Još uvijek trebamo zadnju ruku

Još uvijek trebamo zadnju ruku

Djela Miroslava Krleže I-VII, Naklada Ljevak — Matica hrvatska — HAZU, ur. Velimir Visković i Vlaho Bogišić, Zagreb, 2000.

Kad sam prije nekoliko mjeseci razmišljao ne bih li skori izlazak Krležinih romana u najavljivanoj ediciji Djela Miroslava Krleže obilježio prigodnim novinskim člankom, vjerovao sam da će u tu svrhu dostajati rutinski recenzentski tekst, sastavljen od pregleda objavljenih naslova, sažeta osvrta na posao priređivačâ i dviju triju zaključnih misli o razlozima zbog kojih je dobro da i današnje vrijeme — vrlo različito od onoga kad su objavljena posljednja Krležina sabrana djela — dobije cjelovito izdanje konsenzualno najvećega hrvatskog pisca. Danas kad su knjige preda mnom te se laćam pera, situacija je drukčija od očekivane: prvi svesci Djelâ (Vražji otok, Tri kavaljera frajle Melanije, Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket u Blitvi I, II, III) ne samo što više nisu recenzentska terra vergine, nego su predmet prilično žučljive polemike, koju su zametnuli književni teoretičar Dean Duda (Millenium Edition, »Zarez«, 2/2000, br. 34) i urednik Djelâ Velimir Visković (Glavni frajer u našoj krležologiji, »Zarez«, 2/2000, br. 35). Premda je obilježena ponešto povišenim tonom, polemika otvara važna pitanja krležijanske tekstologije, pa se recenzent koji nije imao sreće preduhitriti je ne može »praviti Englez«.

Inače, samo o sebi, prvo kolo edicije Djela Miroslava Krleže donosi — u svescima koji odišu akademskom ozbiljnošću, a kojima bi čovjek poželio malo više dosluha s likovnom i dizajnerskom suvremenošću — sve piščeve romane osim Zastava, uključujući i dva koja su u romaneskni tabor prekomandirana u »sarajevskom« izdanju sabranih djela: Vražji otok, dugo vremena smatran novelom, i Tri kavaljera frajle Melanije, romančić za koji se do prije dvadesetak godina vjerovalo da će zauvijek ostati u ropotarnici.

Prvi svezak Djela (Vražji otok) opremljen je i nepotpisanim proslovom (ne Vražjem otoku, nego ukupnim Djelima), o kojem se sluti da ga je napisao urednik Visković, i nepotpisanim Životopisom Miroslava Krleže, o kojem pak nema dvojbe da je Viskovićev, jer u enciklopediji Krležijana, dovršenoj prije koju godinu dana, nalazimo uvelike podudaran Životopis, na tom mjestu potpisan Viskovićevim imenom. Životopis je vrlo opsežan, obaviješten i analitičan, a u predgovoru se sažeto govori o obrisima Krležina djela, o razlozima njegova ponovna objavljivanja i o načelima po kojima su Djelâ priređena za tisak.

Kao priređivačko načelo Visković i suradnici odabrali su vjernost posljednjim piščevim redakcijama, što de facto znači da Djela Miroslava Krleže, uz rijetka i posebno motivirana odstupanja, reproduciraju Ausgabe letzter Hand, tj. sarajevsko izdanje (1977-1988): »Krležina su djela priređena prema posljednjoj autorskoj varijanti uz tekstološki uvid u prethodne inačice« (Predgovor, str. 36). Ipak, baš ta odluka, prividno posve rutinska i bez alternative, izazvala je nedoumice i pitanja.

Varijantni karakter Krležinih tekstova i književni teoretičar Dean Duda

Kao što znamo, Krleža je — raznim umjetničkim i neumjetničkim prisilama za volju — trošio mnogo vremena da dotjera i dogradi već objavljene i recipirane romane, pripovijesti, drame i eseje. Živio je i pisao dugo, u povijesnom i geokulturnom okviru gdje su različite ili čak proturječne predodžbe o jezično-stilskoj normi, estetičkoj uspjelosti i političkoj ispravnosti prestizale jedna drugu, pa je povoda za revizije bilo mnogo. Redaktorskih se poslova prihvaćao ciklički, u sklopu ponovljenih i sve uspješnijih nastojanja da objavi svoja sabrana djela.

