Katedrala modernog dizajna

Katedrala modernog dizajna

Utopijsko uvjerenje da umjetnost može i mora mijenjati svijet oko sebe, fascinaciju tehnološkim napretkom i razvojem industrijalizacije, ali i različitost oblika oslikavaju radovi protagonista koji su se podjednako uspješno realizirali kao arhitekti i dizajneri, kao što su Le Corbusier, Peter Behrens, Ludwig Mies van der Rohe

Iako je od pojave Beaubourga 1977. svjetska ponuda muzeja koji funkcioniraju kao generatori kulture i njezine politike višestruko obogaćena, kultni status te ustanove što izlaže modernu i suvremenu umjetnost i dalje je neupitan. Interdisciplinarnim objedinjavanjem plastičkih umjetnosti, plesa, filma, dizajna i glazbe pariški je Nacionalni muzej moderne umjetnosti doista revolucionirao dotadašnje muzeološke granice. Međutim, prvobitna sinergija programa s vremenom se sve više zamagljivala te je nakon dvadesetak godina njegova radikalna redefinicija u jednoj od najvećih svjetskih tvornica kulture, koja osim toga želi funkcionirati kao intaraktivni most između umjetnosti 20. i 21. stoljeća, postala neizbježnom.

Izrada glavnoga projekta ponovno je povjerena Renzu Pianu (forum, terase, prvi kat, prilazi). Analogije Beaubourga s javnim prostorom pojačane su oblikovanjem foruma kao troetažnog unutrašnjeg trga oko kojeg su okupljeni svi ostali sadržaji i prostori. Projekt uređenja prostora za stalni postav i povremene izložbe potpisuje Jean-François Bodin. Dominique Jakob i Brendan Farlane projektirali su interijer restorana na šestom katu, dok je vizualni identitet dizajnirao Ruedi Baur. Osnovnu signalizaciju čine veliki panoi, ovješeni poput city-light plakata, s višejezičnim tekstovima koji se međusobno pretapaju. Oni magnetskom kolorističkom snagom usmjeravaju posjetioce, stvarajući atmosferu u kojoj se poništavaju granice između slike i teksta, stvarnog i virtualnog svijeta.

Između publike i kritike

Najveći problem i izazov bilo je pitanje kako novi muzejski postav pariškoga Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti otvoriti suvremenom stvaralaštvu i novim medijima. Kritika je novom postavu, koji je i brojčano, s tisuću i četiristo izložaka znatno veći od prijašnjega, znatno manje sklona od publike, posebno zbog zamjenjivanja kronološkoga tematskim konceptom, što ujedno znači i odustajanje od ortodoksnog shvaćanja da je čitava povijest umjetnosti 20. stoljeća u znaku modernizma. No, sudeći po podacima da nakon obnove u koju je utrošeno gotovo sto milijuna novootvoreni muzej u samo pet mjeseci bilježi čak sedamsto pedeset tisuća posjetilaca, posao je više nego uspješno obavljen.

U spoju Beaubourga prije i Beaubourga poslije, na čijem je početku hrabro i provokativno postavljena glasovita slika Carinika Rousseaua Rat iz 1894, a na završetku se trenutno nalazi Supermarket Xaviera Velhana, najveća je inovacija uključivanje dizajna i arhitekture, koji su zastupljeni zasebnim tematskim cjelinama, a svaka od njih nudi sintezu osnovnih ideja i njihovih ostvarenja dominantnih u produkciji dizajna i arhitekture. Među dvjestotinjak izložaka strukturiranih u tri cjeline velika je većina onih koji su u povijesti modernog dizajna i arhitekture već općeprihvaćeni zahvaljujući revolucionarnu inovativnu i oblikotvornom značenju te funkcioniraju kao svojevrsni zaštitni znakovi i ikone stilskih tendencija. Znatno je osjetljivija prezentacija suvremene produkcije, gdje je vremenski odmak najmanji, a prevladava trend da vodećega trenda nema. Ipak, čini se da je najteže opravdati potpuno izostavljanje grafičkog dizajna iz izbora koji znači karakterističan uzorak, te samim tim preuzima i druge uloge, od određivanja stilskih oznaka do definiranja referencijalnog polja između umjetnosti, dizajna i arhitekture, teze koja je uvjetovala i koncepciju izbora dizajna, što ujedno otvara i pitanje interdisciplinarnosti Muzeja koja ne želi biti samo deklarativna, nego i stvarna.

