Ples kao oslobađanje

Ples kao oslobađanje

Mislim da smo mladenačkom kreativnom energijom malo pomaknuli stupove hrama HNK-a i pokazali koliko je važno i dalje ulagati u mlade koreografe

Barbara Novković rođena je u Rijeci 1971. Zagrebačku školu za klasični balet završila je 1989, otkad je članica Baleta HNK u Zagrebu. Prvu koreografiju (Dvije) postavlja 1996, a proljetos se zajedno s grupom zanesenih mladih plesača i koreografa, kolegama iz Baleta, upitala Tko je ugasio svjetlo? na zagrebačkoj plesnoj sceni. Njezina koreografija iz te zajedničke baletne večeri (u kojoj su još autori Mark Boldin, Deana Gobac i Staša Zurovac) Prasak gostovala je 26. rujna u Solunu u okviru reprezentativnoga plesnog programa Drugog festivala ženskih autora dvaju mora: Mediteranskog i Crnog.

(Prasak izvode Valentina Kržić, Domagoj Vrbljanin, Tatjana Novković, Iva Višak, Paula Barbarić, Ana Marija Maksimović, Dunja Kosanović i Barbara Novković.)

Festival je organiziran pod pokroviteljstvom UNESCO-a kao mjesto susreta i međukulturalnoga dijaloga ženskih autora iz trideset zemalja Europe, Azije i Afrike. U pet dana pokušali su se ujediniti različiti umjetnički izrazi kao što su ples, arhitektura, film, likovna umjetnost, glazba...

— U početku mi se Festival učinio malo dezorijentiranim. No u tih pet dana događanja, koncerata i okruglih stolova zapazila sam da sve te žene imaju karakterističnu energiju i senzibilitet. Malo sam se i bojala da sve skupa ne završi u nekakvoj ideološkoj varijanti, u nekakvoj feminističkoj shemi. (Bilo je strašno mnogo žena na okupu!) No ispalo je da se naša predstava možda najbolje uklopila u festivalski koncept: po jasnoći, finoj osjećajnosti i iskrenosti moje, ženske priče u prikazivanju odnosa muškarca prema ženi.

Iva Nerina Gattin jednom je rekla da suvremeni ples na neki način i jest feministički fenomen jer je borba za oslobođenje tijela usporedna s borbom za ravnopravnost tih tijela...

— Za mene ples uistinu jest oslobađanje, i to na bilo kojoj razini, i duhovnoj i tjelesnoj i u smislu muško-ženskog odnosa. Ali ne bih to nikada poentirala feminizmom.

Ima li u Grčkoj suvremeni ples publiku i kako su vas prihvatili?

— Zapravo su svi programi bili za sudionike Festivala, koji je i zamišljen kao susret. A reakcije su bile fantastične. Sve te žene prepoznale su naboj, osjećaj i kontrastnost dueta na kojima stoji predstava. Dimitra Koroneou, koja je organizirala plesni dio događanja i koja se školovala i plesala u zapadnoj Europi, vodi svoj ansambl suvremenog plesnog izraza. Ona kaže da prave publike još nemaju. Predstave su klasičnog baleta rasprodane, a suvremenoga plesa nisu ni pune... I ovaj Festival pokušaj je informiranja i educiranja publike.

Nismo ni mi jako daleko od toga, mislim pogotovo na haenkaovsku publiku. No, uz iznimno posjećeni Tjedan suvremnog plesa, čini mi se da je predstava Tko je ugasio svjetlo? vratila mlade i u veliko Kazalište?

— Mislim da smo mladenačkom kreativnom energijom malo pomaknuli stupove hrama HNK-a i pokazali koliko je važno i dalje ulagati u mlade koreografe. Predstavu i dalje igramo u Zagrebu, gostovat ćemo u Puli... Mislim da smo upalili nekakvo svjetlo, neće ga opet ugasiti!?

Razgovarala Maja Đurinović