Fina mreža ljudske psihe

Ryűnosuke Akutagawa, Rashômon i druge priče, prijevod Vladimir Devidé, Šareni dućan, Koprivnica, 2000.

Nije osobito rijetka pojava u književnosti da neko djelo postane poznatije od njegova tvorca. Akutagawine pripovijetke ekranizirane u Kurosawinu filmu Rashômon postale su svjetski poznate, što se ne bi moglo reći i za pisca. Kako je istaknuto u pogovoru, čuđenje izazvano tom činjenicom posve je opravdano jer je Akutagawa početkom dvadesetog stoljeća smatran najvećim i najučenijim japanskim piscem. Ovim izdanjem, kako se nadaju izdavači, barem će djelomično biti smanjena nepravedna piščeva zapostavljenost.

Ono što pri čitanju Akutagawine proze izbija u prvi plan su jednostavnost i čistoća njegova stila. Svaka je rečenica pomno odmjerena i bez ijednoga suvišnog detalja, čime postiže eleganciju i potpunu dorađenost forme. Kroz tu vanjsku jednostavnost, gotovo književni asketizam, Akutagawa provlači niz ideja i pitanja o ljudskoj egzistenciji, nerijetko ih maskirajući banalnim, ponekad i komičnim, tematskim motivima. Tako će govoriti npr. o redovniku s vrlo svjetovnim kompleksom zbog preduga nosa (Nos), o samurajima koji se na brodu bore protiv ušiju komičnim metodama (Uši), no pravo značenje otkrivat će se čitatelju tek nakon dubljeg promišljanja o onom što je pročitao. Pripovijesti ne dopuštaju pasivnu recepciju, ali prava vrijednost leži u piščevoj neizravnosti u obradi problematike koje se dotiče. Nikad otvoreno ili nametljivo, Akutagawa posve izvanjskim detaljima uvlači čitatelja u svoja promišljanja, u kojima iznimnom istančanošću uspijeva pogoditi i razotkriti i najskrivenije zakutke ljudske psihe. Svaka od priča postaje tako lucidna analiza čovjeka i njegovih pobuda, misli, djelovanja. Pitanja o vjernosti i puštanju da nam život prolazi u vječnom iščekivanju nečeg što smatramo bitnim (Vjernost Wei Shenga), o osjećajima straha, sebičnosti i olakšanja koje u nama može izazvati nečija smrt (Usahla polja), o nepromjenjivosti ljudske prirode (Paučina) samo su neka koja se javljaju u ovim višeslojnim, nerijetko i višestruko poentiranim pripovijestima.

Humor, cinizam i ironija

U većini će pripovijedaka pisac posve zatomiti autorsko ja kao izvor pouzdanosti za čitatelja, ne dajući nikakav komentar ili objašnjenje i posve prepuštajući čitatelju da sam gradi zaključke o iznesenome. Ponekad će tu nesigurnost priče dodatno potencirati ističući da se sve o čemu govori »najvjerojatnije tako i dogodilo« (Paravan pakla), a još će snažnije na čitatelja djelovati pripovijetke u kojima se autor posve povlači pred svojim likovima. To je posebno vidljivo u izvrsnoj priči U lugu, gdje o ubojstvu saznajemo kroz monologe ljudi posredno ili neposredno vezanih uz taj čin, ali ne saznajući nijednu pouzdanu činjenicu, čime problem ubojstva prelazi u propitivanje o relativnosti istine. Montažom, supostavljanjem različitih perspektiva — dijelova priče, bez potrebe za njihovim povezivanjem nekom intervencijom sa strane, njegove ideje, koje se time na neki način konkretiziraju tek u čitateljevoj recepciji, postići će i najsnažnije djelovanje na čitatelja.

Ipak, postoje elementi u kojima piščeva osobnost dolazi do izražaja, a to je u prvom redu humor, kojeg unatoč često tmurnoj i pesimističnoj atmosferi u Akutagawinim pričama ima poprilično. Istančanost u poimanju ljudske svijesti i psihe rezultirat će humorom, koji se u posvemašnjoj piščevoj suzdržanosti najčešće tek nazire (ponekad utemeljen samo na jednoj riječi), a tek rjeđe proteže na čitave dijelove priče. Bez obzira na to, njegov žalac, uglavnom obojen dozom cinizma ili ironije, jasno je usmjeren i precizno pogađa u ljudske slabosti i negativnosti. Kombinacija s distanciranim i objektivnim stilom samo pojačava njegovu kritičku snagu koja dovodi u pitanje i neke institucije ljudskoga društva.

Poetika zenbudističkoga koana

Često će pisac likove stavljati u situacije u kojima iz nekog razloga ne mogu promijeniti događaje koji slijede. Intrigantna je u tom smislu pripovijest Kesa i Morito u kojoj čitamo — opet u dva odvojena monologa — ispovijedi ljubavnika i ljubavnice koji su isplanirali ubojstvo njezina muža, iako nijedno od njih to zapravo ne želi učiniti. Ipak, njihovo kajanje i prije počinjena zla čina neće rezultirati odustajanjem. Suzbijanjem potrebe da se u fabuli nužno nađe izlaz i promijeni nepoželjna situacija, pitanje smjera razvoja događaja potiskuje se u drugi plan. Pripovijetke i ne govore o mogućnostima drukčijega, nego o prihvaćanju onoga što jest, bez racionalna rješenja unutar te datosti, u čemu će se Akutagawine pripovijesti približiti i poetici zenbudističkoga koana.

Akutagawa će u pripovijedanju koristiti elemente i tehnike preuzete iz mnogobrojnih izvora. Ponajviše će se oslanjati na japansku tradiciju i filozofiju, crpeći motive za djela iz legendi, bajki i sl. pa će i neke pripovijesti biti ispričane na način srodan takvim djelima. Takva je već spomenuta pripovijest Paravan pakla, koju će ispričati svjedok neobična i okrutna događaja iz prošlosti, a pripovijedanjem o tom događaju bit će potaknuto i pitanje gdje je granica umjetnikova žrtvovanja za djelo. Ne libeći se u pričama prezentirati ni za naše shvaćanje prilično okrutne detalje, najčešće vezane uz odluke unutar ljudskog djelovanja koje su vođene izrazitom moralnom strogošću nepoznatom u današnjem svijetu, uz to govoreći o njima na najjednostavniji način kao da govori o bilo kojoj svakodnevnoj činjenici, Akutagawa uspijeva u čitatelja izazvati istodobno zaprepaštenje i divljenje. Srodnost s bajkama i tradicionalnom književnošću, ali i poetikama nadrealizma, simbolizma i dr., očitovat će se i u fantastičnim detaljima koji najčešće funkcioniraju kao simboli, a uklopljeni su u pripovijesti ili kao pojedinačni motivi koji ravnopravno koegzistiraju s ostalim realističkim dijelovima u pripovijesti, ili će fantastika biti obilježje cijele priče, kao u pričama Paučina, prikazu raja i pakla, te basni Bijelko, gdje protagonistom postaje pas koji će proći svojevrstan put iskupljenja kako bi mu se vratila njegova bijela boja.

Spajanjem minimalističkog izričaja i idejne višeslojnosti Akutagawa postiže kvalitetu svojstvenu samo najvećim piscima. Stoga je čitanje dvanaest pripovijesti (od ukupno dvjestotinjak koje čine piščevu ostavštinu) prezentiranih u ovom izdanju istinski književni doživljaj.

Ljubica Anđelković