Presvijetla krv

Presvijetla krv

Net caffe M.A.M.A., ciklus filmova utorkom, ur. Željko Luketić; Sveta krv (Italija, Meksiko, 1989), red. Alejandro Jodorowsky

Nakon odlična ciklusa treš-horora Željko Luketić je za rujanski ciklus filmova utorkom u M.A.M.A.-i priredio ciklus filmova Alejandra Jodorowskog. »I ask of film what most North Americans ask of psychedelic drugs« — jedna je od izjava Alejandra Jodorowskog, umjetnika poljsko-rusko-argentinske krvi rođena u Čileu 1930. Redatelj je to koji je u trideset godina stvorio šest filmova, koji se nisu probili u javnost, a bavio se i performansima, kazalištem i stripom. U najplodnijem razdoblju, sedamdesetih, Jodorowsky je stvarao igrane filmove s temom osobnih opsesija (kastracija, muški identitet, religija, realno i nadrealno), od kojih su najpoznatiji El Topo (1971), religiozni antivestern s erotskom simbolikom, Holy Mountain (1975) LSD-film koji je financirao John Lennon i Sveta krv iz 1989.

Potkraj sedamdesetih Jodorowsky je bio pozvan da ekranizira Dinu, kultni SF-roman Franka Herberta. U njegovoj ekranizaciji Dina — Pješčani planet trajao bi dvanaest sati, a glumačku ekipu činili bi i Orson Welles, Salvador Dali i Gloria Swanson pa su producenti — radi štednje — posao prepustili Davidu Lynchu. I upravo mi se Lynch čini dosta logičnim izborom za nasljedovanje njegova projekta. Naime, već prvi kadar Svete krvi asocira na pomaknutost i sklonost ekscentričnom kakvu u filmu zastupa i Lynch: u ludnici glavni junak — čovjek-orao — jede sirovu ribu koju mu donose liječnici. Radnja filma u retrospekciji priča o mladiću iz cirkusa, bacaču noževa kojemu u dječaštvu otac (također bacač noževa, debeo, slonovske spolne moći) na prsima utetovira orla kako bi ga učinio muškarcem. Inicijacija u svijet odraslih osujećena je zločinom; dječakova majka u nastupu ljubomore, uhvativši muža u strasti s tetoviranom hodačicom po žici, preljubnika posipa kiselinom po spolovilu, ovaj je ubija i zatim počini samoubojstvo. Tetovirana žonglerka bježi i odvodi svoju kćer, junakovu prvu ljubav, a dječak završi u ludnici, zaleđen u vremenu na pragu puberteta... Očito je da su temeljni odnosi likova postavljeni u okvir psihoanalitičko-bermudskog trokuta roditelj-roditelj-dijete koji će tek scenaristički i rediteljski zahvati pokušati integrirati u čist, pravilan lik.

Kao i Lynch i Jodorowsky iz realnosti scenografijom (biranjem stvarnih i poznatih, ali bizarnih sastavnica pop-kulture), kostimografijom i specijalnim efektima (namjerno traljavo napravljenim) ostvaruje dojam začudnosti. Gledatelja u zabunu dovodi nekoliko elemenata koji su namjerno međusobno kontradiktorni; bizarna radnja čije epizode se na koncu ipak spoje u uzročno posljedični niz, tjelesna i idejna grotesknost likova koji su ipak realni (oni moraju biti neobični jer dolaze iz estetski neobična svijeta — cirkusa), dualizam unutar samih likova (majka je prosvijetljena feministica — svećenica kulta silovane djevice bez ruku i ljubomorna žena hipnotizirana muškarcem i seksom) i dvojnost simbola, npr. orao na dječakovim prsima simbol je slobode, a istodobno to je i orao s grba SAD, cirkus se zove Circus Gringo, a svi gledatelji su Meksikanci, slonovska je surla simbol penisa i moći, a smrt slona najava zla...

Zbog poetičkih podudarnosti s Divljima u srcu i meksičkim sapunicama stječe se dojam kako je Jodorowsky, valjda frustriran odbacivanjem od mainstreama i nakon debakla Dine, svojim stalnim opsesijama sarkastično poželio pokazati kako bi Pješčani planet izgledao da ga je on režirao (otac, bacač noževa, pojava je prema kojoj je Lynchev barun Harkonen iz Dine blijeda imitacija). Ovim ne želimo reći kako je Jodorowsky dao ideje Lynchu, ili obrnuto, nego samo postaviti pitanje koje su estetske i idejne veze između njih, iako je najvjerojatnije da su dvojica umjetnika poznatih po »bizarnim idejama« do mnogih stvari došli istodobno, neovisno jedan o drugom.

Alejandro Jodorowsky danas živi u Parizu i sprema nastavak El Topa pod naslovom Sons of El Topo. Nadamo se da će se M.A.M.A. opet pobrinuti za svoju djecu.

Nino Sorić