Nova vremena Modernih vremena

Nova vremena Modernih vremena

»Dibidus« bi želio da prostor kulture učini zanimljivijim širem krugu čitatelja/surfera, da pokaže kako se i tzv. kulturnjački sadržaji mogu uspješno plasirati na Internetu, putem zanimljivih intervjua, kolumna, tema, recenzija, interakcijom s posjetiteljima...

Sknjižarom Nenadom Bartolčićem, suvlasnikom knjižare i antikvarijata Moderna vremena razgovarali smo u povodu nova projekta Moderna vremena online, kojega je urednik te pokretanja e-magazina Dibidus.com što ga potpisuje kao glavni urednik. Očigledno, pred nama su nova vremena za Moderna vremena. Naravno, pri tome se treba podsjetiti i na njihov već uhodani posao koji je svojedobno, kada se pojavio, izazvao veliko zanimanje, napose mlade čitalačke publike.

Što se sve u posljednjih deset godina događalo s Modernim vremenima?

— Dosta toga. Devedesete nisu nikome bile sretne godine, pa tako ni knjižarsko-nakladničkoj branši, dakle, ni Modernim vremenima. Entuzijazam s kojim smo Ivica Buljan, Saša Drach i ja započeli u prosincu 1988, kada smo otvorili našu prvu knjižaru-antikvarijat u prostoru zagrebačke Kinoteke, nakon nekoliko godina intenzivna organiziranja popratnih aktivnosti, promocija, književnih večeri, izložaba, hepeninga, malo-pomalo počeo je jenjavati, što i nije čudno ima li se u vidu da je prvu polovicu devedesetih obilježio rat, a knjige su vrlo brzo ostale na margini širega društvenog interesa. Tomu je pridonijelo i raslojavanje društva, nestanak tzv. srednje klase koja je bila glavni potrošač knjige, i nama je u jednom trenutku postalo nemoguće ustrajati na profilu koji smo svjesno odabrali u samom početku: nuditi dobrim dijelom mahom knjige društveno-humanističkog profila (čitaj: profil Filozofskog fakulteta) i tzv. alternativna izdanja, knjige manjih i neafirmiranih nakladnika, strip, ploče i CD-e... takva je bila prvobitna koncepcija Modernih vremena kod Kinoteke. Na žalost, prostor zagrebačke Kinoteke od početka devedesetih prestao je biti prostor kroz koji je prolazila svaka nova generacija u potrazi za informacijama o filmskoj umjetnosti, i od prostora koji je zahvaljujući polivalentnosti sadržaja (knjižara, kino, šank) potkraj osamdesetih postao kultno kulturnjačko okupljališe malo je toga ostalo. Danas gotovo više ništa, trenutno je u tom prostoru umjesto knjižare nekakva igraonica. No srećom, u jednom trenutku karte su nam se sjajno posložile, Krešo Dolenčić pozvao nas je u Gavellu i tu smo 1992. otvorili antikvarijat (prostor smo nakon dvije godine morali vratiti Gavelli), a samo nekoliko mjeseci poslije, u Teslinoj 16, u sklopu zagrebačkog Kulturno-informativnog centra otvorili smo knjižaru-antikvarijat, i tu smo i danas. Godine 1995. pokrenuli smo i danas jedinu specijaliziranu hrvatsku reviju za knjigu »Moderna vremena«, i upravo pripremamo, nakon malo dulje pauze, novi broj. Na žalost, više nismo u kompletnom sastavu, ostali smo Saša Drach (koji vodi antikvarijat i dio nakladničke produkcije) i ja, a Ivica Buljan otišao je iz »Modernih vremena« u »Jutarnji list«, gdje uređuje kulturu. Kad me netko pita čime se bavim — odgovaram da sam u prvom redu knjižar, premda ja taj posao doživljavam možda malo drukčije negoli drugi. Biti knjižar za mene ne znači samo u knjižari prodavati knjige.

U međuvremenu proširili ste djelatnost i na nakladništvo. Što je temeljno za nakladničku djelatnost, a što za nabavnu knjižarsku politiku Modernih vremena? Birate li naslove iz određenih struka ili nabavljate sve ono što se pojavi u naših izdavača?

