Opravdana suzdržanost

Opravdana suzdržanost

Uz glazbu filma Ratna pravila

Glazbu za film Ratna pravila napisao je Mark Isham, skladatelj koji se okušao prvo u klasičnoj glazbi, popu i jazzu, a tek se onda pojavio u filmskoj glazbi. Široko područje njegova djelovanja nije se osobito dojmilo najčuvenijih filmaša, pa se Ishamovo ime pojavljivalo na špicama filmova koji su nastajali izvan glavne struje. Od poznatijih u njegovoj filmografiji nalaze se naslovi poput Nell, Quiz Show, Vodeni svijet i Mreža.

U filmu Ratna pravila Mark Isham zvukovni primat prepušta prirodnim zvukovima, šumovima i govoru te se relativno rijetko upušta u glazbene komentare. Budući da se dio radnje zbiva na sudu, takav je pristup glazbi opravdan. Dijalozima i monolozima, naime, ne treba glazbena podloga, osobito ako je riječ o glumačkim veličinama poput Tommyja Leeja Jonesa ili Samuela L. Jacksona. Cjelokupna koncepcija filmske partiture polazi od stajališta da se glazba samo povremeno treba upletati u sliku te da je treba ojačati samo u važnijim trenucima (poput dolaska porotnika prije nego što će izreći presudu) ili da treba pokriti prijelazne kadrove. Zapravo, ti su prijelazni, odnosno slikovno prazni, kadrovi najčešći na početku, gdje redatelj Friedkin primjenjuje krupne planove brodova američke ratne mornarice da bi povezao dva različita filmska vremena. Uz to, na početku se zbiva i najveći dio akcije, pa je Isham s pravom zaključio da njegova glazba treba izbiti u prvi plan upravo u tom dijelu filma. No, ni u tim trenucima, gdje skladatelj oblikuje militantni zvuk na uobičajen način (kombinacijom malog bubnja i eksponirane trube), glazba se ne ponaša agresivno. Što je neobično, s obzirom da filmovi slične tematike obično tutnje zahvaljujući preglasnoj i odveć napadnoj glazbenoj podlozi. Skladateljeve odluke su, u svakom slučaju, dobre. Možda je njegova glazba i odveć diskretna, možda je skladatelj malo predoslovno shvatio pravilo o nečujnosti filmske glazbe. Ali, upravo zbog svoje nečujnosti i neprimjetnosti glazbena se partitura Marka Ishama tako dobro uklapa u ostale filmske elemente, da doista nije samosvojna glazba — što filmska glazba i ne smije biti — nego postaje čvrstim sastavnim dijelom filma.

Irena Paulus