Liberal u Hollywoodu

Liberal u Hollywoodu

Damir Radić (Zagreb, 1966) autor je solidno recipirane poetske zbirke Lov na risove (Meandar, 1998). Ta je zbirka svojevrstan vrhunac izravna poigravanja klišejima, u prvom redu onima američke filmske mitologije, na koju nisu ostali imuni ni Robert Perišić (posebice u ciklusu Kosti konja), ni, doduše rjeđe, Dragan Jurak u zbirci Konji i jahači. Obuzetosti filmskom fikcijom u Juraka i Radića lako je ući u trag, obojica su profesionalni filmski kritičari. Osim toga, dovoljno samopouzdani da ne zameću tragove, premda, sigurni smo, i to znaju. Time želimo reći da je to svjestan izbor prikaza zbilje kao špagetizirane, izlizane, medijski sastavljene, simulirane, ali ne bez emotivnog utočišta.

Dominantan ton Radićeve prve zbirke nostalgična je atmosfera ukrašena camp sličicama, česte su ljubavne teme i sklonost putovanjima. Sve to fino ide u neoromantičarsku prešu, s tim što je njegov neoromantizam klišejima ironiziran i ohlađen.

Nove pjesme dosljedan su nastavak zacrtane poetike. Novoj Radićevoj poeziji ton je mnogo (s)umorniji, motivi su joj za našu javnost — na žalost — provokativni, još je sadržajno zatvorenija, grubo uokvirena smrću nakon koje očekujemo slova odjavne špice. Formalno pak još je izrazitije narativna, filmski precizno vođena i ekonomična, sva u titlovima/dijalozima.

Podrijetlo joj i nadalje ostaje isto, od društvene nadgradnje pravi društvenu nadgradnju, rekli bi marksisti i zabezeknuli se kamo je nestala društvena baza. Osjetljiviji bi, možda, rekli da su globalizacijski i simulacijski trendovi bazu virtualizirali. Tako će se za monološko-analitičku pjesmu nazvanu po dvaput (N. Roeg, F. F. Coppola) ekraniziranu Conradovu romanu Srce tame podrijetlo naći u filmu Kraljevi ringa (red. Leon Gast), koji je ingeniozno aktualizirao borbu Muhameda Alija i Georgea Foremana u Kinshasi.

Treba reći da je Radić politički iznimno korektan, da je njegov lirski subjekt srodan žrtvama ili da barem njihovu patnju čini bjelodanom, bio to spomen na silovanog Indijanca, monolog poraženog Foremana, ispovijed nakon nesreće ili umiranje rodilje. Kao da njegove pjesme, formalno i sadržajno obilježene filmskom/američkom mitologijom, nastaju u produkciji ideološki subverzivna, autoparodiji sklona, liberalnog dijela Hollywooda.

Kruno Lokotar

Ispovijed pred svitanje

Nisam htio nju Jane,

ne znam kako se dogodilo;

otac je stalno govorio

kako je zgodna i dobra djevojka

i često je Hutchinsonove pozivao na objed

vikendom.

Jake, rekao je jednog jutra

u svom uredu,

jesi li razmišljao o tome

da osnuješ obitelj;

u rujnu puniš 27 godina,

već je polako vrijeme da se smiriš, sine.

I tako smo došli do Casey

i do Hutchinsonovih naftnih izvora istočbno od Templea,

prema Brazosu

i kako bi bilo dobro da se takvi poslovni partneri

čvrsto spoje.

Jane, on to nikad ne bi rekao

da nije bio uvjeren da mi se Casey sviđa,

a zapravo se sviđala njemu,

uvijek pristojna,

uvijek nasmiješena,

uvijek spremna na razgovor.

Bio je u tako dobrom razpoloženju tog jutra

i nisam mogao skrenuti tok njegovih misli,

prešutio sam te Jane;

ako je bila izdaja,

bila je prva i posljednja.

Strašna je bila ova noć,

ljudi zaista mogu biti gori od zvijeri,

ali drago mi je što sam bio s tobom,

ne mogu ti reći koliko mi je drago.

Jane, znam da mi ne mogu pomoći;

olupina mi je smrskala prsni koš

i krv mi navire na usta;

ali čitav život bio je vrijedan onog trenutka

kad sam rekao ocu, prije nego što su me

odnijeli na nosilima,

tata, ovo je moja djevojka.

Oh Jane, kako sam bio sretan što si ti kraj mene

i tako ponosan na tvoju ljepotu i tihu predanost.

Mislim da otac ne bi shvatio prije,

ne bi si dopustio da shvati

da si ti ona koju volim,

da zbog tebe nisam želio

dijete s Casey,

jer Jane, on jedva da te je ikad vidio,

a sve što je mogao čuti o tebi

bilo je kako ona mala Maloryjeva

bježi od kuće, čita neke čudne knjige,

smjela je s dečkima i sav svoj novac troši da bi

pratila modu.

Rekao sam ocu, prije nego što me je snaga napustila

i više nisam mogao govoriti,

da čekaš vani na klupi

i da ti prvoj kaže da sam umro.

Zbogom moja Jane.

Slutnja kraja

mali plod ljubavi, sitno sjeme smrti

Dok si rađala

bijeli si mjesec mogla vidjeti

iznad ogoljenih grana,

kroz prozor svoje kamene sobe

ispunjene svijećama, hladnoćom i mirisom

znoja.

Neke su žene bile uokolo kreveta,

u lavoru je mirovala voda,

spolja si začula zvuk potkova i kotača,

dolazak kola.

Ćelava doktorova glava,

njegove ružičaste ruke,

onda obziran izlazak iz sobe

i iza teških drvenih vrata činilo ti se

da naslućuješ o čemu govore.

Taj mali plod koji si toliko željela,

za sebe, za Jacquesa,

to dugo začinjano sjeme,

sitnog žitelja svoje utrobe,

nikad nećeš vidjeti.

Dok izlazi presvučen sluzi i krvlju

ti osjetiš da te je netko primio za ruku,

i prije nego nestaneš pitaš se

tko će ti prvi prići i sklopiti

nemoćne oči.

Srce tame

Kinšasa, 30. listopada 1974.

Ne znam što se dogodilo;

dvadeset tri minute i 3 sekundi nisam prestajao,

težak rad, kiša znoja u mojoj kosi,

kao da sam tonu udaraca zadao,

kao da sam čitav taj ring i masu što je bila protiv mene

obilježio dubokim, strašnim ožiljcima.

Ne znam što se dogodilo,

što ga je održalo na nogama;

kao da je njegov bog zaista bio s njim,

u tom srcu tame,

u zemlji mračnih bubnjeva.

Izvukao se ulijevo,

dobio sam jednom i drugi put,

silovito, preko ramena,

neka sjena mi je preletjela preko očiju,

koljena su me izdala.