Kako sam plijevio politički vrt

Danko Plevnik, Njihov obračun sa mnom. Prilozi za tranzicijsku antibiografiju, Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Karlovac, 2000.

Analizirajući i komentirajući domaću uglavnom političku zbilju, članci i nastupi uglednoga karlovačkog novinara i trenutno stalnoga kolumnista »Slobodne Dalmacije« Danka Plevnika (1951) izazivaju reakcije s različitih strana — od političkih i crkvenih, preko literarno-lingvističkih do cehovsko-žurnalističkih, uglavnom stvarnih i domaćoj javnosti dobro poznatih imena poput Živka Kustića, Vladimira Šeksa, Dražena Budiše, Borisa Marune, Dubravka Horvatića, Mate Šimundića, Viktora Ivančića i drugih, ali i nestvarnih, kakav je po svemu sudeći Artur Šmidt. Izbor iz tih polemika od 1982-1998. našao se u najnovijoj, Plevnikovoj osmoj knjizi, a objavila ju je karlovačka gradska knjižnica.

Ja i On

Prvi dio knjige (Ja) Plevnikova je autobiografija, drugi (On) izabrane su polemike koje se na svoj način suprotstavljaju i ujedno dopunjavaju njezin prvi dio. Polemički prilozi metodološki su (i strateški!) ujednačeni; autor vlastite članke i njihove odjeke kontekstualizira višestruko funkcionalnim komentarima (o nastanku, trajanju i raspletu polemike), privređujući tome žanru jedinstvenu i, koliko mi je poznato, u nas prvu knjigu ove vrste u kojoj su zastupljene obje strane, i to cjelovitim tekstovima.

Binarno koncipirana knjiga ne govori samo o pažnji koju autor posvećuje svojoj javnoj riječi i njezinim odjecima već i o strukturi svijest koja ju je oblikovala. Znajući, naime, da problem istine nije u njezinoj isključivosti, nego u ravnopravnosti njezinih oblika, a da bi moguću sumnju u vlastitu vjerodostojnost sveo na minimalnu mjeru, Plevnik svojim člancima i tezama su-postavlja i one koji ih pokušavaju osporiti tražeći za sebe na sudu javnosti samo i upravo ono što mu ne pada na pamet drugima uskratiti — pravo na vlastito mišljenje. Znajući također i to, da je pravo na vlastito ja uvijek pravo na javno ja, Plevnik u isto vrijeme — što implicite što eksplicite — zadire u temeljna žanrovska pitanja auto/biografije i polemike — u prvome slučaju opetujući poznatu tezu o biografiji kao autobiografiji, i obrnuto, a u drugome da su polemike možda najočitiji oblici biografije javnosti.

Knjiga posreduje najmanje tri slike: prva je slika autorova javnoga ja, druga slika njegovih sugovornika, a treća slika javnosti u kojoj se odvija njihova komunikacija. Ono pak što u startu polemike čini posebnima i što svim slikama daje poseban raster vrijeme je u kojemu su se vodile, a to su burne i po mnogo čemu presudne, tzv. tranzicijske godine.

Dok je za jedne Plevnik »najbolji hrvatski politički pisac« (Igor Mandić), »utemeljitelj novog tipa političke kolumne« (Davor Vukov Colić), »prvo novinarsko pero Hrvatske« (Mirko Kovač), koje »brani demokratska načela i građanski poredak« (Ž. Mardešić), za svoje oponente Danko Plevnik istodobno je i »orjunaš« i »ljevičar«, »antititoist, hrvatski nacionalist, praksisovac i vicaroš«, »preotvoren i preiskren«, tobož »naučenjak«, »drzak, pretenciozan ili preciozan« — čak jezična neznalica, u svakome slučaju — politički sumnjiv.

Vjera u humanizam

O samome sebi Plevnik će reći da je »statirao kao agnostik«, koji se tijekom svojega »petnaestogodišnjeg publicističkog 'pelivanjenja'« izborio da piše što i kada hoće odbijajući demantirati mnoge predrasude i pristrane laži o sebi. Upoznavši politiku nakon što je ona njega već bila upoznala, priznaje da je svoje »možda najbolje stranice« napisao u »Komunistu«, kada su ga u Londonu pozorno čitali Chris Cviić i Jakša Kušan te da je i u novinarstvu »davao sve od sebe, težeći profesionalnosti i istini«. Radeći u doba kriza vlasti, Plevnik sebe vidi kao pripadnika one generacije »koja bez milosti egzistira u permanentnom tranzicijskom društvu«, vjerujući jedino u humanizam »koji se bori protiv vlasti države i društva, partije i crkve, nacije i birokracije« i u slobodu kao jedinu ljudsku mjeru.

