Neuvjerljiva propaganda

Ratna pravila, Rules of Engagement, SAD, 2000, režija William Friedkin, scenarij Stephen Gaghan (prema filmskoj priči Jamesa Webba), fotografija William Fraker, Nicola Pecorini, uloge Tommy Lee Jones, Samuel L. Jackson, Guy Pearce, Bruce Greenwood, Ben Kingsley

Ratna pravila iz naslova filma zapovijedi su dobivene od vojnih autoriteta Sjedinjenih Američkih Država, koje ocrtavaju okolnosti i ograničenja pod kojima pripadnici američke oružane sile mogu započeti i/ili nastaviti borbena djelovanja s drugim stranama u sukobu. Na konkretnom (fiktivnom) slučaju mornaričkoga pukovnika Childersa (Jackson), koji je zapovjedio otvaranje vatre po civilima što su demonstrirali pred američkom ambasadom u jemenskoj prijestolnici Sani, nekadašnji novoholivudski prvak William Friedkin (Francuska veza, Egzorcist) preispituje sukob pravila pisanih iz činovničke pozicije udobna naslonjača visoke vojne kancelarije i stvarnih ratnih okolnosti, koje su često nepredvidive i katkad zahtijevaju nemilosrdno djelovanje ako se želi sačuvati vlastiti život.

Friedkin je oduvijek bio poznat po beskompromisnu pristupu škakljivim pitanjima, u svoje vrijeme on je američkim sugrađanima u lice istresao i mnogo više no što su bili spremni prihvatiti i za to platio visoku cijenu. Njegova Francuska veza iz 1971. u središtu je imala policajca, tumačio ga je Gene Hackman, kakva se u holivudskim filmovima rijetko moglo vidjeti — žestok, grub, itekako sklon nedopuštenim sredstvima u interesu uspješna okončanja istrage, jer u okolnostima beskrupulozna kriminalnog djelovanja samo se takvi predstavnici zakona mogu učinkovito suprotstaviti zlu, poručivao je Friedkin. Francuska veza bila je bravurozno režiran film koji se skladno uklopio u novoholivudske težnje za realističko-naturalističko-dokumentarističkim prikazom zbilje pa njegov velik kritičarski i komercijalni odjek nije dolazio u pitanje, no kad je Friedkin otišao nekoliko koraka dalje i svojim antologijskim ostvarenjima Mamac (1980) i osobito Živjeti i umrijeti u Los Angelesu (1985) uronio u mrak ljudske duše, provokativno se prihvativši motiva homoseksualnosti (kojeg je među prvima u američkoj kinematografiji načeo još 1970. sugestivnim filmom Boys in the Band) i dubinske destrukcije, naišao je na kritičarsko zgražanje i slabašan odaziv publike. Od tih udaraca nedorasle američke filmske javnosti nikad se nije oporavio te je petnaestak godina proveo u traženju samog sebe, snimio u tom razdoblju podosta filmova (među kojima su neki imali intrigantne premise, npr. Bjesnilo, relativno nedavno prikazan u programu HTV-a), no nijednim se nije približio svojim vrhuncima. Ratna pravila još su jedno Friedkinovo posezanje za provokativnom tematikom i u tom je smislu njegov angažman na ovom filmu vjerojatno iskren, međutim to je ostvarenje toliko umiveno podobnjačko-mediokritetskim holivudskim duhom da je žalosno gledati ime nekoć visokorespektabilna autora na njegovu zaglavlju.