Krležine autokorekture uključuju koješta: prebacivanje ranih djela iz eshaesovske unitarne ekavice u federalističku ijekavicu, stilsku prilagodbu starijih tekstova novijima, pregradnju pojedinih knjiga i ciklusa, prekodiranje ideoloških znakova. Ipak, moralo je proći vremena da se struka nad njima zamisli. Ako se ne varam, svijest o »varijantnosti« Krležinih tekstova kritičnu je točku dosegnula istom za posljednjih dvaju desetljeća, posebno u sklopu projekta Enciklopedija Krležijana. Tko je, naime, pisao članke za Enciklopediju, stalno se suočavao s izmjenama kojima je većina Krležinih djela podlijegala u ponovljenim izdanjima. Uostalom, u Enciklopediji je — zaslugom Davora Kapetanića i njegova sjajna članka Varijante — fluidnost Krležinih književnih ostvarenja promaknuta u književnopovijesni problem.

Ispada, dakle, da se Djela Miroslava Krleže, sa svojom odlučnom afirmacijom »zadnje ruke«, pojavljuju baš u času kad je žitko agregatno stanje Krležina pisma postalo krležološkom temom dana i kad se nekadašnjem neupitnu povjerenju u piščev redaktorski autoritet suprotstavlja spoznaja da je u muzejskoj sinkroniji njegovih raznih sabranih djela, a pogotovu sarajevskih, nepovratno iščeznuo dio obilježja što su ih izvorni tekstovi dugovali svom osobitu mjestu u životnoj, kulturnoj i političkoj povijesti. Naravno, pitanje nad pitanjima glasi: je li varijantni karakter Krležinih tekstova činjenica iz koje bi morali izvlačiti konzekvencije i priređivači piščevih sabranih djela? Djela Miroslava Krleže dala su na to pitanje negativan odgovor, ali se ono u diskusiju vratilo »kroz prozor«, u recenziji Deana Dude.

Duda je kritiku Djelâ zasnovao na uvjerenju da su Krležini tekstovi, kao predmet stalnih revizija, povijesnostilsku autentičnost i umjetničku puninu postizali u različitim vremenima, a ne nužno pod »zadnjom rukom«. Premda se s tim stavom u načelu slažem te bih i sam mogao spomenuti više Krležinih tekstova o kojima vjerujem da su optimalan lik poprimili u verzijama prije posljednje, pitam se bi li se odatle dala izvesti ideja vodilja za opsežnije izdavačko-priređivačke pothvate. Naime, za razliku od zadnje ruke, koja je objektivna činjenica, optimalnu bi varijantu u većini slučaja valjalo tražiti i konsenzualno potvrđivati. Pritom, jedva da je zamisliv mozak koji bi umio pobilježiti, popamtiti i sistematizirati ukupnost razlika između svih izdanja danoga djela, na primjer, Hrvatskoga boga Marsa ili Filipa Latinovicza, što bi poštena potraga za kanonskim verzijama pretpostavljala. Nepovjerenje u sarajevsko izdanje imalo bi čvrst oslonac samo kad bi kao alternativa posljednjim redakcijama Krležinih tekstova dolazile u obzir njihove izvorne verzije. Izdavači, na primjer, Goetheovih sabranih djela ne priznaju pjesnikove kasne redakcije rane lirike (kojima je vajmarski klasik istjerivao Sturm und Drang iz mladenačkih oda), pa tiskaju izvorne tekstove. Ali, kad je riječ o Krleži, svi se, vjerujem, slažemo da u njega, iz više različitih razloga, Urfassungen uglavnom nisu dobro polazište.

