Orgulje kao europska baština

Orgulje kao europska baština

U zemljama istočne Europe orgulje su ipak pedesetak godina bile gledane isključivo kroz prizmu religije, što znači da su sustavno bile stavljane u drugi plan pa je i briga za njih bila bitno manja

U Varaždinu se od 10. do 16. rujna održao europski kongres Orgulje kao europska baština, a pod pokroviteljstvom Papinskog vijeća za kulturu Vatikana, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Varaždinske biskupije i Grada Varaždina. Skup je okupio prve ljude orguljskog svijeta Staroga kontinenta, a njegova je temeljna zadaća uspostavljanje fonda ili zaklade unutar institucija Europske komisije, kroz čiji bi se rad i sredstva omogućilo održavanje i obnova brojnih orgulja te revitalizacija njihova mjesta i značenja u kulturnom životu, u prvom redu bivših komunističkih zemalja, dakle istočne Europe. Prema riječima Christopha Bosserta, inicijatora cijeloga projekta i umjetničkog voditelja, to je pokušaj čije konotacije uključuju i politički aspekt — namjeru objedinjavanja, do prije desetak godina i zidom podijeljene Europe, a s pomoću orgulja koje su poviješću i tradicijom doista jedan od nosivih zidova europskog postojanja i baštine.

Kongres bez prave podrške

Počasni predsjednik projekta je Fernando Tagliavini, najcjenjeniji svjetski stručnjak na području organologije i restauracije povijesnih instrumenata, a među sudionicima kongresa su bili i Harald Vogel, Ferdinand Klinda, Marc Schaefer, Wolfganag Braun (Braun je obnovio i dogradio orgulje u Isusovačkoj crkvi u Varaždinu i obnovio orgulje u Varaždinskim toplicama). Wolfgand Ulmann u posljednji je trenutak odustao (razlog je bilo priopćenje Vatikana — nekoliko dana prije početka kongresa — o svojevrsnu primatu Katoličke crkve u odnosu na druge kršćanske crkve, a s obzirom da Ulmann pripada Evangeličkoj crkvi, on je na taj način prosvjedovao. No, prema riječima organizatora, to je samo privremeno i Ulmann će nastaviti s radom na projektu). Od hrvatskih sudionika treba navesti Emina Armana, Josipa Magdića, Anđelka Klobučara, Ivana Faulenda Heferera, Alojzija Čunčića i Zdenka Kuščera, a u rad skupa uključio se i Zavod za zaštitu spomenika RH. Iako je cijeli projekt bio predstavljen HAZU, naša najviša i najrespektabilnija kulturna i znanstvena institucija nije željela sudjelovati u njemu, tako da će po svemu sudeći cijelu ideju iznijeti i provesti sami sudionici uz pomoć varaždinskih institucija. U tom se smislu sada osniva radna skupina (u kojoj važno mjesto pripada Ulmannu, on je predstavnik Europskog parlamenta za područje prava — zaštita orgulja... i Schaeferu), a samu skupinu oformit će Bossert, koji će pripremiti sve materijale i dokumente kako bi se stvorili uvjeti za osnivanje zaklade.

Tragom Ladislava Šabana

Na skupu je sudjelovalo stotinjak ljudi (Slovačka, Mađarska, Češka, Rumunjska, Slovenija, baltičke zemlje...), a bilo je i nešto nestručne publike. Održavala su se predavanja, izlaganja, forumi i koncerti, pri čemu se obišlo i nekoliko glazbala izvan Varaždina. Saznanja i materijal (koji će biti tiskan i objavljen) o pojedinim instrumentima ili jednostavno podaci o stanju u pojedinim zemljama bili su vrlo korisni u cilju kvalitete daljnjih istraživanja i organizacije materijala. To će također biti bitno i za praktični dio projekta — same obnove brojnih vrijednih, ali većinom zapuštenih glazbala. Jer, dok se u zemljama zapadne Europe takvi problemi čine gotovo nezamislivima, gdje orguljska mreža ili struktura funkcionira i razvija se na vrlo visokoj razini, u zemljama istočne Europe orgulje su ipak pedesetak godina bile gledane isključivo kroz prizmu religije, što znači da su sustavno bile stavljane u drugi plan pa je i briga za njih bila bitno manja. U tom se smislu treba sjetiti pokojnoga Ladislava Šabana, koji je veliki dio života i rada posvetio upravo očuvanju orguljskog nasljeđa u Hrvatskoj, neumorno prikupljajući građu i tako je spašavajući od nestanka i zaborava. Danas njegov put slijede Božidar Grga, Emin Armano, Izak Špralja, Zdenko Kuščer, Mario Penzar i graditeljska kuća Heferer, no čini se da će tek ovaj projekt postaviti temelje za sustavnu brigu o svemu vezanom za orgulje i u Hrvatskoj.

Na kraju Kongresa izglasana je i potpisana Rezolucija koja navodi sve relevantne točke, a bit će poslana u Vatikan, svim biskupijama u Europi, GOArt-u (švedski centar za orgulje — nositelj projekta Orgulje kao europska vizija koji već funkcionira kroz Europsku komisiju, a 2001. organizira u Göteborgu i kongres) i Europskoj komisiji kao krovnom tijelu buduće Zaklade. A autoritet sudionika varaždinskog skupa i važnost teme temeljno su jamstvo budućnosti projekta na kojemu su se prvi put sastali doista najkvalitetniji organolozi i orguljaši iz cijele istočne, ali i jugoistočne Europe.

Iako nije pohvalno, treba reći da se skup održao samo zahvaljujući dobroj volji sudionika i pomoći varaždinskih institucija, a i to u posljednji čas. Potrebno je navesti da se to može zahvaliti Branku Spevecu — varaždinskom poglavaru za kulturu, bez čije se pomoći Kongres najvjerojatnije ne bi ni održao. No, financijski gledano, Kongres je potpuni promašaj — honorari nisu isplaćeni, a novac za izdanja također nije dokraja osiguran. Ali, isto tako treba vjerovati da zanimanje i volja najvažnijih — pokretača i sudionika — neće oslabiti. Njihovi se kontakti nastavljaju; surađuju i rade na projektu, a vjerojatno je da će se opet okupiti u Varaždinu. Jer, i Christoph Bossert i Wolfgang Braun posebno su vezani uza taj grad. Bossert je na Varaždinskim baroknim večerima uspješno nastupao već nekoliko puta, a Wolfgang Braun (koji se s Varaždinom upoznao zahvaljujući obnovi orgulja, a to je bilo za vrijeme rata) s obitelji je aktivno sudjelovao i u humanitarnim aktivnostima — organizirali su prikupljanje i dovoz svih potrepština koje su građani Varaždina na početku devedesetih trebali.

Varaždinu, dakle, treba još jednom čestitati na vrijednom i uspješnom poslu i brizi za dobro vlastite sredine, a time i svih drugih.

Dodi Komanov