Vijenac 172

Film

Filmska služba

Otkrivanje tople vode

Romansa, Romance, Francuska, 1999, režija i scenarij Catherine Breillat

Otkrivanje tople vode

Romansa, Romance, Francuska, 1999, režija i scenarij Catherine Breillat, fotografija Yorgos Arvanitis, uloge Caroline Ducay Trousselard, Thomas Sagamore Stévenin, François Berléand, Rocco Siffredi

Ostvarenju Catherine Breillat mora se priznati površinska provokativnost: to je, koliko mi je poznato, tek treći nepornografski film koji izravno prikazuje felatio (poslije Oshimina Carstva čula i Bellocchijeva Đavla u tijelu), a tijekom trajanja pristojno je ispunjen erektiranim i masturbiranim muškim spolovilima, što je još rjeđa pojava izvan zabrana hardcore kinematografije. Svakako treba odati priznanje i mladoj i solidnoj Caroline Ducay Trousselard koja se odvažila na prizore na koje bi, blago rečeno, malo koja glumica pristala, no sve to zajedno ne pomaže da se film izdigne iznad osrednjosti i irelevantnosti.

Ključni je njegov problem ono što se kolokvijalno naziva otkrivanjem tople vode. Catherine Breillat nam tako poručuje, kao ne znam kakvu novost, da i žene, odnosno neke od njih, imaju dekadentne seksualne sklonosti, pri čemu još ostaje i u okvirima stereotipa: njezina se gracilna junakinja, ponukana seksualnim odbijanjem svog dečka (Segamore Stévenin), podaje raznim muškarcima, no ne želi pri snošaju gledati lica svojih partnera niti se s njima ljubiti jer to, po dobro znanoj prostitucijskoj logici, doživljava kao kršenje svoje intime, koju čuva za onoga koga voli; potom, slijedeći logiku o muškoj podjeli žene na kurvu u krevetu i dobru suprugu i majku u ostalim okolnostima, zaključuje da muškarci strogo odvajaju lice žene od njezina spolovila (!?), a kao krunsku potvrdu mediokritetskoga konzervativno-klišejnog utemeljenja filma završnica je rezervirana za junakinjinu spoznaju da je tek rođenjem djeteta i dosezanjem statusa majke postala pravom ženom (!?).

Iz ovakvih premisa lako je odčitati Catherine Breillat kao inferiornu pretencioznu autoricu jako daleku od filmaša i filmova uz koje bi htjela vezati sebe i svoje djelce (među njima najizravnije se oslanja na Buńuelovu Ljepoticu dana), namijenjeno nedoraslim adolescentima i duhovnim provincijalcima kakva je uostalom i ona sama.

Damir Radić

Vijenac 172

172 - 5. listopada 2000. | Arhiva

Klikni za povratak