Ne gledaj naše grijehe

Ne gledaj naše grijehe

U ležaljci od gruboga seljačkog sukna, krajeva razapetih između uskih crkvenih zidova i vezanih za masivne čavle koji su još do prije nekoliko mjeseci pridržavali raspelo i relikvije načinjene nevještom seljačkom rukom, pokušavao je zaspati redov Alonso. Rukama zavučenim pod glavu i zagledan u niski nedovršeni strop, praznim je pogledom pratio kako mračnu unutrašnjost crkve postupno ispunjava blaga svjetlost zore. Probdio je još jednu noć iščekujući da plavičasti nagovještaj novog dana učini manje stranim konture okolnog prostora i tako donese blaženstvo sna na njegove otežale kapke. Još samo posljednji osvrt na zvijezde što se gube u vedrini neba i njegov će strah potpuno nestati. Dugo iščekivani san odagnat će i stalnu bojazan da su se stražari možda opet negdje zapili pa bezbrižno kartaju u nekom kutu, prepuštajući svoje suborce mogućoj osveti. Izgubit će se i sve ostale misli koje s vremenom postaju samo turoban i nepodnošljiv teret.

Tako će Alonso, u još jednom intervalu od nekoliko sati, biti lišen prizora ljudske patnje. Za njega to je razdoblje bez plača i histerije žena, njihovih krikova izbezumljene boli koja ih vodi do vezanih muževa i sinova, čak će se i djeca načas raspršiti. Zagubit će se svi oni dječaci koji stoje skriveni među nogama odraslih i nijemo prate cijeli taj prizor, taj ritual nasilne smrti koja će poslije odrediti njihov životni put. Usmena predaja koja će uslijediti samo će razbistriti nejasnu koprenu maglovitoga događaja iz djetinjstva. I narednik Manuel sa svojom ulaštenom sabljom nedostaje. Nema ni uvijek istih znatiželjnika, koji se redovito, kao na kakvom vjerskom obredu, pojavljuju točno u podne, kada je sunce najviše i kada se moraju obuti kožne seljačke sandale, jer bosa noga ne može podnijeti toplinu užarenog pijeska. Nema ni njihove gadljive ravnodušnosti na koju su tako ponosni. S takvim darom, s potpunom odsutnošću stvarnih slika, on spava mirno. Lakim i spokojnim snom koji ne ostavlja nikakva prepoznatljiva traga na kretnjama usnula tijela.

Probudio bi se tek nakon što bi mrski zvuk vojničke trube svojom škrtom i iritantnom melodijom nagovijestio okupljanje. Nevoljno bi protrljo oči, iskoračio iz neudobne ležaljke, navukao na noge crne vojničke čizme koje je izglancao prethodne večeri i s poda pokupio svoju pušku i opasač. Na trgu koji je već bio ispunjen znatiželjnom svijetinom pojavljivao bi se među posljednjima. Nabio bi na glavu tvrdu vojničku kapu s obodom, štiteći se tako od prevelike količine svjetla i nelagode koju su uzrokovali pogledi okupljenih, prepuni prezira i mržnje. Onako visok i naočit, uvijek izbrijan, uredne uniforme i blistavih čizama, osjećao je da privlači posebnu pozornost mještana. Činilo mu se da svojom figurom utjelovljuje svu simboliku omražene i korumpirane vlasti, njihove višegodišnje pljačke i visokih nameta protiv kojih se nemirna provincija ponovno buni. Bio je siguran da čak ni nezgrapni Manuel i njegov oficirski čin nisu praćeni takvom odbojnošću. Htio je da se sve ovo jednom završi i da što prije napusti ovaj pakao u koji ga je uvukla redovita služba. A prije samo nekoliko mjeseci, sjećao se, dok je još služio u Juarezu, nije ni znao za streljački vod, čak ni pušku nije imao. Bio je bliži ljudima, lakše se zbližavao sa ženama. Tamo je i upoznao Lorenu, visoku crnku plaha izgleda i vatrene naravi koja nakon niza zajedničkih noći sada nosi njegovo dijete. Saznao je to tek kada joj je po svom prijatelju poslao polovicu svoje vojničke plaće, više iz milosrđa, iz iznenada probuđene muške samilosti koja u sebi nosi skriveno priznanje da su tih nekoliko noći ostavile traga na njemu i njegovu poimanju vlastita života. Možda je tih večeri samo cjelivao svoje rane i liječio umor... Ali ta vijest, to dijete koje i sam sada iščekuje i kojem se u samoći svog položaja iskreno raduje potpuno je promijenilo njegove ustaljene navike. Ne kocka više za novac, odbija tekilu, noćima ostaje budan otklanjajući i posljednje sumnje sa svoje ushićenosti. Sav novac koji dobije šalje Loreni u nadi da će promaknuti čestim zasjedama odmetnika i stići na odredište.

