Osniva se Filmski kulturni centar

Osniva se Filmski kulturni centar

Ove ste godine imenovani povjerenikom za eksperimentalni film. Kakve se pozitivne promjene mogu očekivati u toj često zanemarivanoj, a kreativno potentnoj grani hrvatske kinematografije?

— Ono što je sasvim novo jest da se eksperimentalni film uzima kao posebna kategorija. To je vrlo važna promjena jer prije nije postojalo posebno financiranje eksperimentalnoga filma, nego je on bio u istoj kategoriji s dokumentarnim i tu je znatno slabije prolazio. Autori eksperimentalnoga filma vrlo su rijetko dobivali novac i to samo oni koji su bili u tom trenutku izrazito razglašeni. Ova promjena znači da će se eksperimentalni film sustavno financirati, i to izdašnije nego ikad prije.

Jeste li već odobrili novac za neke projekte?

— Prije ljeta je odobreno prvih šest projekata, sad dolazi drugo odobravanje, a treće bi trebalo biti potkraj godine.

Kakve su aktualne tendencije u hrvatskom eksperimentalnom filmu, traje li još izrazita dominacija strukturalističke metode i njezinih tekovina? Kakva je situacija s, primjerice, poetskim ili narativnim eksperimentalnim filmom?

— Zapravo je u nas postojao cijeli spektar eksperimentalnih filmova, ali obično su najzreliji bili oni strukturalističke orijentacije i oni su najčešće i nagrađivani. No među ovih šest dosad odobrenih projekata ima jedan čisti poetski dokumentarno-eksperimentalni film Vlade Zrnića, poetsko-narativan Grainera i Kropilaka. Projekt Dana Okija koji je tek u razmatranju narativni je film, ali s interaktivnim izvodima, multivizurnim vizualizacijama naracije. Dakako, tu su i strukturalistički, odnosno konceptualistički orijentirani filmovi, npr. novi projekti Tomislava Gotovca, Dalibora Martinisa i narativno-strukturalistički Zdravka Mustaća, te jedan dijelom i poetski, a opet jasno strukturalan film Ladislava Galete. Dakle, ponuda je raznovrsna, nema unisonosti.

Nedavno ste izjavili da je eksperimentalni film najistaknutiji hrvatski filmski proizvod u međunarodnim razmjerima. Znači li to da eksperimentalnu produkciju pretpostavljate dosezima hrvatskoga crtanog filma?

— Ta se izjava odnosila samo na devedesete godine, a ne na cjelukupnu povijest hrvatskog animiranog i eksperimentalnog filma, jer povijesno animirani film ipak ima neusporedivu prednost u poznatosti. No u devedesetima hrvatska je animacija bila na dnu, s tek pokojom iznimkom kao što su Daniel Šuljić i Nicole Hewitt, dok su sve to vrijeme mnogi od naših eksperimentalaca, a to se posebno odnosi na videoumjetnike, sustavno bili zastupljeni u svjetskim galerijama, na svjetskim izložbama, specijalističkim festivalima. Mnogi su naši autori afirmirani u inozemstvu i tamo stalno djeluju, poput Brede Beban i pokojnog Hrvoja Horvatića u Engleskoj, pa Dana Okija i Sandre Sterle u Nizozemskoj, Rade Šešić također u Nizozemskoj, a kontinuirano su na međunarodnoj sceni djelatni Dalibor Martinis, Sanja Iveković, isto tako i Ladislav Galeta (filmovima i predavanjima) i Tom Gotovac (filmovima i performansima). Tako da je naša međunarodna prisutnost, doduše pretežno u likovnjačko-medijskom dijelu, manje u posebno filmskom miljeu, vrlo jaka. Daleko smo prisutniji na svjetskoj sceni, i to onoj visoko vrijednoj svjetskoj sceni, s eksperimentalnim filmom i videom, nego što smo to s dokumentarnim ili igranim filmom.

Otkad ste došli na čelo Hrvatskoga filmskog saveza kakvi su se zbili pomaci?

— Pristao sam preuzeti predsjedničku ulogu u Hrvatskom filmskom savezu zato što se on artikulirao u kulturtregersku ustanovu na filmskom području — zapravo je preuzeo funkciju koju je prije toga imala Filmoteka 16, a te je ustanove integracijom sa Zagreb filmom nestalo. Hrvatski je filmski savez u trenutku kad sam ga preuzimao već imao niz sjajno razvijenih aktivnosti: pomoć kinoklubovima i individualnim filmskim umjetnicima u radu, suorganizacija prikazivačkih ciklusa, revija i festivala, arhivističku djelatnost (u njemu je pohranjena povijest našeg amaterskog i eksperimentalno-avangardnog filma), imao je i izdavačku djelatnost. Zahvaljujući predanoj tajnici Veri Robić-Škarica, ali i prethodnom predsjedniku Stjepku Težaku, Hrvatski filmski savez razvio je i određenu seminarsko-edukacijsku djelatnost, tako da je organiziran niz tečajeva uglavnom namijenjenih nastavnicima i voditeljima kinoklubova. Dakle, Savez je imao vrlo artikuliranu, razgranatu i kulturnoprestižnu djelatnost i ja sam ga pristao preuzeti jer sam smatrao da je on najjača filmska institucija u Hrvatskoj u tome trenutku, ključna za održavanje i razvijanje filmske kulture u nas. Vjerujem da sam samo potpomogao nastavak i produbljavanje te djelatnosti, ne čini mi se da sam bitno promijenio profil.