Zadnja ruka, navodnici, usw.

Smatram, dakle, da pri izdavanju Krležina ukupnoga djela još uvijek trebamo zadnju ruku. S druge strane, zamislivo je da se po načelima što ih zagovara Duda postupi u izdanjima pojedinačnih Krležinih tekstova. Filip Latinovicz iz 1947, što ga Duda hvali kao najzreliju verziju poznata Krležina romana, mogao bi se i danas objaviti, što bi, zacijelo, izazvalo više znatiželje nego prigovora.

Filip temeljen na stanju teksta iz 1947. razlikovao bi se od nekoliko posljednjih Filipa i po tome što u njemu dijelovi teksta u tzv. slobodnom neupravnom govoru (i svi oni gdje pripovjedač, ne prepuštajući riječ drugim instancijama, izvodi nešto kao mimesis tuđega govora, osjećanja ili mišljenja) ne bi bili u navodnicima, kojima su ih opremila Zorina Sabrana djela i kasnija izdanja. Analognu je redaktorsku intervenciju pretrpjela i ostala Krležina proza starija od Zorina izdanja, dok se u onoj koja je nastajala usporedno s tim izdanjem (Zastave) slobodni neupravni govor uokvirivao već u startu. Priređivači Djela Miroslava Krleže preuzeli su zajedno sa zadnjom redakcijom i njezine hipertrofične navodnike.

Slobodni neupravni govor, kako su nas već poodavno poučili predstavnici zagrebačke stilističke škole (Ivo Frangeš, Krunoslav Pranjić), u Krleže je čest i stilski distinktivan. Kako nas pak primjerom poučavaju moderni prozni pisci, a teorijom gramatičari i stilističari, slobodni neupravni govor ne treba navodnih znakova. Stoga Duda nije u krivu kad suvišne navodnike ističe kao najbolniji Schönheitsfehler u Djelima Miroslava Krleže odnosno u izdanjima na koja se Djela nadovezuju. Istina, fragment iz Filipa Latinovicza kojim on ilustrira tvrdnju o nepotrebnim navodnicima (»Promatra tako Filip Š...Ćljudsko kretanje i misli 'kako bi zapravo sve to gibanje trebalo zaustaviti...'«) nije baš pravi primjer slobodnoga neupravnog govora. Ako, naime, zamislimo da tu pripovjedač ne analizira Filipovo razmišljanje nego prenosi njegove riječi (»Promatra tako Filip Š...Ći govori kako bi...«), pokazuje se da je posrijedi običan neupravni govor (prisutan je izrični veznik!), a ne slobodni. Ali, problem s navodnicima time ne biva manji, nego veći: primjeri poput Dudina pokazuju da kasni Krleža, osim slobodnoga neupravnog govora, stavlja u navodnike i koješta drugo, zapravo svaki slučaj diskurzivnoga višeglasja, tj. pokušaje vlastitih pripovjedačâ da se maskiraju tuđim govorom, svjetonazorom ili mentalitetom, što oni rade na svakoj stranici. Rezultat je inflacija navodnika u izdanjima od Zorina do sarajevskoga i, na koncu, u Djelima Miroslava Krleže. Na klasifikaciji mimetičkih govornih modusa što ih mladi i zreli Krleža ispisuje slobodno i fluidno, a Krleža redaktor posprema u navodnike moglo bi se magistrirati, pa, bogme, i doktorirati.

Kako vidimo, pravopisna regulacija Krležina pripovjednoga diskursa u izdanjima od Zorina nadalje toliko je iritantna da bi se proučavatelji opusa — bili oni književni povjesničari lingvisti, stilografi ili naratolozi — morali nad njom zamisliti i zažaliti za izgubljenom autentičnošću starijih izdanja. Zasluga je Dudine recenzije što tu činjenicu — preko koje je struka dosada prelazila — energično potcrtava i uvodi u krležološku diskusiju. Ali, što su sa spornim navodnicima mogli učiniti priređivači Djela Miroslava Krleže?

