Izgubljeno usmjerenje

Izgubljeno usmjerenje

Bane Milenković na izložbi se predstavio slikama (iz 1999. i 2000) koje kao cjelina ne funkcioniraju u potpunosti zbog znatnih oscilacija u razini kvalitete i snage slikarskog izraza

Novi fragment slikarskoga mikrokozmosa Bane Milenkovića (1963) postavljen je u Galeriji MEI (Ministarstva za europske integracije), u Vukovarskoj 62, kao svojevrstan diskontinuitet u kontinuitetu Milenkovićeve slikarske poetike. Mali pomaci koji se u motivskom i kompozicijskom smislu zapažaju na ovoj izložbi, u kolorističkom tretmanu slikane površine i savladavanju prostora zadanog formata platna, signali su dvojako intonirane situacije u kojoj se u ovom trenutku nalazi Bane kao slikar. Naime, Bane je dosegnuo poziciju kada slikara svi samo hvale (pa i bliski prijatelji), sve mu se tolerira i oprašta, iskrena je konstruktivna kritika rijetka, a sve što slika je interesantno i zanimljivo.

Uljuljkivanje u stečenu poziciju jednog od (nedvojbeno!) najtalentiranijih hrvatskih slikara mlađe generacije i pouzdano, permanentno odobravanje svega što slika u najužem krugu prijatelja, dobri su uvjeti da se naš slikar oklizne na kori od banane koja se zove umjetnička sigurnost u talent, vječnu slavu, a i — tržište. Naime, Bane Milenković se na sadašnjoj izložbi predstavio slikama (iz 1999. i 2000) koje kao cjelina ne funkcioniraju u potpunosti zbog znatnih oscilacija u razini kvalitete i snage slikarskog izraza. Dominacija većih ekspresionističkih formata naspram dva manja koloristički prigušena platna i prijenos na veće formate mjestimično su upitni (slika s motivom žuto-narančastog zalaza sunca ili slika s dominantnim motivom velikog ružičasto-plavog broda).

Nedorečeni potezi

Općenito, postoje prostori na platnima za koje se stječe dojam kao da slikar nije imao ideju na koji bi ih način popunio prenošenjem viđenog u veće formate pa su potezi nedorečeni, izgubljena usmjerenja u svojim tokovima; kao da je trebalo popuniti praznine na slikama između Milenkovićevih već zaštićenih, amblematskih motiva kućica, brodova, palmi, cvijeća itd., što je riješeno široko i grubo nanesenim pastoznim potezima boja, koje u tom kontekstu proizvode čak i međusobni efekt koloristički nesenzibiliziranog traženja i eksperimentiranja (!). Slikarevo reduciranje slikanih elemenata u kompoziciji stvorilo je pri prijenosu u veći format mogućnost postojanja nedefiniranih međuprostora na slici, koji silom žele biti integrirani u kompoziciju cjeline snažnom neobuzdanom gestom, ali ovdje ostaju bez one Milenkovićeve poznate dionizijske energije (D. Grubić).

S druge strane, Bane je na većim formatima sačuvao sve svoje slikarske sretne trenutke: motivi jedrilice gotovo utopljene u moru, otoka okružena morem, divovske palme na malom prostoru zemlje koja teži prema nebu ili kućica do kojih gotovo uvijek vodi predimenzionirana (krivudava) staza, nedvosmisleno upućuju na vrlo specifičan slikarski svjetonazor, u kojem ćemo ludičnost, ironijski kodirane motive (kičasti zalaz sunca), infantilnost i morfološki eklekticizam postmodernih iskustava (Nova slika) sve manje prepoznavati kao dominantnu crtu. Iz Milenkovića sve više proviruje slikar s naglašenim modusima lirske metaforičnosti i nostalgije koji, slikajući određene motive u određenom kontekstu, pokušava pokazati i istovremeno sačuvati svoj intimni i slikarski svijet.

Slobodno disanje

Velike, predimenzionirane jedrilice i brodove, dominantno plavetnilo mora preko cijelog platna, dešifriramo kao slikaru važne simbole pomoću Bachelardove teze da je uvećanje slike jedan od najkonstantnijih dinamizama sanjarije. U Milenkovića tako more postaje anima mundi, ali i simbol beskonačna kretanja, izvora i klice života (kao i palma). Opsesiju dimnjacima i silnim dimom iz dimnjaka ne bih tumačila kroz slikarev infantilizam (dječji crtež) — to je samo površina stvari — nego kao simbol potrebe za vremenskim i prostornim širenjem, slobodnim disanjem, znakom odlaska na mentalnim putovanjima (astral trips) u vremenski i prostorno neograničeno, što je za takva senzibilca kao što je Bane nužno (biti i ostati u svom svijetu). Kuću i otok bismo, u tom smislu, mogli ambivalentno tumačiti; kuća kao simbol zaštite, sigurnosti, umjetnikova svemira, ali i bijega od vanjskog svijeta u varijanti regressus ad uterum, dok je otok mjesto izdvojeno i osamljeno, ali i sigurno od utjecaja mora (životnog) kaosa. U Milenkovića traje potreba da se bojom obuhvati obilje iskustava i emocija uz slojevito elaboriranje površine slike nanosima boja, naknadno skidanje gornjih slojeva boje i ugrebavanje kroz koje proviruju donji slojevi boje što grebanjem postaju crtež.

Slikar je možda u razdoblju malog traženja (ili osciliranja), iako mi se čini da toga vjerojatno nije svjestan (odmara se na lovorikama hvale svojega prijateljskog kružoka). Neka pripazi da njegovi brodići ne budu brodići Vaska Lipovca, nego Bane Milenkovića, kao i da mrtvu prirodu sa žutim limunima prepoznajemo kao njegovu, a ne Matisseovu — prošlo je već, vrijeme za izvlačenje na postmodernu citatnost! — jer Bane je odveć jak i samosvojan slikar, i to mu sigurno nije potrebno.

Iva Körbler