— Na žalost, više nismo u mogućnosti održavati profil kakav smo zamislili na početku. Naime, mi smo nastojali biti drukčiji od ostalih knjižara, kako po ponudi knjiga tako i po načinu na koji je knjižara funkcionirala. Po ne znam koji put ističem kako nas sama trgovina, dakle — prodaja knjiga, nije zanimala onoliko kolikoj smo željeli otvoriti knjižaru kao polivalentni prostor, kulturno okupljalište u kojemu će se ljudi koji drže do knjige i kulture ugodno osjećati (okruženi izabranim knjigama, glazbom iz zvučnika, pravim osobljem...). Osim prodaje knjiga stoga smo organizirali brojne izložbe, predstavljanje knjiga, hepeninge. Kulturnjačka dimenzija koju knjižarstvo u sebi nosi (samo što je mnogi zanemaruju povodeći se isključivo za trgovačkim interesima!), bilo je ono što nas je privuklo knjižarskom poslu. Što se nakladničke djelatnosti tiče, ona je još u povojima, u začetku, i trebali bismo je upravo sada profilirati. Do sada smo objavili knjigu Ede Popovića San žutih zmija i Vijesti iz provincije Egyda Gaestetnera. U mjesecima koji slijede objaviti ćemo novu knjigu pjesama Lucije Stamać Lucifer i ponovljeno izdanje knjige Friedricha Nietzschea Tako je govorio Zaratustra, gdje smo se poslužili već postojećim prijevodom pokojnoga Danka Grlića. Vjerojatno zapažate da nam nedostaje neki komercijalniji, jači naslov, razmišljamo i o tome, vjerojatno nekom dobrom prijevodu autora čija bi se knjiga prodala u nakladi od barem dvije tisuće primjeraka, a tada već možemo govoriti o komercijalnijem izdanju.

Kolika je zastupljenost zagrebačkih nakladnika, a koliko ostalih?

— Pa, 90 posto hrvatskoga nakladništva je u Zagrebu, onoga njegova komercijalnijeg dijela. Izvan Zagreba egzistira tek nekoliko većih i jedno malo more manjih ili bolje reći sićušnih nakladnika s produkcijom od knjige ili dvije u nekoliko godina. Tako je i s našom ponudom. Mi smo u jednom trenutku, godine 1995, imali ideju da na katu u Teslinoj napravimo oglednu knjižaru, u kojoj bi se pojavljivali novi primjerci knjiga svih hrvatskih nakladnika koje bismo registrirali, ali ta ideja nije, na žalost, zaživjela jer nakladnici nisu pokazali dovoljan interes za nju, a ni mi sami u tom trenutku nismo imali dovoljno snage da je realiziramo. Ne zaboravite da je to još vrijeme rata, a u prvoj polovici devedesetih sva smo trojica u dva navrata oblačili i skidali uniformu hrvatske vojske, i nije bilo lako održati taj mali pogon u životu. Baš nešto počneš, pa ti dođe poziv, nekoliko mjeseci vojske, pa se vratiš... i tako to. I drugi su (premda ne svi) prolazili kroz to, i zasigurno znaju o čemu govorim. Što se strane knjige tiče, nju u ponudi držimo tek sporadično, iz nekog idealizma uporno smo gurali koncept domaće, hrvatske knjige, premda bismo vjerojatno komercijalno mnogo bolje prošli da smo se posvetili stranoj knjizi. Ne mislim da bismo bili uspješni kao npr. Algoritam, ali Zagreb bi sigurno progutao još jednu manju, profiliranu, knjižaru sa stranom knjigom.

Prodaju li se danas jošuvijek dobro stripovi, fanzini i slična literatura? Kakvi su vaši kontakti s tzv. umjetničkom alternativom?

