Manjak pripovjednoga iskustva

Dejan Šorak, Kontrolna projekcija, Algoritam, Zagreb, 2000.

»Bauk još uvijek kruži — bauk komunizma« — počinje jedno novije izdanje staroga Marxova klasika. Isto se može reći i za dio domaće proze, naime priznati činjenicu da se o proteklom nam polustoljetnom razdoblju i dalje pišu romani, priče, kao i (pseudo)povijesna literatura. Tako je bauk socijalističkog razdoblja i dalje prisutan, deset godina nakon njegova kraja. Svojedobno je bilo popularno pisati o toj temi, a mnoštvo proskribiranih pisaca hvalilo se kako u ladicama drži desetke romana, listom remek-djela koja zbog komunističkoga mraka nisu mogla ugledati svjetlo dana. Dakako, od te napuhane priče nije ostalo ništa te se osim nekih emigrantskih i nama nepoznatih (nedostupnih) tekstova nije našlo ništa spektakularno. Interes je polagano splasnuo, a romanopisci su počeli pronalaziti druge teme i interese; čini se kao da je o tom razdoblju (u smislu ispravljanja nepravdi) već sve rečeno.

Čovjek, drug i starješina

Stoga pomalo čudi što se poznati filmski redatelj Dejan Šorak odvažio tiskati knjigu upravo takve tematike. Kontrolna projekcija (158 str.) roman je o Petru Tomašiću, čovjeku, drugu i starješini, koji je na svom životnom putu prošao nekoliko strana i ideologija — malo partizan, malo ustaša, časnik u Domovinskom ratu, pa onda i mogući kandidat za Haag. Ništa čudno ni osobito zanimljivo, rekli bismo — takva je većina biografija naših političara koji se u ideološkim obratima snalaze kao riba u vodi. U igri su još načelnik Ozne Jozo Rendić, inspektor Marinko Kerekeš, redatelj Vedran Jurić, te HTV-ova siva eminencija Miomir Mikas (piščeva je aluzija valjda jasna). Problem je u tome što se biografija Tomašića, krupne zvjerke i istaknutoga rukovodioca, pokaže kao lažna, a jedan od heroja NOB-a kao spretni manipulator i prevarant (usput rečeno, on se kao glavni lik uopće ne pojavljuje u romanu!). Samo jedan čovjek zna pravu istinu o visokom oficiru, ali je ne želi otkriti, a za njezino su otkrivanje (kao i prepravljanje te biografije) upregnute sve domoljubne snage. Tako se uz pomoć režisera Jurića snima montirani dokumentarac u najboljoj maniri staljinovske škole — izrezivanje ljudi iz kadra, brisanje nepoželjnih detalja i podataka poslužit će kao obračun s neistomišljenicima, a idealan je termin dakako nedjeljom iza dnevnika...

Priča zbrkana, likovi površni

Kratko i jednostavno rečeno — priča je dosta zbrkana, a likovi prilično površno i plitko ocrtani, tako da izostaje bilo kakva detaljnija psihologizacija. Šorak je očito pogriješio što je romanu napisanu na početku osamdesetih (što u knjizi nije naznačeno, ali jest u intervjuima s autorom) produljio život nadopisujući događaje iz devedesetih, a kako se narativna linija, kao i perspektive, neprestano mijenjaju, čitatelj gubi orijentaciju u prostoru i vremenu — moram priznati da mi na kraju nisu jasni svi motivi, kao i ono klasično tko-koga-i zašto? Drugi je veliki problem tipska karakterizacija — Šorak kao da se prema svojim likovima ponaša maćehinski, tj. nedvojbena je njegova mizantropija: pozitivnih likova zapravo i nema, a oni postojeći razlikuju se samo u tome tko je od njih veći primitivac i zlikovac. Iznimka je možda redatelj Jurić, koji neposredno prije projekcije počini samoubojstvo, ali i to je ispripovijedano prilično nemarno. Čini se da je jedina konstanta u romanu janjetina koja se spominje toliko često kao i rakija u srpskim filmovima — nažalost, iako je igrao na politički i društveno angažiranu notu, karakterizacija likova prema stupnju sklonosti mobitelima i janjetini odveć je otrcana, koliko i malograđanska mržnja prema Hercegovcima. No glavni je problem u tome što autor svoje likove ne pušta da žive svojim životom, nego ih sužava stereotipnim rješenjima, i premalim prostorom za djelovanje.

Roman iz ladice

Dakle, riječ je o još jednom romanu iz ladice koji je za potrebe današnjega trenutka prigodno nadopisan novijim događajima. No tema prekrajanja i falsificiranja povijesti još donedavno bila je toliko otrcana u političkoj i društvenoj stvarnosti, da se njezino uprizorenje u nekom fikcionalnom djelu doima vrlo pitomo i već pomalo iritirajuće — tragika je u tome što je zbilja postala bizarnija i grotesknija od svakoga zamisliva romana. Stoga se ovo Šorakovo djelo doima anakronizmom iz mračnoga razdoblja suvremene povijesti koju bi svi radije zaboravili. Šteta što autor za glavnoga junaka nije izabrao redatelja Jurića — iz njegove bi se optike propagandnog montažera mogla izroditi prava drama, pa možda i brešanovska groteska. Šteta je tim veća što je Šorak po profesiji upravo redatelj, pa je s kontrolnim projekcijama i nepoćudnim kadrovima sigurno upoznat u svom dugogodišnjem radu — takav bi roman sigurno bio zanimljiviji. Ono što poprilično smeta odnosi se na škrt pripovjedni stil i manjak pripovjednog iskustva u nizanju poglavlja — roman više nalikuje filmskom sinopsisu negoli proznom djelu: gotovo da bismo u zaglavlju svake rečenice mogli nadopisati Int., Dan, PB, švenk ili nešto slično. Čini se da je autor pišući ovo djelo razmišljao na filmski način, što po sebi nije loše kad bi to bilo provedeno u cijelosti. Stil nipošto nije patetičan, ali je dosta tvrd i bez smisla za humor. Šorak nas tako na početku novoga milenija straši duhovima prošlosti, za koje smo bili uvjereni da su iza nas, a pred čitatelja donosi roman u kojem svaka rečenica potvrđuje autorov dubok pesimizam kad je riječ o društvu koje ga okružuje. Pozitivnih likova nema, a zlikovci nisu kažnjeni; i dalje postoje autorski komentari, a montiranih procesa i filmova ima u izobilju — ništa se u društvu nije promijenilo, a još samo nedostaje ona Štulićeva »Idem iz ovih stopa da se bacim ravno u Savu«. No treba se nadati da za buduću domaću političku konstelaciju, literaturu i kinematografiju predstoje bolji dani. Što se autora tiče, ako se treba odlučiti između nove knjige ili novoga filma, toplo bismo preporučili film.

Tonči Valentić