Njihov činjenični izbor — zadržavanje navodnikâ kao neuklonjiva obilježja posljednje redakcije — u skladu je s njihovim poštivanjem zadnje ruke, a u korist mu ide i okolnost da su dvojbeni navodnici prisutni u Krležinoj prozi više od četrdeset godina. Izredalo se već nekoliko generacija koje su Krležu upoznale gotovo isključivo u Zorinu ili u sarajevskom izdanju te su se navikle i na neprimjerenu pravopisnu opremu imitativnih govornih procedura.

Priređivačke pak odluke koje bi Krležinu prozu oslobodile zbunjujuće pravopisne signalizacije možemo samo zamišljati. Jedna bi mogućnost bila povratak starijim verzijama u kojima navodnika još nema, ali bi ona otvorila problem arbitraže o ukupnim prednostima i nedostacima raznih izdanja. Drugo bi rješenje bilo da se navodnici protumače kao pravopisna anomalija te da se provjeri u kolikoj su mjeri za njih odgovorni redaktori Zorina i sarajevskoga izdanja (kojima ih Duda izrijekom stavlja na dušu). Po crti takva razmišljanja možda bi bila prihvatljiva i zadnja ruka oslobođena navodnika, naravno, u tekstovima gdje su oni uneseni naknadno. Mene bi veselilo da su priređivači Djela, uz bilo koji izgovor, uklonili navodnike, ali sam svjestan da bi rješenja različita od onoga za koje su se oni odlučili pretpostavljala opsežne istaživačke predradnje i jednodušnost struke, čega ovaj čas nema. Šteta je, naravno, što se događaji u našoj krležološkoj zajednici nisu odvijali tako da se spomenute predradnje — kakav god bio njihov ishod — obave prije odluke o izdavanju novih Krležinih sabranih djela.

Tranzicijski Krleža

Ako zanemarimo dijelove sarajevskoga izdanja objavljene nakon Krležine smrti, Djela Miroslava Krleže prvo su veliko posthumno izdanje piščeva opusa. Dapače, Djela su posthumna ne samo po kriteriju biografskoga nego i povijesnoga vremena. Prethodi im, naime, i smrt FNRJ/SFRJ, političkoga sistema s kojom je kulturna javnost Krležu donekle identificirala. Doduše, Krleža je na početku socijalističke epohe bio već formiran pisac, ali je na razne načine stavljao do znanja da baš nju osjeća kao svoj prirodni okoliš. Bio je lojalan ideji i protagonistima »južnoslovijenskoga socijalizma«, klonio se političara i kulturnih djelatnika koji su zagovarali jače promjene političkoga kursa, a nedemokratičnost sistema pomalo je koristio i da poveća društveni ugled vlastitoga djela, primjenjujući u književnom životu sistemski strategem »mrkve i batine«, čime je osigurao da među analitičarima i vrednovateljima njegova stvaralaštva prevladaju oni koji su bili spremni hvaliti i slaviti. Neki su na to bili spremni iz uvjerenja, a neki i iz taktičkih razloga (kako bi dobili mrkvu ili se uklonili batini).

Za razliku od živoga Krleže, posthumni se mora potvrditi unutrašnjom snagom opusa. Od te pretpostavke i od uvjerenja da je opus i danas konkurentan pošli su i priređivači Djela Miroslava Krleže. Predgovor ediciji donekle i konkretizira to uvjerenje, ističući bitne vrijednosti Krležina opusa, pri čemu težište pada na opseg i na vrstovnu raznolikost, na samosvjesni artizam i na urbani štih, koji se u nas — valjda i ne bez razloga — još uvijek spominje kao nešto distinktivno. Ipak, više nego te već poslovične vrednote, Predgovor nastoji istaknuti ideološku neutralnost Krležinih djela (»prave umjetničke vrijednosti uvijek imaju transideologijsku dimenziju«, str. 9; »ŠKrležinĆpolitički angažman nikad nije ograničavao njegovo umjetničko stvaralaštvo«, str. 10).