— Na žalost, vrijeme naglašene potražnje za takvom produkcijom danas je prošlost. Strip je i u svijetu u defenzivi, pogotovo strip artističkih pretenzija, i danas je hrvatsko tržište poprilično tanko za navedene vrste. Naš početak u Kinoteci bio je jako vezan upravo uz strip... i može se reći da su su Moderna vremena zapravo prethodila dućanima poput Iz sve snage ili striparnice More Comics. U jednom trenutku, kada su se počeli konačno otvarati dućani specijalizirani za strip, ploče, kasete... mi smo im prepustili teren, i okrenuli se našoj prvobitnoj ponudi — knjigama. A što se tiče tzv. umjetničke alternative, danas nemamo primjeren prostor za to vrijeme izložbi u Modernim vremenima je iza nas. No, zato sam ja otkrio novi medij — Internet, i prvobitne maštarije da Moderna vremena naprave nešto na Internetu u međuvremenu su se i ozbiljile, Moderna vremena su izrazito aktivna na Internetu (provjerite na http://www.moderna-vremena.hr). Usuđujem se reći da, ako se ikada bude pisala povijest Interneta u Hrvatskoj, Moderna vremena online bit će među njegovim pionirima, možda ne u prvom valu, ali što se uspješne realizacije koncepta tiče — među prvima.

Kako se Moderna vremena financiraju? Dotacijama ili samofinanciranjem? Jesu li Moderna vremena profitabilna knjižara?

— Financiramo se isključivo prodajom knjiga, a neke projekte, poput revije »Moderna vremena« i dijelom internet stranice Modernih vremena online, potpomaže Ministarstvo kulture RH, odnosno gradski Ured za kulturu. Na žalost, u jednom za nas ne osobito sretnu razdoblju sredinom devedesetih, nismo se baš najbolje snašli, morali smo vratiti prostor Gavelli, zatvoriti tamošnji antikvarijat, a i Kinoteka je prestala funkcionirati, dobar dio naše publike/kupaca pogubio se tko zna gdje ili ostao bez novca za kupovanje knjiga... i tako smo uletjeli u poslovne poteškoće iz kojih se i dan-danas vadimo. Nije tajna da, na žalost, kao i mnoge druge knjižare, kasnimo s plaćanjem dobavljačima, ali bitno je to da plaćamo, i da nikoga ne želimo prevariti i ostati mu dužni. A nastojimo to i kompenzirati na neki drugi način, naše internetske stranice primjerice ne promoviraju samo Moderna vremena, nego su i besplatna promocija svih onih nakladnika čije knjige obrađujemo, razgovore s autorima objavljujemo i sl. Moram priznati da ne znam na kojem se mediju hrvatska nakladnička produkcija sustavnije i brže prati negoli na našim stranicama, premda to nije još ni izbliza ono što bih želio da bude i što će u najskorijoj budućnosti biti.

Tko su vam bili uzori pri izradi web stranica? Jeste li morali dugo surfati Netom da biste došli do konačnoga rješenja?

— Moram priznati da pravog uzora nije bilo. Meni su se osobno svidjele neke stranice, poput e-magazina »Salon. com«, a Amazon je bio pojam za internet knjižaru. Poenta je u tome da sam ja želio u jednom konceptu pomiriti nekoliko stvari: elektronski magazin za knjigu, online knjižaru u kojoj bi ljudi koji žive u mjestima u kojima knjižara ne postoji mogli što je povoljnije moguće kupiti knjigu, te svojevrstan nakladnički info-servis koji bi omogućio svima kojima je knjiga predmet interesa da na jednostavan i brz način saznaju što više o nakladničkoj produkciji i nakladnicima u Hrvatskoj.

Koliko su stranice Interneta (a imate ih na najjačim hrvatskim opskrbljivačima Monitoru, Iskonu, Online.hr) pridonijele prodaji i popularnosti vaše knjižarske ponude? Kolika je mjesečna posjećenost stranica?

— Postavljanje internetskih stranica Modernih vremena potkraj 1998. značilo je za nas povratak u život. Činjenica da smo od svih hrvatskih nakladnika i knjižara ponudili najosmišljeniju priču na Internetu, napravili stranicu koja je danas najnagrađivaniji web u Hrvatskoj (teško mi je i prisjetiti se svih priznanja, već ih je više od desetak!) izbacila je ime Modernih vremena, nakon duljeg vremena, ponovno u prvi plan. I knjižara se sama za sebe u međuvremenu stabilizirala, antikvarijat je prepun vrijednih knjiga, nakon jednogodišnje stanke ponovno kreće i tiskano izdanje naše revije za knjigu... mislim da će ovo biti zanimljiva jesen, barem što se naše ponude i akcija tiče.

