednostavno želi dobru zabavu, a nju je na radiju i televiziji vrlo teško napraviti. Ne može se Hrvatski radio ograničiti samo na eseje i ozbiljnu glazbu, on mora na jednom programu pružiti i kvalitetnu zabavnu glazbu i ležernije emisije iz kulture.

Hrvatski radio mora voditi računa i o svim manjinskim skupinama slušatelja i ne smije se prilagođavati samo ukusu većine. Primjerice, ljubitelji jazza svagdje čine oko tri posto populacije, no mi petkom imamo četverosatnu emisiju o jazzu. U slučaju ukidanja jedne frekvencije to bi bilo svedeno na polusatnu emisiju.

Ne prihvaćam tvrdnju da je Hrvatska premala zemlja za tri nacionalna programa. Upravo zato što smo mala zemlja moramo štititi svoju kulturu jer ćemo inače potpuno potpasti pod utjecaj anglosaksonske glazbe i sličnih dominantnih tendencija. Nemam nikakvih predrasuda, ali smatram da moramo čuvati neke vrijednosti.

Hoće li doći do odvajanja Hrvatskog radija od Hrvatske televizije?

— Potpuno odvajanje nije moguće, no mi želimo da se provede financijsko odvajanje, u smislu da se potrošnja ne miješa, jer Televiziji uvijek nedostaje novca i time reducira razvoj radijskog programa. Primjerice, Hrvatski radio mora obnoviti tonska kola za prijenos koncerata, no to je za sad neizvjesno zbog troškova HRT-a. Zbog sporosti odobravanja i plaćanja nove opreme radio tehnološki zastarijeva. Kad radio naruči neku opremu, ona dođe s tolikim zakašnjenjem da u međuvremenu postane zastarjela. To stvara velike poteškoće. Većina naših studija mora se automatizirati i digitalizirati. Analogno emitiranje se nastavlja, iako vjerujem da će se s padom cijene digitalnih radio prijemnika broj njihovih vlasnika povećati.

Postoje velike primjedbe vezane uz vrednovanje rada na HRT-u. Na stranicama »Vijenca« objavljen je primjer književnice Željke Čorak, koja je za prijevod deset srednjovjekovnih soneta s talijanskoga dobila svega tri stotine kuna...

— Problemi programa vezani su uz nedostatak novca. No, visina honorara ovisi o vrsti posla i ljudi koji rade na lakšim poslovima često zarade više novca od drugih. Potpuno se slažem da su autori u Hrvatskoj jako slabo plaćeni, posebno vrhunski pisci, prevoditelji i kritičari. Književni prevoditelj koji radi godinu dana dobije manje novca nego neki televizijski voditelj za dva sata posla. No, mnogi ljudi ne znaju da Treći program ima veliki proračun, veći od Drugog programa. Hrvatski radio plaća i tantijeme i za repriziranje radiodrama. Dramski program ima proračun od dva milijuna i šesto tisuća kuna, a Treći program osim toga iznosa treba dobiti još i dva milijuna i sedamsto tisuća kuna.

Ponekad se događa i da papirologija oko isplate honorara stoji više od samog honorara.

Inače, ukupni planirani proračun Hrvatskoga radija za 2000. je četrdeset i šest milijuna kuna, što je svega petnaest posto od televizijskog proračuna. Prije je radio imao dvadesetpet posto.

Kako komentirate prijedlog novog zakona o HRT-u? Kako bi se po vašem mišljenju trebala osigurati nezavisnost Hrvatskog radija?

— Politika uvijek želi imati svoju riječ. Saborski zastupnik, iza kojeg stoji, primjerice, pedeset tisuća glasača, smatra da ima veće pravo da bude član Vijeća HRT-a od predstavnika udruge koja ima, primjerice, dvije tisuće članova. Mislim da nije dobar zakonski prijedlog prema kojem bi se to rješavalo javnim natječajem, jer se tada može javiti sto tisuća kandidata. Kako bi se tada mogao postaviti kriterij za izbor? Procedura bi u tom slučaju bila nemoguća.

Također smatram da nije dobro da Vijeće HRT-a preuzme ingerencije Uprave. Sadašnji sastav Vijeća dosta je raznolik, ali pod dominantnim utjecajem politike. U odboru za dodjelu nagrade Grammy sjede mnogi ugledni ljudi, no oni ne rade nikakve operativne poslove vezane uz izbor.

Sastav Vijeća trebao bi biti reprezentativan i odražavati sve segmente hrvatskoga društva: i nacionalne manjine, i altrenativne skupine, i znanstvene i kulturne institucije, i stručne udruge poput Hrvatske glazbene unije. Osobno nemam ništa protiv saborskih zastupnika u Vijeću, ali smatram da oni ne bi smjeli imati većinu u Vijeću HRT-a. Samo se tako može osigurati da Hrvatski radio usitinu bude javni radio.

Razgovarao Zlatko Vidačković