Među izlošcima dizajna središnje mjesto pripalo je pokućstvu. Potpuno opravdano, s obzirom da su nove estetike i ideologije dizajna tijekom čitavog 20. stoljeća izraz najčešće nalazile upravo u pokućstvu. Znatno je manje argumenata za omjere između dominantnog francuskog i talijanskog, njemačkog, skandinavskog i američkog, da i ne govorimo o japanskom dizajnu, tim više što nije riječ o usporednoj analizi navedenih nacionalnih identiteta, nego o vrednovanju njihove uloge u razvojnom slijedu.

Skromno o Bauhausu

Pregled povijesti modernog dizajna u postavu Beaubourga integralan je dio cjeline podijeljene u dva osnovna dijela: modernu umjetnost do 1960. i suvremenu umjetnost od 1960. do danas, a započinje s dizajnom i arhitekturom od 1920. do 1940, koji ilustriraju herojsko doba avangarde i moderne. Utopijsko uvjerenje da umjetnost može i mora mijenjati svijet oko sebe, fascinaciju tehnološkim napretkom i razvojem industrijalizacije, ali i različitost oblika oslikavaju radovi protagonista koji su se podjednako uspješno realizirali kao arhitekti i dizajneri, kao što su Le Corbusier, Peter Behrens, Ludwig Mies van der Rohe. Zanimljivo je da su iz dvadesetih godina u postav uključeni samo eksponati koji utjelovljuju modernističke tendencije, s težištem na racionalizmu i funkcionalizmu, u rasponu od utjecaja apstraktne umjetnosti u mondrianovskoj zidnoj polici za knjige koju su zajednički dizajnirali Charlotte Perriand i Jean Prouvé, do organskog dizajna Paimio Alvara Aalta, dok je za to razdoblje jednako bitan stilski dekorativizam i eklekticizam art déco potpuno izostavljen. Također, Bauhaus je s obzirom na formativno značenje tog fenomena u kontekstu povijesti modernog dizajna zastupljen relativno skromno.

Tematska cjelina dizajna koja obuhvaća razdoblje četrdesetih i pedesetih godina naslovljena je Mitovi i granice. Sveopća poslijeratna obnova pokazala se idealnim ambijentom za nove vizije grada budućnosti tipa arhitektonsko-urbanističkih projekata Augustea Perreta za Le Havre i Le Corbusiera za Marseille, čija je zajednička ideja vodilja kako najvećem mogućem broju ljudi stvoriti uvjete za stanovanje na minimalnom prostoru. Japanski pandan te su ideje dobile u pokretu metabolizma na čelu s arhitektima Kishôm Kurokawom i Kenzom Tangeom, gdje su urbane strukture za tadašnje pojmove golemih razmjera izvedene iz svojevrsnih bioloških prapredložaka. Tragom Corbusierovih strojeva za stanovanje i arhitekt, dizajner i kovač Jean Prouvé proslavio se projektima za kuće i pokućstvo zasnovanim na rasterima metalnih struktura, u kojima podjednako nedostaje prostora za bilo kakav oblik individualnog postojanja kao i u Tangeovim tornjevima. Kao i u prethodnom razdoblju, i pedesete su godine u dizajnu potpuno u znaku arhitekata koji se njime bave. Nimalo slučajno, u središtu njihova interesa nalazi se i dalje upravo mala arhitektura, u kojoj prevladava dvojno načelo novih tehnologija i udobnost kao osnovni kriterij oblikovanja. Dominantne stilske odrednice new looka ovdje simboliziraju kultni predmeti tipa Vespa 125 cc iz 1954, glasoviti naslonjač od žice Harryja Bertoie i aerodinamični narančasti naslonjači Oliviera Mourguea, koji su svojedobno toliko zadivili Stanleyja Kubricka da ih je rabio u filmu Odiseja u svemiru 2001. Nisu pak dovoljno istaknute za kontinuitet povijesti modernog dizajna možda daleko bitnije pojave vezane uz djelovanje ulmske Höchschule für Gestaltung, najzaslužnije za afirmiranje nove etike dizajna i znanstveno utemeljeno poimanje dizajna kao polifunkcionalna, složena komunikacijskog procesa, kao ni uloga talijanskog dizajna, koji u to doba ima vodeću ulogu u promoviranju novog stila.

