Pravi izbor

Pravi izbor

Ovaj izbor spašava nas pred svijetom i donosi svakako više nama nego Kniferu. Ta inverzija veseli. I premda je ona istodobno i svojevrstan alibi selektoru i igranje na sigurnu kartu, veseli njegova nevidovitost i njegova odgovornost za nas, a ne za vlastitoga miljenika

Julije Knifer pravi je izbor selektora. Čovjek koji je postao sinonim radikalne likovnosti o kojemu ne postoji srednje mišljenje, moralan i postojan (bez moralističke primjese) u svojem uvjerenju, franciskanski i isposnički spreman na žrtve poradi svojega estetskoga odnosa i nazora, čovjek koji svojemu meandru oduzima filozofski i metafizički temelj, a dodjeljuju mu samo vizualni status u kojemu je »crno bijelo istodobno i minimum i maksimum«, zaslužuje svako priznanje.

Zanimljiva je strana cijele priče što to priznanje slijedi nakon priznanja. Po mojim šturim informacijama obrazloženje je selektora da se umjetnika sa »znatnim vanjskim referencama kojeg u posljednjih dvadesetak godina nije bilo u našoj sredini« htjelo »učiniti dijelom naše sredine«. Ta inverzija zapravo je više zanimljiva nego upitna. Ona izbjegava i lišava se grča promocije, sna o velikoj karijeri, želje za fascinacijom svijeta još neviđenim ili dokazivanja svijetu kako i mi imamo moćne i velike igrače za čiju je anonimnost kriva perifernost i siromaštvo itd. Zapravo, ovaj izbor spašava nas pred svijetom i donosi svakako više nama nego Kniferu. Ta inverzija veseli. I premda je ona istodobno i svojevrstan alibi selektoru i igranje na sigurnu kartu, veseli njegova nevidovitost i njegova odgovornost za nas, a ne za vlastitoga miljenika.

To je bit. Mnoge stvari u intonaciji i detaljima u meni ostavljaju sjeme sumnje zbog stanovite osvetoljubivosti i gorljivosti kojoj nema mjesta. To je odluka selektora s odgovornošću, a na sve se drugo ne treba obazirati. Jer govoriti da je Knifer najveći umjetnik kojega danas imamo znači biti u pravu i u krivu, ali i doći u svekolike (teorijske, prosudbene i sl.) nevolje. Takva rang-lista nije primjerena policentričnosti stilskih i individualnih spremnika nigdje pa ni u Hrvatskoj. A da je riječ o ponajboljem izboru, o tome ne treba zboriti.

Veseli naposljetku i rješenje smještaja same izložbe u središtu Venecije pa se neće morati lutati od nemila do nedraga kanalima grada. Mene osobno posebice veseli jedna sitnica. To je selektorovo naslanjanje na suradnike i gotovo timski rad, što je indikacija velike ogdovornosti selektora i istodobno ispravna demontaža individualne taštine. Selektor, naime, svoje imenovanje ne iskorištava za ispunjenje mesijanskih ili kolumbovskih poriva.

Ponavljam — u korist našu, a manje umjetnikovu ili osobnu. Za to zaslužuje najveću pohvalu.

Ive Šimat Banov