Obogaćenje saharskoga pejzaža

Obogaćenje saharskoga pejzaža

Festival novog filma u Splitu ovog je rujna doplovio i do svog petog godišnjeg izdanja. Osnovan 1996, FNF je u vremenu i prostoru kad je nastajao bio zaista nešto posebno. Nastao u gradu koji nema veliku tradiciju profesionalne kimematografije, ali koji se diči velikom eksperimentalističkom filmskom tradicijom, FNF se od samog početka orijentirao prema onim filmskim vrstama koje obično ne dolaze na vidjelo pod dominacijom igranog filma: prema eksperimentalnom filmu, dokumentarcu, kratkom filmu uopće, ali i prema video i tzv. novim medijima, uključujući internet projekte, CR romove, multimediju i instalacije. Po tom, multimedijskom segmentu FNF je ostao specifičan i danas, kad u Motovunu ima jačeg i boljeg filmskog konkurenta.

U vrijeme nastanka, FNF je bio čista provokacija. Iznikao je iz alternativnog bunta spram poluizoliranog, konzervativnog i zaglupljujućeg modela dominantne kulture. Svjesno alternativan, pomodno moderan, internacionalan i šminkerski, FNF je zato od početaka bio neželjeno dijete za lokalnu politiku koja ga je u boljem slučaju tek trpila, a u gorem (kao u vrijeme vlasti Rade Perkovića u splitskoj kulturi) čak nastojala suzbiti. U takvim okolnostima nitko nije zamjerao direkciji festivala organizacijske šlampavosti i znatnu količinu kaosa koja je FNF-u davala i stanoviti gerilski šarm.

Situacija se, dakako, promijenila trećesiječanjskim promjenema. FNF je ušao u program Ministarstva kulture kao bitan projekt, ove je godine raspolagao i s više novaca. Dojam je da je organizacija ovaj put čak i za splitske prilike bila osobito kaotična, što je isprovociralo revolt publike i dijela gostiju. Uz sav partizanski šarm, doista je nedopustivo da na međunarodnom festivalu nema unaprijed objavljene satnice i programa, da publika dođe na otvaranje a da ne zna koji će film gledati, da se projekcije otkazuju ili prekidaju zbog tehničkih razloga, filmovi prikazuju u pravilu neprevedeni a često i iz video topa, da se ne zna koji je film u kojem programu i zašto...

Peti FNF donio je kao i dosadašnji obilje najraznovrsnijih atrakcija: filmova, videa, retrospektiva, multimedije i likovnih akcija. Kao i obično na ovom festivalu program je bio prevelik, teško pregledan i nekritički permisivan pa je dobra jezgra zanimljivih naslova zagušena gomilom koječega. Prošle je godine festival skrenuo više prema mainstreamu prikazivanjem nekoliko razglašenih art-hitova (Winterbottomov Wonderland, Jarmucshev Ghost Dog, Cronenbergov eXistenZ...), a rezultat je bila izvrsna posjećenost. Ove su se godine vratili prizori desetkovanog gledateljstva iz prvih festivalskih sezona. Razlog tomu nije samo činjenica da se festival ponovo odmakao prema izvornom eksperimentalističkom konceptu, nego i kaos sa satnicom i nerazumna odluka direkcije da po prvi put naplaćuje sve projekcije.

Igranih je filmova u Splitu ipak bilo. Festival je tako otvoren filmom Werckmeisterove harmonije mađarskog klasika Bele Tarra koji je ujedno bio i najugledniji gost festivala. U dugometražnom programu prikazan je još jedan priznati novi mađarski film — Simon Magus Ildiko Enyedi. Splitska je publika vidjela i novi film Želimira Žilnika Kud plovi ovaj brod, mongolski antropološko-dokumentarno-igrani putopis Država pasa i omnibus Praške priče četvero mlađih čeških autora.

Kratkometražni natjecateljski program donio je nekoliko naslova uglednih autora kao što su pionirka videa Islanđanka Steina Vassulka ili londonski eksperimentator-veteran Guy Sherwin. Na koncu je pobjedu u video konkurenciji izborio rad Blizanci Šveda Andreasa Gedina, a u filmskoj neuvjerljivi dokumentarac o prostituciji The Zone Nizozemca Bena van Lieshouta. Zlatni riblji rep u konkurenciji novih medija zavrijedila je Hrvatica Andreja Kolunčić interaktivnom akcijom Zatvorena zbilja — embrio.

FNF je tradicionalno poznat po jakim retrospektivama, ali ove godine ta se priča svela na dva jaka programa. Prvi je bila retrospektiva člana filmskog žirija i dobitnika festivalske nagrade za životno djelo Toma Gotovca, a drugi retrospektiva braće Whitney, pionira kompjutorske animacije koji su još od kasnih pedesetih na analognom računalu proizvodili apstraktne animirane filmove.

Našavši se najednom u snopu reflektora nakon četiri godine života u kutu interesa kulturne politike, FNF je prošao svoju kriznu godinu s puno trauma neuspješno se transformirajući od garažne alter-smotre u nacionalni festival s »drukčijeg« filma. Ipak, FNF još uvijek izvanredno obogaćuje saharski pejzaž hrvatske filmske kulture prikazujući vrstu filmova kakve je u nas nemoguće vidjeti izvan trideset kvadrata zagrebačkog MM Centra. Već i zato za FNF treba navijati i nadati se da je ovogodišnje izdanje u znaku apsolutnog organizacijskog kaosa i neselektivnog programa tek zlosretni iskorak.

Jurica Pavičić