Od igle do lokomotive

Općeprihvaćenu tezu da dizajn uključuje sve segmente svakodnevnog života, od igle do lokomotive, i industrijsku estetiku masovne proizvodnje bez koje je danas nemoguće zamisliti bilo koji ambijent sjajno ilustrira kolaž predmeta u kojem su svoje mjesto našli mikseri, brijaći aparati, pisaći strojevi, fotoaparati, kalkulatori, karuseli i maketa željezničkog vlaka TGV 001.

Nimalo slučajno, šezdesete i sedamdesete nose naslov Rađanje novog dizajna. Različito od new looka pedesetih, koji je izvore nadahnuća nalazio tragom avangardne umjetnosti i dizajna, šezdesete su obilježene antidizajnom. U modi su samoironično poigravanje konzumerizmom, kičem, isključivo sintetski proizvedeni materijali, prije svega danas pod utjecajem ekoloških trendova toliko omražena plastika, dok oblici i psihodelični kolorizam uporabnih predmeta neovisno o njihovoj namjeni jasno očituju utjecaje pop-arta, rock'n'rolla i hippy kulture. Dizajner nije više socijalni inženjer. Štoviše, on uživa u novoj elitističkoj ulozi alternativca, dokazujući kako modernistička vjera u razum i logiku, dovedena do ekstrema, postaje iracionalnom i nelogičnom. U prilog tome najbolje govori posmodernistička estetika talijanskog avangardnog dizajna sedamdesetih, posebice radovi studija Alchymia na čelu s Ettoreom Sottsassom, Andreom Branzijem i Alessandrom Mendinijem, poznati po banalnom dizajnu, gdje je sve, pa i sama uporabna funkcija, dovedeno u pitanje.

Više nego ikada, osamdesete i devedesete godine obilježene su u dizajnu potpunom slobodom eksperimentiranja, povratku barokiziranim, ekstravagantnim oblicima i stilskim pluralizmom, od romantizma i nostalgije za naivnošću paleoindustrijskog doba do high-techa, nematerijalnosti transparentnih rasvjetnih tijela Inga Maurera i spoja vrhunske tehnologije i dizajna kakav je tržišni hit, i-mac Jonathana Ivea. Kao reakciju na monologičan dizajn Andrea Branzi oblikuje neoprimitivističku seriju pokućstva Domaće životinje ukazujući na potrebu ponovnog promišljanja elementarnih ljudskih potreba, Ron Arad poput industrijskog arheologa za naslonjače i police rabi dijelove motora za automobile, čelične ploče i druge reciklirane materijale na način blizak ready-madeu. Mišljenje o Philippeu Starcku kao najuglednijem dizajneru pokućstva, koji se proslavio narudžbom za opremanje Mitterrandove privatne rezidencije, potvrđuje se i ovdje. Priča ovdje nipošto ne završava, jer će se dijelovi novoga postava moderne umjetnosti mijenjati svakih osamnaest mjeseci, a suvremene i češće. Sudeći po programu izložbi koje se u Centru Pompidou održavaju ove jeseni i sljedeće godine, dizajn će u njima zasigurno imati vrlo istaknutu ulogu.

Jasna Galjer