Hrvatski je filmski savez i jedan od inicijatora osnivanja Filmskog kulturnog centra, zamišljena poput ustanove koja bi objedinjavala razne kulturološke funkcije filmske provenijencije, odnosno specijalizirane institucije poput Hrvatske kinoteke, Hrvatskog filmskog saveza, Multimedijalnog centra. Ima li novosti u vezi s tom, u početku se činilo utopijskom, inicijativom?

— Donedavno je sve to bilo vrlo neizvjesno i bezizgledno. Premda je postojala potpora i jak interes javnosti, dobra volja u Gradskom uredu za kulturu, bilo je nejasno u koje bi se prostorije takav centar smjestio, i tko bi bio nosilac cijele inicijative, a to je vrlo bitna stavka za ostvarivanje zamisli. Prijedlog Filmskog kulturnog centra tako uopće nije ušao u program gradskog ureda za kulturu, ni u općeniti program grada Zagreba. Isto tako, naše je obraćanje Ministarstvu kulture zapinjalo ili na suzdržanosti ili, u novije vrijeme, na pitanju prostora. Međutim, nedavno smo se sastali s pročelnikom gradskog ureda za kulturu Dragutinom Palašekom, i taj mi je sastanak ostavio sjajan dojam jer je utvrđeno da bi glavni osnivač Filmskog kulturnog centra postali Gradski ured za kulturu i grad Zagreb. Također je odlučeno da se potraži primjeren prostor među onima kojima raspolaže Grad Zagreb te da se porazgovara s odgovornima u Ministarstvu kulture o suosnivačkom udjelu, jer to ne bi bila samo gradska ustanova, nego institucija koja bi bila vezana uz republičku Hrvatsku kinoteku, koja bi ulazila u međunarodne razmjene te distribuirala programe po Hrvatskoj, a obavljala bi i neke republički relevantne funkcije (npr. infoteka o audio-vizualnom području). Tako da se nadamo da će i Ministarstvo kulture ući u taj projekt, kao što će sudjelovati u onom Muzeja za suvremenu umjetnost. Napokon su, dakle, postavljeni realni temelji ostvarenja te ideje. Uspostavljanje centra, dakako, dugoročan je projekt i realizirat će se postupno.

Član ste novog savjeta Pulskog festivala, čije je ovogodišnje izdanje označeno prijelomnim. U čemu se ogleda taj velik pomak?

— Ključna promjena ovogodišnje Pule nije toliko u profilu festivala, koji je ostao manje-više isti, nego u atmosferi i motivaciji koju sami Puljani imaju u odnosu na festival. Naime, u prethodnom odnosu prema Pulskom festivalu bilo je loše što je uprava festivala oduzeta Puljanima i preseljena u Zagreb, u Ministarstvo kulture, koje je imenovalo svog direktora festivala, čitavu manifestaciju organiziralo iz Zagreba i tek bi pri finalizaciji unajmljivalo ljude iz Pule da obavljaju određene poslove. Zato je postojao opravdan otpor Puljana prema zapravo nametanom i uvezenom festivalu. Ovaj je put odlučeno da je festival stvar Puljana, njihove organizacije, njihove koncepcije, i to se jako osjetilo u atmosferi festivala. Festival je rađen s veseljem, osoblje je bilo mnogo ljubaznije prema gostima nego prijašnjih godina, nije bilo nikakvih polemika i napregnutosti u kakvima je festival protjecao prošlih godina. Tako da je, čini mi se, ova Pula — zadržavajući, dakako, slabosti, koje ograničeni nacionalni festival nužno sa sobom nosi — bila vrlo optimistički intonirana i mene veseli da su konačno stvar preuzeli oni kojih se to najviše tiče, barem regionalno-organizacijski.

Kako procjenjujete prikazane filmove?

— Pula je zadovoljila utoliko što su dva filma, barem prema mišljenju većine kritičara i publike, ostvarila visoke domete. To su Nebo, sateliti Lukasa Nole i Maršal Vinka Brešana. Blagajnica hoće ići na more Dalibora Matanića izvrstan je debi, a ostatak festivala činili su filmovi o kojima se može raspravljati — jesu li kvalitativno dno ili neka sredina.

Glavni ste urednik »Hrvatskog filmskog ljetopisa«, jedine visokostručne filmske časopisne publikacije u Hrvatskoj. Kako ste zadovoljni onim što je do sad ostvareno i kakve su perspektive?