Mjesečna posjećenost stranica je otprilike sedamnaest tisuća tzv. jedinstvenih posjetitelja, a više od sto tisuća otvorenih stranica, čime se uvrštavamo među najposjećenije hrvatske internetske siteove, ne naravno, poput Monitora ili Klika, ali smo pri samom vrhu, među prvih dvadesetak, što je s obzirom na naš profil, kulturnjačku koncepciju, vrlo dobar rezultat.

Dobili ste Carnetovu nagradu za web-portal za interesnu skupinu korisnika. O čemu je zapravo riječ?

— Nakon što smo već u nekoliko navrata proglašavani web-projektom godine i sl., Moderna vremena online su u kategoriji web-portala za interesnu skupinu korisnika osvojila prvu nagradu, a moram priznati da je to bilo i za nas iznenađenje. Iz jednostavnog razloga što po nekim u svijetu uvriježenim definicijama internetskih portala to baš i nismo, premda naš site sadrži neke takve elemente. No, kako su definicija portala i kriteriji ovog natječaja bili nešto rastezljiviji, tada su i Moderna vremena ušla u uži izbor, zajedno sa još 22 od stotinjak prijavljenih siteova, i odnijela prvu nagradu u svojoj kategoriji. Jer, usprkos vrlo skromnim financijskim mogućnostima, ali s pregršt dobrih i originalnih ideja (uistinu nisam neskroman kada to kažem!) uvijek smo u prednosti pred najvećim brojem hrvatskih webova, pa nam nagrade ne izmiču tako lako. Ako kažem da je do sada realizirano tek možda 60 posto potencijala koji Moderna vremena online nose u sebi, to znači da u budućnosti možete očekivati još mnogo novih i dobrih ideja.

Spomenite barem neke!

— Nakladnički info-servis (http://www.moderna-vremena.hr/nakladnici). U situaciji kada svi kukaju kako je nemoguće plasirati informacije o tome što se objavljuje, koje su nove knjige, tko ih je objavio, o čemu je u njima riječ... Moderna vremena pokreću svoj info-servis koji će omogućiti svakom nakladniku da u najkraćem mogućem vremenu obavijesti javnost o svojoj produkciji. Nakladnici uključeni u info-servis dobivaju svoju info-stranicu s najosnovnijim poslovnim podacima o tvrtki, s kojih slijede linkovi na njihove naslove koji su pohranjeni u našem katalogu, popraćeni fotografijom naslovnice, bibliografskim opisom knjige, kraćim informativnim tekstom... Planiramo i posebna predstavljanja nakladnika, objavljivanje vijesti vezanih uz njihov rad... Specifičnost je servisa u tome što nam nakladnici podatke mogu dostavljati ispunjavanjem online predložaka, čime je maksimalno skraćen put protoka informacije od nakladnika do nas, koji je dodatno editiramo, i u roku dan-dva informacija o novoj knjizi dostupna je online. Pa čak i dok je knjiga još u tiskari, jer nakladnik već i prije raspolaže potrebnim elementima opisa. Mislim da ne moram posebno isticati koliko to može biti korisno svima onima kojima su takve informacije potrebne, od biliotekara, distributera pa do pojedinaca kojima je knjiga iz ovih ili onih razloga u interesu. Druga novina bit će naš antikvarijat online, čime će se ponuda knjiga na našem webu zaokružiti. A vjerojatno ćemo je s vremenom i nadopuniti selektivnom ponudom strane knjige, kao i ponudom knjizi komplementarnih sadržaja (multimedija i sl.). Treći je segment elektronsko izdavaštvo.

Uskoro krećete s elektronskim magazinom »Dibidus«, recite nam nešto više o tom projektu?