Jačinu naglaska što ga pisac predgovora stavlja na Krležinu »transideologičnost« shvaćam kao izraz svijesti da Krleža s novim izdanjem ulazi u proces prispodobiv onome o kojem već mnogo godina tvrdimo da se u njemu nalazi cijela naša društvena zajednica, a zovemo ga tranzicijom. Slažem se da u Krleže ima mnogo ideološki nesvrstanoga, a što se tiče posttranzicijske epohe, ona će se zasigurno razlikovati od utopija kojima je Krleža bio blizak kad se ideološki svrstavao. S druge strane, mislim da tranzicija i stanje što ga nakon nje očekujemo (u Predgovoru se ono određuje kao »suvremeni koncept građanske kulture zapadnoeuropskoga tipa«) ne zahtijevaju od nas da iz Krležinih knjiga pod svaku cijenu istjerujemo promašene ideologije. U suvremenom građanskom drušvu »zapadnoga tipa« lijeve ideologije iz prve polovice 20. stoljeća prepoznaju se i pedantno proučavaju, ali nisu više djelatne i mobilizatorne, pa se njihovi simboli uzimlju na znanje s opuštenošću kakva nije još poznata u Hrvata, gdje se, na primjer, zaostali partizanski spomenik dinamitom diže u zrak ili se oko njega okupljaju titoistički nostalgičari, postojani, u svojoj regresiji, kano klisurine.

Posthumni i tranzicijski Krleža morao bi se nametnuti i kao roba na tržištu. Bit će da je taj imperativ naveo priređivače Djela da prvo kolo popune samim romanima. O romanu se, naime, vjeruje da ga šira publika najradije čita i najviše kupuje.

Hoće li novoobjavljeni romani uistinu probiti led, odgovorit će vrijeme. Nažalost, izabravši romane, priređivači Djelâ morali su ignorirati jaki revalorizacijski trend koji se već petnaestak godina ocrtava u krležološkoj publicistici, djelomično i u člancima Enciklopedije Krležijane, a koji diže cijenu piščevim nefikcionalnim tekstovima, ponajviše onima iz dnevničkoga i putopisnoga kruga. Nije simptom krležološke obijesti ako priznam da bih Djela češće i dulje imao u rukama kad bih u njima nalazio Ljudi putuju, Berlinske impresije ili Baruna Konrada. Da nije posrijedi obijest, dokazuju mi slična razmišljanja ljudi s kojima o Krleži razgovaram i za koje o njemu pišem. Čak se pitam ne bi li Davni Dani, Ratna publicistika ili Izlet u Rusiju bili i tržišno prodorniji od romanâ.

Jer, s jedne strane, tko objavljuje Krležu romanopisca, mora u isti niz s uvijek dobrodošlim Filipom Latinoviczem i Na rubu pameti uključiti i neke od autorovih slabijih ostvarenja, na primjer, Frajlu Melaniju (koju sam i nakon ponovnoga čitanja doživio kao neprivlačnu kombinaciju pretenzije i plitkosti) ili treću knjigu Banketa u Blitvi, s više opširnih poglavlja (Rekvijem za Karinu, U hotelu »Meduza«) u kojima nalazim malo što osim zamorne vrtnje Krležina retoričkoga mlina. S druge strane, knjižarsko-tržišne statistike pokazuju da u današnje publike tradicionalnu usmjerenost na romane pomalo zamjenjuje interes za veliki roman zvan »povijest«, u kojem smo svi mi činitelji i trpioci. Toj vrsti znatiželje, koju su u nas dodatno pojačali sudbonosni događaji u proteklih desetak godina, Krleža bi imao što ponuditi: svoje, na primjer, hrvatske i južnoslavenske teme, svjedočenja o jugoslavenskom komunizmu, iskustva o ranom razdoblju sovjetskoga društva, dnevnik svojih endehaških nesanica.

Zoran Kravar