Dakle, osnovna je problemska situacija filma da li je pukovnik Childers donio pravu odluku ili nije, da li je doista zapovjedio otvaranje vatre po navodno nenaoružanim civilima u podnožju ambasade umjesto po strijelcima smještenima na balkonima i krovovima susjednih zgrada, ili su ti civili bili naoružani, kao što Childers tvrdi. Friedkin i scenarist Gaghan poslužili su se u postavljanju i razrješenju te dvojbe najlošijim dramaturškim sredstvima. Gledateljima su servirali prizore s nenaoružanim demonstrantima ispred ambasade i nekolicinom strijelaca iz susjednih zgrada koji pucaju po njoj. Potom Childersovi marinci zauzimaju položaje na krovu ambasade, a ubrzo im Childers naređuje paljbu po mnoštvu. Childersu podčinjen kapetan zbunjen je tom odlukom jer koliko on zna (a isto znaju i gledatelji) mnoštvo je nenaoružano i u njemu su žene, djeca i starci; stoga upozorava na tu činjenicu Childersa, na što mu on odgovara da »raspali po majkojepcima«. To se i događa, vatra po ambasadi prestaje, a marinci se povlače ostavljajući za sobom 83 mrtva tijela i mnoštvo teških ranjenika. U tom trenutku i za gledatelje i za one koji su odlučili izvesti Childersa pred vojni sud sve je jasno: umjesto da uzvrati vatru po strijelcima, Childers je zapovjedio paljbu po nenaoružanim civilima, izazvao pokolj i nedvojbeno počinio zločin. Odjednom međutim slijedi preokret — prevarantski prema gledatelju, naivan u svakom pogledu. Ustanovi se, po principu deus ex machina, da postoji videovrpca na kojoj je zabilježeno ono što nitko — ni gledatelji filma ni sami marinci u njemu — nije vidio: civili su, a među njima žene i djeca posebno zdušno, izvadili puške i pištolje ispod svojih odora te započeli paljbu iz podnožja ambasade prema marincima smještenima na njezinu vrhu. Tu vrpcu, koja dokazuje istinitost Childersovih navoda, a onda, drži se u filmu zdravo za gotovo, i njegovu nevinost (naime, uvijek se može postaviti pitanje zašto Childers nije izvukao svoje ljude bez uzvraćanja vatre — po svemu prikazanom za to je bilo prilike; umjesto toga otvorena je paljba u kojoj je poginulo osamdesetak ljudi i teško ranjeno tko zna koliko još, a među kojima je, koliko se dalo procijeniti, bilo u vrh glave dvadesetak naoružanih), savjetnik State Departmenta (Greenwood) odluči, iz samo njemu znanih razloga (njegovi su postupci neuvjerljivo opravdani težnjom da zaštiti međunarodni ugled Sjedinjenih Država), uništiti. Poslije tijekom suđenja gledatelju se proizvoljno servira da je samo Childers, zbog položaja koji je zauzeo na krovu ambasade, mogao u presudnom trenutku vidjeti što se događa među demonstrantima, dok ostali marinci nisu imali nikakav pregled događaja. I onda u Childersovu flash backu vidimo još preciznije ono što je već prikazano kao sadržaj videovrpce: žene i djecu — među njima istu onu djevojčicu koja je poslije pokolja ostala bez jedne noge i nad kojom se sažalio i Childersov branitelj i prijatelj, pukovnik Hodgs (Jones) — kako izvlače oružje i nemilice otvaraju vatru po ambasadi.

Uglavnom, poruka filma je ta da se u konkretnim, stvarnim borbenim događanjima pisana ratna pravila ponekad ili često ne mogu primijeniti te da je zato apsurdno kažnjavati nekoga za njihovo kršenje, kad bi u suprotnom ta osoba (u ovom slučaju i ljudi pod njegovim zapovjedništvom) sama izgubila život. Također, poručuje se da i civili, a među njima i žene, djeca i starci, mogu vojno djelovati te da je u takvim slučajevima opravdano odgovoriti borbenim djelovanjem prema njima, što uostalom dopuštaju i ratna pravila u kojima stoji da naoružani civil gubi civilni status. Nedvojbeno, Friedkin je u pravu kad beskompromisno staje iza ljudi koje je država poslala u rat ili drugi oblik borbenog sukoba, i koji imaju neotuđivo pravo da svim sredstvima zaštite vlastite živote pa bili im protivnici i žene i djeca. Ženski i dječji metak civilnog ruha ubija jednako kao i onaj muški, vojnički. Koliko god se javnost zgražala nad slikama ubijene djece i žena, one su samo posljedica nužne samoobrane. Problem nastaje kad Friedkin sa svojim suradnicima poseže za, kao što je pokazano, inferiornim dramaturškim sredstvima kako bi opravdao tu tezu, a pritom se služi i nedostojnim antiarapskim stereotipovima (koje je prije na podjednako antipatičan način demonstrirao James Cameron u Istinitim lažima). Razotkrivanje ljupke jednonoge djevojčice kao opasne sljedbenice džihada u nekom bi filmu drukčijeg predznaka doista mogao biti provokativan čin, ovdje je on tek bijedan izraz američke antiarapske histerije (koju je prošle godine, ponovno na patetičan holivudski način, žigosao Edward Zwick u Opsadnom stanju). Kao što je uostalom čitav film, usprkos fingiranja nekakva objektivnog prikaza Childersova lika, zapravo tek neuvjerljiva propaganda američkih marinaca i vojske u cjelini. Ironično, ali i logično, upravo s ovakvim inferiornim ostvarenjem Friedkin je postigao najveći komercijalni uspjeh još od vremena Egzorcista. Ako je to preduvjet njegova povratka relevantnim fimovima možda bi mu se moglo i progledati kroz prste, ali osobno sumnjam u to. Bojim se da je vrijeme Williama Friedkina kao potentna filmskog autora odavno isteklo.

Damir Radić