Grad koji voli svoju rijeku

Grad koji voli svoju rijeku

U povodu 21. akvarelističke kolonije Sava, Slavonski Brod, 12-18. lipnja 2000.

Sve je u Brodu akvarel. Voda i boje. Kao na čudesnome štafelaju. Izloženo, privlačno, neodoljivo.

Brodi stoljećima Brod na vodi. I kada god stojim na savskoj obali što se u kamenom luku napela ozidana od Korza do Samostana ili pak na nasipu kod Kobaša ili Migalovaca, preda mnom protječu vode i boje, protječu akvareli.

U zrcalu vode i most je; i brodovi sa svitom šlepova iza sebe; i pramenovi magle nad tihim limanima; i dereglije krcate crvenkastim šljunkom s Ukrine; i stara, granata topola kraj čardaka, onog još iz turskih zemana; i mlinovi ponad ušća Mrsunje, na brzacima kod Poloja, mlinovi čiji se kotači stalno vrte, vrte, a oni ipak nikamo ne idu; i sabljoliki šaš i sive čaplje; i vjerne rode na kobaškim dimnjacima; i bijeli crkveni toranj sa zlatnim satom koji upravo otkucava podne; i dimnjak ciglane zakićen crnim dimom; i oronule kuće Mucvanja u kojima palucavo svijetle stare petrolejke; i zidine Samostana utonule u bruj orgulja i plavičasti miris tamjana.

Sve je u Brodu akvarel. Voda i boje.

Dragutin Horkić