Ljubavna zavrzlama

Ljubavna zavrzlama

Whisky za troje simpatična je i vrlo dobro odrađena predstavica koja će zasigurno zadovoljiti gledatelje (možda prvenstveno one postarije) koji se u kazalištu vole nasmijati već pomalo izlizanom humoru

Svojom prvom ovosezonskom premijerom, hrvatskom praizvedbom komedije Whisky za troje suvremenog engleskog komediografa Donalda Churchilla, Teatar u gostima nastavlja svoju već odavno utvrđenu poetiku takozvanog broadwayskog kazališta. Ono se temelji na tekstu i glumi, a redatelj je samozatajna figura koja ima funkciju nevidljivog aranžera scenskog mizanscena.

Churchillova je komedija tipično dramsko ostvarenje bulevarskog kazališta. Vješto vođena dramaturgija, izgrađena na okosnici ljubavne zavrzlame, a ostvarena duhovitim očekivano-neočekivanim obratima u odnosu svega nekolicine (u ovom slučaju — troje) dramskih osoba oduvijek je imala i uvijek će imati poklonika. Lagodni smijeh bez cinične oštrice i gorčine koja naša lica pretvaraju u zgrčene, nasmijane grimase.

Churchillov je smijeh otvoren i nevin, kao u djeteta. Smijeh kao olakšavajući filtar. Plitkoća koju ponekad trebamo. Trenutak koji ne ostaje u nama, ali oslobađa nas teškog tereta briga, barem privremeno. Osim toga, Churchill vrlo dobro poznaje psihologiju glumca, što dolazi do izražaja u jedinom muškom liku komedije — ličiocu koji je glumac u duši, pa cijelog života pati što tu svoju najveću želju nije i ostvario. Karikaturalno poigravanje njegovom zaljubljenošću u umjetnost glume izaziva osmijehe, naročito na licima kazališnih znalaca.

Churchillova je komedija vrlo zahvalan teren za glumačku igru, u kojoj je presudan element tempo izvedbe. Glumčeva ekspresija ostvaruje se u zadatim okvirima — mnogo ekstrovertne energije, karikaturalnosti i pretjerivanja u gesti. Plastično ocrtavanje dramskih lica. Veterani hrvatskog glumišta — Ana Karić, Boris Buzančić i Biserka Ipša vrlo su se dobro snašli u tim, već odavno prokušanim i utvrđenim, usmjerenjima dramskog teksta i glume. Bilo bi čudo da nisu, jer samo su trebali uskočiti u njima već dobro znane obrasce. Glumački izričaj Ane Karić, koji ponekad prelazi u naglašeno teatraliziranje, ovog se puta savršeno uklopio u poetiku Whiskyja za troje. Ona je upravo idealna za ulogu postarije dame, iza čijeg se damskog ponašanja krije ženska vrckavost i histeričnost.

U Borisu Buzančiću ona je pronašla dostojnog partnera. On je izvrstan u takozvanoj »duhovitosti na prvu loptu« (naročito u prizorima glume u glumi) koja, također, savršeno pristaje Churchillovoj komediji. Biserka Ipša unijela je u predstavu realističniji stil glume, koji samo ponekad prelazi u blagu karikaturalizaciju. Pa ipak, takva ublaženost nije iskakala, nego se dapače vrlo dobro uklopila u igru glumačke trojke.

Redatelj Vladimir Gerić znalački je obavio funkciju takozvanog nevidljivog redatelja, profesionalno vodeći glumce kroz tekst i prostor. On je osmislio i jednostavnu scenografiju, a kostimografiju potpisuje Ivana Bakal. Whisky za troje simpatična je i vrlo dobro odrađena predstavica koja će, bez obzira na opadanje tempa u drugom dijelu, zasigurno zadovoljiti gledatelje (možda prvenstveno one postarije generacije) koji se u kazalištu vole nasmijati već pomalo izlizanom humoru.

Tajana Gašparović