Londonske urbanističke atrakcije

Londonske urbanističke atrakcije

Grandiozna četvrt poslovnih tornjeva koncipirana prema modelu američkog downtowna trebala je biti konačnim dokazom ekonomskoga procvata tačerizma. Pokazalo se da je taj zalogaj prevelik, tako da je Canary Wharf još i danas, puno desetljeće nakon baruničina zasluženog umirovljenja, nedovršen

»From Willesden to Cricklewood, I tell You that town looked good«, pjeva novopečeni urbanolog, danas ponešto pripitomljeni panker Joe Strummer na svom posljednjem CD-u. Willesden i Cricklewood, skromne četvrti u sjeverozapadnom dijelu Londona, sušta su suprotnost sjaja recentne urbane obnove istočnog dijela grada u kojemu se neprekinuto nižu najnovije milenijske i ine atrakcije. Novi jugoistočni London posložen je duž novoizgrađene linije podzemne željeznice Jubilee u kojoj je posebna pozornost posvećena oblikovanju postaja blizu novih gradskih atrakcija.

Najzapadnija u nizu novih high tech-postaja je Southwark. Pet minuta hoda od postaje nalazi se nova globalna muzejsko-galerijska senzacija: Tate Modern. Adaptacija nekadašnje termocentrale izvedena je prema projektu Herzoga i De Meurona, bazelskih čarobnjaka minimalizma. Kolosalna, golema, ogoljena, crna industrijska središnja hala iznimno je dojmljiv prostor. Golemi volumen hale, ostavljen bez određene namjene i sadržaja nevjerojatnom snagom privlači posjetioce. Najvažnije obilježje projekta apsolutna je dominacija javnih prostora nad izložbenima. Samo tridesetak posto od ukupne površine dostupne posjetiteljima u funkciji je izlaganja umjetnina, dok sve ostalo zauzimaju predvorja, dvorane, hodnici, stubišta, eskalatori, terase, barovi i različiti drugi javni prostori. Gomila posjetitelja koja na trenutke podsjeća na gužvu u podzemnoj željeznici pokazuje da odnos galerijskog i javnog prostora u potpunosti zadovoljava.

Tate Modern, naime, nije samo galerija. To je i šetalište, okupljalište, sastajalište, prostor za odmor, piknik i ljenčarenje. Svjetski uspjeh gotovo seoskoga švicarskog biroa podcrtan je činjenicom da se ispred Tate Modern nalazi pješački milenijski most Sir Normana Fostera, koji je neposredno nakon pompozna otvaranja zatvoren zbog nestabilnosti. Jedno od posljednjih djela vrhovnog gurua svjetskoga high techa pri manjim naletima vjetra počinje oscilirati u amplitudama od dva-tri metra, tako da je potpuno nepouzdan i nesiguran čak i pješački promet.

Arhitektonski fijasko

Propast nove britanske arhitekture započela je zapravo znatno prije recentnoga Fosterova promašaja, preciznije na jednoj od sljedećih postaja na novoj liniji podzemne: Canary Wharfu. Grandiozna četvrt poslovnih tornjeva koncipirana prema modelu američkog downtowna trebala je biti konačnim dokazom ekonomskoga procvata tačerizma. Pokazalo se da je taj zalogaj prevelik, tako da je Canary Wharf još i danas, puno desetljeće nakon baruničina zasluženog umirovljenja, nedovršen. U početku žestoko kritiziran zbog suhoparne, shematične i bezizražajne arhitekture Canary je danas postao atrakcija negativna predznaka, koju ljudi dolaze vidjeti kao primjer loše i neuspješne suvremene arhitekture. Zanimljivo je da je postaja podzemne željeznice izvedena prema projektu nezaobilaznoga Normana Fostera uvjerljivo najbolji komad arhitekture na Canary Wharfu. Čak se i ne trese kad puhne vjetar.

Na istočnom rubu grada, između još aktivnih smetlišta na dokovima East India, podignuta je Milenijska kupola. Jedan od najvećih natkrivenih prostora na Zemlji pokušava nastaviti tradiciju grandioznih izložbi započetu još 1851. izgradnjom Kristalne palače i svjetskom izložbom. Spektakularna konstrukcija i goleme dimenzije prostora teško se percipiraju jer je unutrašnjost pretrpana najrazličitijim sadržajima. Akrobatski igrokaz s glazbom Petera Gabriela koji se prikazuje u središnjoj areni najbolji je i najdojmljiviji dio izložbe. Doduše, narušava ga loša akustika i nepodnošljiva kakofonija koja dopire iz vanjskoga prstena kupole. U tom je vanjskom prstenu smješteno četrnaest instalacija koje tumače različite teme: od religije do transporta. Pompozno reklamirane kao nezaboravni interaktivni visokotehnološki ambijenti te se instalacije ubrzo pokazuju kao najobičnije kuće strave kakve pamtim sa seoskih sajmova iz djetinjstva. U kući strave su se naime u polumraku posjetiocima ukazivala različita plastična i krpena čudovišta i vampiri, uz glasne krikove i stenjanje. Upravo takav dojam ostavlja većina instalacija prezentiranih u kupoli. Milenijska kupola ipak ostaje ambiciozni projekt, čiji je najveći domet urbana obnova donedavno potpuno zapuštena Greenwicha i istočnog Londona.

Neponovljivi humus

Nakon obilaska novih atrakcija istočnog Londona možemo se vratiti temi s početka teksta, običnim londonskim četvrtima Willesdena i Cricklewooda. Crno obojene željezne ograde, betonski pločnici, podrumski ulazi, svuda iste ciglene kuće, dorski stupovi koji nose terase iznad ulaza, klizni giljotina-prozori, prodavaonice kebaba, indijski restorani, Tesco, drvoredi srebrnog javora, sve to čini neponovljivi, prepoznatljivi i plodni humus velegrada na kojem uspješno rastu St. Pauls, Pall Mall, Admiralty Arch, Mayfair, Tate Modern ili milenijska kupola. Upravo kako tvrdi jedan od najeminentnijih britanskih, europskih i svjetskih urbanologa Joe Strummer: From Willesden to Cricklewood, I tell You that town looked good.

Ivan Mucko