Osim toga ovdje je ionako nemoguće prići ženama, posebno u ulozi izvršitelja kazne nad njihovim rođacima ili braćom. Svima je još u dobru sjećanju Ramonov očajnički skok kroz prozor kojim se spasio pred mačetama povampirene braće mjesne ljepotice, koja mu je te iste večeri svojim zamamnim pokretima nadomjestila sva upozorenja pretpostavljenih i navukla ga u intimu vlastita doma. Slomljena noga ipak je na kraju manje bolna od komadanja koje mu je prijetilo.

Manuelov hrapavi glas nadjačao je žamor. Alonso je stao u vrstu i kundak puške spustio na pijesak priljubljujući njezinu dugu cijev uz nogu. Kada je narednik podigao sablju visoko iznad glave, glasovi u publici potpuno su utihnuli. Sad su se sasvim jasno mogli čuti jecaji i molećivi vapaji osuđenih seljaka. Iznenada ih prekine odrješita zapovijed: Nišani! Dok je preko blistave puščane cijevi Alonso tražio cilj, petorica osuđenih seljaka prebirali su posljednje misli, većina sasvim mirna, već predana tmini u koju ih uvodi crni povez preko očiju, neki od njih grozničavo mole drhtavim usnama. Čovjek privezan za prvi stup, vrišteći, glasnicama koje pucaju, priziva Boga i spominje malodobnost svoje djece, očajničkim trzajima tijela nastoji osloboditi ruke vezane na leđima oštrim konopom oko drvenog trupca. Od siline udaraca konop se zariva u meso i krv se polako slijeva niz prste. Narednik cijelo vrijeme stoji nepomično držeći sablju visoko iznad glave. Dobro prikriva znakove umora. Surovom odlučnošću kao da čeka da osuđenici ispuste i posljednji vapaj za životom. Tek kada trg prekrije potpuna tišina, narušena tek ponekim zaostalim jecajem, on naglim trzajem spušta sjajni metal uz hladnu oštrinu zapovijedi: Pali! Iscrpljeni dugim čekanjem, vojnici na trenutak produljuju zvučnu prazninu, samo dok zaustave dah i ponovo se usredotoče na mete. Prasak pušaka stapa se u jedan plotun koji odjekuje dolinom. Pogođena tijela polako niz stupove klize prema tlu. Prate ih krici očaja i plač žena. Njihovo naricanje čini preostale komande nečujnima. Dok napušta stratište, teško vukući noge, Alonso se preznojava, a mučnina u utrobi oduzima svaki osjećaj rasuđivanja. Čim je prešao crkveni prag, raskopčava uniformu i baca se na hladnu kamenu ploču. Ove duge agonije osuđenika i naredničko iživljavanje sve teže probavlja. Iako je dobar i izvježban strijelac, nikada nije bio u stanju pucati u zarobljene i brzopleto osuđene seljake. Njegovi meci uglavnom bi završavali u zidu nekoliko metara iza stratišta. Ali bez obzira što je i danas ukucao još jedno zrno u zid, osjeća da ovo više ne može podnositi. Mora negdje u sebi naći potrebnu snagu, mora Loreni i djetetu osigurati normalan život. Potjere će ubuduće izbjegavati kao i svako drugo izlaganje pogibelji. Pa ionako je uvijek zazirao od pustolovina čiji su neizostavni dio pljačka i silovanja uboga seljačkog puka. Mora se kontrolirati. Ako Manuel otkrije njegov defetizam, odmah će ga poslati s onu stranu puščanih cijevi. Za njega dileme više nema. Kada jednom završi ovo ludilo, vratit će se u Juarez i potom s Lorenom prijeći Rio Grande, ovdje nema smisla zasnivati ranč i obitelj. Želi novi život.