Ustrajno plijeveći svakovrsnome zarastanju sklon hrvatski politički vrt, nazivajući se jednim od ljutitelja ex professo koji ništa ne čini sa zlom nakanom i koji nema respekta prema bilo kakvoj hijerarhiji, Danko Plevnik »s radošću kritizira sve trulo«, ali pritom nikoga ne nagovara niti uvjerava da misli kao on; njemu je dovoljno da izrazi svoje mišljenje, nikad ne ide toliko daleko da bi pisao do granica utuživosti, a što se tiče pisanja — uz jaki genetski kôd djeda mu Ivana i transmisiju oca mu Zvonimira — drži se Danko Plevnik preporuke Miljenka Smoje, da će pisati i za fašističke novine ako plate i ne krate.

Napokon, Plevnik je svjestan i svojih zasluga za hrvatsko novinarstvo, i o njima su — s ponosom ističe — pisali i domaći i svjetski autoriteti nazivajući ga — između ostaloga — »stijegom Slobodne Dalmacije« (Bill Kovach), »hrvatskim Tomom Paineom, hrvatskim common sense« (Al Campbell) itd.

Polemika ad rem ipak moguća?

Polemici Plevnik zamjera kvazisubjektivnost, te ističe da »nema ad rem polemike« zazivajući poznatu (mandićevsku) tezu o polemici kao najbržem putu do sadržaja koji skrivaju tuđi lonac, krevet i novčanik — svejedno kojim redom i svejedno je li taj sadržaj istinit ili lažan. Zato, uistinu, u polemici svi gube, osim njihova javnoga ja s naslagama »nevjerojatnih istina o sebi«, i baš zato — dodao bi Plevnik — uvelike fiktivnoga. Krležijanski variran naslov svoje knjige Plevnik opravdava potrebom da podsjetiti »da su i osobe u javnom životu, ne tako rijetko, također fiktivni likovi i da sve to (...) prepucavanje vodi na sud ili — u literaturu«.

Što se Plevnika tiče, jedno je sasvim sigurno: put ga vodi u ovo drugo. Dakako, ne zato što i u polemici pokazuje znakove i dobra ukusa i talenta, jer zna gdje su mu granice, niti zato što pokazuje da je polemika ad rem ipak moguća, nego u prvome redu zbog ovih dviju činjenica:

1. jer je riječ o knjizi koja — čak kada se s njom i ne slažemo — dokazuje da i među našim — matoševski rečeno — dragim savremenicima postoje ljudi koji su imali dovoljno građanske hrabrosti da i u nevoljnim, da ne kažem opasnim, vremenima čuvaju elementarno ljudsko pravo: pravo na vlastito mišljenje;

2. jer je riječ o knjizi čiji se pojedini prilozi mogu uzeti kao primjeri za stilističke vježbe na kojima će se učiti što znači biti npr. lapidaran, aforističan, sentenciozan i u svakome slučaju informiran i dobro obrazovan.

Plevnikovom knjigom kao svojevrsnim dokumentom vremena profitirat će u prvome redu naša buduća historiografija, koja — htjela to ili ne — više uči od svađalica negoli od šutljivaca. Prostor Plevinkova provokativnog, uvijek fundiranoga i stručno impregniranoga pisanja već si sada može upisati u zaslugu što je omogućio da, primjerice, Boris Maruna, izazvan upravo Plevnikovim tekstom, napiše i jedan od svojih dosad najboljih političkih eseja Zbogom Jugoslavijo.

Napokon, Plevnikovom knjigom hrvatska polemika i autobiografija dobile su vrijedan prilog. Njome, odnosno Prilozima za tranzicijsku antibiografiju, autor se pokušava otresti biografskih zakrpa koje mu neistomišljenici u polemikama nastoje prišiti i tako po svojoj mjeri narisati sliku Plevnikova javnog Ja. S druge strane, knjiga upućuje na ono autorsko Ja koje nije nikakva potrošna roba s kojom se može trgovati po tuđoj volji, ukusu i uvjerenjima, nego konstanta neovisna o imenu novina za koje piše ili o volji onih koji ga čitaju. Živeći u doba generalnoga remonta, odnosno opće tranzicije, Plevniku je itekako jasno da se danas lako prekrajaju ne samo stara odijela, državne granice i politička uvjerenja već se i vlastiti životopisi prepariraju, kako bi to rekao jedan Brešanov lik. U situaciji kada više nismo nalik ni svojim još jučer napisanim biografijama, Plevnikova knjiga kao da postavlja i ono posljednje pitanje: tko smo zapravo?

Odgovor koji daje knjiga prije je savjet koji je istodobno lak i težak, i zastario i moderan — ovisno o tome čitate li Šenou i njegov Budi svoj! ili slušate Franka Sinatru i njegov My way!

Vinko Brešić