— Ono što je bilo najdvojbenije kad smo pokrenuli časopis bile su upravo perspektive. Dobili smo dotacije za jednu godinu, ali nismo znali jesmo li ušli u dotacijski automatizam, odnosno da li ćemo svake godine moći računati na dalje subvencije. Naime, riječ je o vrsti časopisa koji ne može računati ni na kakvo isplativo tržište, odnosno distribuciju (osim pretplate), dakle bez subvencija ne može opstati. Pokazalo se da smo ipak ušli u redovito dotiranje, opstali smo već šestu godinu i nema signala da će nas ispustiti iz subvencioniranja. Što se pak tiče distribucije, ona je zahvaljujući opadanju i krizi knjižara koje takve časopise sve rjeđe uzimaju (i još rjeđe isplaćuju novac po prodanim primjercima), a kiosci im tradicionalno nisu naklonjeni, vrlo bolno mjesto. Ipak smo taj izrazit nedostatak uspjeli donekle zaliječiti pretplatom: u ovom trenutku imamo petstotinjak pretplatnika, što je za stručan časopis u našoj sredini priličan broj. Što se tiče same vrijednosti časopisa, dakako da je urednik posljednji koji može o tome govoriti jer vjerojatno ne bih ostao urednikom da ne smatram da je časopis vrijedan. Ali, pokušavajući odmjeriti vrijednosti spram nakana, mogu reći sljedeće: jedna od osnovnih nakana časopisa bila je da dokumentacijski prati produkciju i u tome, s određenim ograničenjima, uspijeva; druga zadaća časopisa bila je da kompenzira nedostatke generalne publicističke situacije, a to je nedostatak ozbiljnijih, studioznijih, interpretativno orijentiranih tekstova. Pokazalo se, suprotno očekivanjima, da mi doista imamo vrlo mnogo ljudi koji su sposobni na visokoj razini raditi takvu vrst tekstova i mislim da je u tom pogledu časopis zadovoljio. Ono što manje zadovoljava u »Ljetopisu«, jest kritičko-reakcijski aspekt. Naime »Ljetopis« je ipak vezan uz aktualitet repertoarne i produkcijske politike i od njega se očekuje da na živ način reagira na aktualne probleme, teme, filmove, autore; na žalost, na tom planu časopis nije bio onoliko poticajan koliko sam računao da će biti.

Član ste žirija za dodjelu godišnje filmsko-kritičarske nagrade Vladimir Vuković. Kritičarski lobi »Večernjeg lista« i Radija 101 javno vas je prozvao zbog odluke da se nagrada ove godine dodijeli kritičaru Nomada Josipu Viskoviću. Kako to komentirate?

— Ono što mi se čini lošim u reakciji na dodjeljivanje nagrade Josipu Viskoviću jest stanovita dogmatsko-sektaška isključivost, koja me zaprepastila. Naime, mi smo nagradu dodijelili mladiću koji je pisao tekstove što su dosta odudarali od, uvjetno ih nazovimo, objektivističko-procjenjivačkih kritika; njegovi su tekstovi naglašavali personalnost doživljaja filma, često su bili pisani oštrim jezikom da bi se pojačala djelotvornost iskaza i dakako da je kritičnost koju je taj mladić imao prema (domaćim) filmovima bila simpatična crta buntovništva. Ono što me zaprepastilo jest da je napad na njega bio po staleškoj liniji, postavljalo se pitanje kako nagradu može dobiti netko tko nije član Hrvatskoga društva filmskih kritičara, netko tko je kritičan prema Društvu, što mi se činilo najapsurdnijim mogućim pristupom. To pokazuje da se pokušava izgraditi cehovska zatvorenost koja će isključivati sve koji nisu unutar ceha. Takav mi pristup u današnje vrijeme doista nije jasan.

Uskoro obnavljate suradnju s »Vijencem« pisanjem tekstova koje zovete marginalijama. Odakle upravo takav, marginalni interes za film?

— Treba naglasiti da termin marginalije zapravo ne označava predmet o kojem se piše, nego pristup — pišu se kratke zabilješke na marginama glavnoga teksta potaknute nekim njegovim detaljem. Termin sam uzeo od Karela Čapeka, koji je objavio sjajnu knjigu eseja, Marsija ili na marginama literature, gdje su sabrani njegovi lucidni zapisci o različitim zapostavljenim ili podcijenjenim fenomenima. Nazvao sam marginalijama one svoje kraće tekstove koji su se vezivali uz neki aspekt konkretnoga filma što se upravo davao na kinorepertoaru ili se vezao uz neki aktualni filmski ili televizijski fenomen, i to se onda obrađivalo sažeto i pregledno, ali tumačilački vrlo ambiciozno. Napisao sam priličan broj takvih tekstova (objavljenih u mojoj knjizi Umijeće filma) i taj me pristup i dalje privlači.

Razgovarao Damir Radić