— »Dibidus« nema veze s Modernim vremenima, jedina sam im poveznica ja. »Dibidus.com« nastao je tako što su mi Edo Popović i Rene Bakalović po izlasku iz redakcije »Fokusa« spomenuli budući projekt magazina za kulturu koji u Hrvatskoj trenutno ne postoji (»Vijenac« i »Zarez« imaju ipak ponešto drukčiju koncepciju), na što sam ja pridodao ideju da je u ovome trenutku najsigurnija varijanta pokušati ga prvo pokrenuti na Internetu, pa onda vidjeti da li smo mi u stanju izgurati tako nešto, i tek onda potražiti novac i okušati se i s tiskanim izdanjem. Nama trojici ubrzo se pridružio i Hrvoje Božičević, a kako je, dakle, odlučeno da se započne s online-projektom, logičan izbor bili su i Andrej Filetin i Igor Milat, zaslužni za realizaciju i uspjeh internetskih stranica Modernih vremena (uz ostatak ekipe koji priprema tekstualne sadržaje), i zasigurno su u tom poslu među ponajboljima u Hrvatskoj, tako da je bilo logično da i njih uključimo u projekt »Dibidus.com.« Tako sada »Dibidus« potpisujemo nas šestorica, ja sam formalno malo istaknutiji kao glavni i odgovorni urednik, premda većinu stvari dogovaramo zajedno. »Dibidus« bi želio da prostor kulture učini zanimljivijim širem krugu čitatelja/surfera, da pokaže kako se i tzv. kulturnjački sadržaji mogu uspješno plasirati na Internetu, putem zanimljivih intervjua, kolumna, tema, recenzija, interakcijom s posjetiteljima... Zatvaranje/getoiziranje kulture kao nečega za uski, intelektualni krug sljedbenika, gdje onda uglavnom autori čitaju jedni druge (ponekad čak ni to) ili pišu za uzak krug ljudi, pogrešna je koncepcija.

Čitate li i kako ocjenjujete hrvatske novine za kulturu?

— Moram priznati da ih više prelistavam negoli čitam. Zapravo, »Hrvatsko slovo« rijetko uopće i prolistam, dok pogledam svaki broj »Zareza« i »Vijenaca«. E sad, činjenica da ih više listam negoli čitam vjerojatno govori o tome kako ih doživljavam. Naime, u dvotjedniku za kulturu očekujem kraće, informativnije i čitljivije tekstove. Čim vidim da mi za samo dvije stranice treba gotovo pola sata da iščitam sve što je sitnim slovima napisano, odustajem prije početka. Jer, ako želim čitati časopis, onda ću posegnuti za časopisom, od novina, dvotjednika za kulturu, očekujem novinskiji pristup, zanimljivu grafičku opremu, dobre ilustracije, jezgrovite tekstove, nabijene informacijama i stavom kada je potrebno... Veseli me da posljednjih brojeva u »Vijencu« prepoznajem ponešto od toga, i nadam se da će takva pristupa biti i više.

I još nešto, dakako da kultura nije apolitična, ali svesti je u velikoj mjeri na pratiteljicu političkih razračunavanja (a ona se odvijaju i kroz kulturu) znači često zanemariti mnoge inicijative koje zbog nedostatka politiziranosti često nisu dovoljno atraktivne za medije. A upravo se to s kulturom nerijetko događa. Da sam, recimo, upleten u kakav politički skandal koji ima veze s kulturom, sigurno bih dao već dosta intervjua u raznoraznim medijima. Ovako, priliku da govorim o svojim projektima na Internetu (a riječ je o mediju koji je obilježio kraj ovog stoljeća, i koji je svagdje u svijetu, u raznim varijacijama, tema broj jedan) i nemam baš često. Čak ni činjenica da moj bivši kompanjon danas uređuje kulturnu rubriku u »Jutarnjem listu« nije pomogla da se o siteu Moderna vremena u tim novinama barem jednom progovori ili napiše nešto suvislije, a pokupili smo sve nagrade koje se na hrvatskom webu mogu dobiti. Ispada da projekt Moderna vremena online nije onaj kulturni sadržaj o kojem bi se u »Jutarnjem listu« moglo (ili znalo!?) nešto ozbiljno napisati.

Razgovarala Ivana Mandić Hekman