Zbog okrutne represije vlasti pobuna u provinciji bivala je svakim danom izraženija. Sve veći broj seljaka priključivao se pobunjenicima, da bi vlasti na takav razvoj događaja odgovorile još drastičnjim mjerama. Tako je Manuelov vod, koji je strijeljao pobunjenike dvaput tjedno, takvu praksu odnedavno sprovodio svakodnevno. Ubijanju nije bilo kraja. Čak veliki broj streljanih seljaka nije ni imao nikakvu veze s pobunom. Alonso je sve teže podnosio ovakav razvoj događaja, njegova stvarnost postala je neprekidno prikazanje umiranja, a njegov spokojni san, kojim je održavao mentalnu ravnotežu svakog je dana bivao sve kraći. Već sljedećeg jutra, potpuno je nestao. Naglo je prekinut iznenadnim upadom pobunjenika u selo. Alonso je brutalno izvučen iz crkve i odveden s nekolicinom vojnika na trg. Tamo su ih već čekala izložena tijela priklanih stražara, a do njih je sjedio narednik Manuel, potpuno razodjeven, isprebijan i krvav. Dok su se pobunjenici udaljavali od pretučena narednikova tijela i stali osiguravati skupinu vojnika, sa svih strana na trg su pristizali ljudi, naoružani muškarci, žene s mačetama, krampovima i drvenim kolcima. Nošeni dugo priželjkivanom osvetom bijesno su se okomili na nemoćno narednikovo tijelo. Nakon prvoga naleta gomile jedan od naoružanih seljaka ispalio je nekoliko hitaca u mrtvo tijelo, ali svjetina i dalje nije ostavljala svoj plijen. Alonso i skupina vojnika pod budnom paskom nekolicine naoružanih seljaka nijemo je promatrala prizor. Šok izazvan mišlju da ih i same čeka slična smrt paralizirao je svaki pokret, a nekolicina mlađih vojnika stala je mahnito trčati po trgu tražeći mogućnost bijega. Pretrčana dionica bila je prekratka da bi nešto bitno promijenila, rafali iz strojnice brzo su ih stigli. Grupa u kojoj je bio i Alonso bila je dobro čuvana zbog rulje koja je i dalje prijetila, nezadovoljna svojim udjelom u osveti. Stizale su psovke i teške kletve, čak bi i poneki kamen doletio pogodivši nekog vojnika, a i nekoliko hitaca ispaljenih iz gomile proletjelo je pored njihovih glava. I što sada reći? Koje riječi i koju istinu suprotstaviti ovako izraženoj želji za osvetom? Priča kako sve vrijeme, za svih ovih smaknuća, nije pucao ni u jednog osuđenika može samo nasmijati krezube i pijane osvetnike. I kako im sada objasniti da je on tu samo zbog Lorene i njihova djeteta, sa stalnom željom da se jednom zauvijek izvuče iz ovog labirinta krvi i osvete. Sasvim glupo i beskorisno. Čak i da je samo sjedio u uredu i udarao biljege, uniforma koju nosi može mu sada donijeti samo smrt. Ipak je osjetio neznatno olakšanje shvativši da njegova sudbina neće biti istovjetna narednikovoj.

S grupom preostalih vojnika sproveden je do dobro znana stratišta. Sunce se polako diže i topli zrak izmiješan s prašinom stvara poznati okus u ustima. Gotovo sve ostaje isto, nepodnošljiva vrućina, čak i Manuelova sablja u ruci novoga zapovjednika, gotovo sve, samo što je ovog puta Alonso vezan za stup i što crni rubac na njegovim očima oduzima pravo na posljednji kadar. Ali on još vjeruje u uravnoteženost pravde, vjeruje da će se nešto dogoditi i da će ostati na životu. On voli, on nije ubijao, on mora živjeti...

Dolinom je odzvanjao prasak isprekidan razmacima zbog neistovremeno ispaljenih hitaca. Zrna su udarala u drvene stupove zarobljenih vojnika, zabijali su se u zid, a dobar dio njih završio je i u njihovim tijelima. Ali Alonsove krvi nije bilo na pijesku, pored njega umirali su pogođeni vojnici, a on je još stajao na nogama, bio je živ, preživio je. Osjeti da se snaga vraća u beznadno tijelo. Pravednost Božja i ljubav koju je sebi zadao, koju osjeća, koja će ga i dalje održavati na životu. Zbog svega što nosi u sebi on mora živjeti. Vjeruje li tko u providnost? Gdje je sada svo to ufanje i vjera u volju Gospodinovu pitao se tiho. Ako vjeruju u njegovu svemoć, moraju se pokoriti, pustiti ga da živi da i dalje vjeruje. Jer ona je bila tu i skrenula ubojita zrna s njegova tijela. Pao je na koljena i osluškivao u tišini, iščekivao je da će prepoznati korake i osjetiti iste one ruke što su mu vezale rubac preko očiju, da ga sada skinu i prepuste ga životu. Ali jedini zvuk što je dopirao do njega bio je samo polupijani glas koji kritizira sposobnost ciljanja novopečenih egzekutora. Odmah potom dobivaju priliku da isprave svoju pogrešku. Većina ispaljenih salvi završava u skvrčenu Alonsovu tijelu. Njegov odlazak, smrt posljednjega zarobljenog vojnika, ponovno je oživio glasove u mjestu. Miris hrane i pića širio se ulicama. Fiesta je mogla početi.

Za to vrijeme snažni odredi regularne vojske već su opkolili selo...

Nikša Marušić