Nevidljivi čovjek

Nevidljivi čovjek

U domaćim će kinima najveću pozornost 12. listopada privući Čovjek bez tijela (Hollow Man) Paula Verhoevena kako zbog atraktivnosti teme tako i zbog kultnoga statusa koji ovaj nizozemski filmaš na radu u Hollywoodu uživa među filmofilima. Kada se pogleda filmografija Paula Verhoevena, jasno je i zašto je tomu tako jer je kako u svojim nizozemskim filmovima tako i poslije u Hollywoodu uvijek išao do kraja provocirajući publiku bez obzira kako će to ona prihvatiti. U domovini je status nacionalnoga filmskog blaga stekao tragičnom ljubavnom pričom Turks fruit (Turkish Delight) koji je i danas najgledaniji nizozemski film i koji je 1996. u povodu stogodišnjice kinematografije završio i na poštanskoj marki, a ulazak u Hollywood osigurao mu je Spielberg nakon što je vidio njegovu ratnu dramu Soldaat van Oranje (Soldiers of Orange). Verhoeven se najbolje snalazi u fantastičnim žanrovima (Robocop, Totalni opoziv, Svemirski vojnici), gdje nema granica za njegovo europsko uvrnuto autorstvo — u kojem erotika i seksualnost u najbizarnijim oblicima zauzimaju središnje mjesto — koje razmažena američka publika nikada nije prihvatila u potpunosti jer je to za njih nešto strano i nerazumljivo. Tako je i s Čovjekom bez tijela koji je u Americi zaradio tek nešto više od sedamdeset milijuna dolara, a ni domaća kritika nije mu baš bila naklonjena.

Verhoeven ne bi bio to što jest da njegov pristup klasičnoj priči o nevidljivom čovjeku nije ponovo nešto bizarno, krvavo, spolno nastrano, ničevski filozofsko. Njegov nevidljivi čovjek nije nikakvo frankenštajnsko čudovište izopćeno iz društva zbog svoje različitosti, nego običan čovjek koji je bogovski dar fizičke nevidljivosti — o čemu ljudski rod mašta od kada postoji — shvatio previše doslovno te se i moralno dokraja ogolio upavši u najmračnije ponore ljudske mašte. Vrhunski specijalni efekti ovdje su potpuno u funkciji priče, a ne sami sebi svrhom. Posebno će u pamćenju ostati prizor nestajanja znanstvenika koji je na sebi iskušao serum nevidljivosti: on pred očima svojih začuđenih kolega nestaje u slojevima tako da je gledatelj zapljusnut hiperrealističkim prikazom ljudske anatomije u kojem redom nestaju koža, okrvavljeni mišići, žile i tetive, unutarnji organi, a potom i kosti! Prizor u kojem je Verhoeven nedvojbeno uživao i koji je tako tipičan za njegov autorski senzibilitet. Europska će publika — pa tako vjerujem i hrvatska — bolje prihvatiti i bolje shvatiti film od Amerikanaca. Najpopularniji britanski filmski časopis »Empire« Verhoevenov je film ocijenio s četiri od mogućih pet zvjezdica, ističući sigurnu i temperamentnu režiju, a redateljev pristup poznatoj temi opisao riječima klasična ideja s amoralnim modernim senzibilitetom.

Stjepan Hundić