FASTFOOD

Multimedijsko umjetničko događanje održano u Linzu pod naslovom Next Sex bavilo se seksom u dobu njegove reproduktivne suvišnosti

»Seks puta tehnologija jednako je budućnost.« Nije to samo poznata krilatica britanskoga pisca J. G. Ballarda nego i moto nedavno završena multimedijskog umjetničkog događanja Next Sex održana u Linzu. Uklopljeno u okviru međunarodnog festivala elektronske umjetnosti Ars Electronica, to je događanje tematiziralo promijenjeni status ljudske seksualnosti u doba tehnološkog kloniranja, umjetne oplodnje i genetskog inženjeringa. Uz znakovit podnaslov Seks u doba reproduktivne suvišnosti višednevni je hepening okupio poznata imena iz umjetničkog i znanstvenog svijeta današnjice. Iako je skup trebao pomiriti dva prilično razdvojena tabora — razuzdano umjetnički i tvrdo znanstveni — to se ipak nije dogodilo. Znanstvenici su održali svoja suzdržana i kritički intonirana predavanja, a nastupili su izumitelj umjetne maternice Nobuya Uno, suradnik na Projektu dekodiranja ljudskog genoma Jens Reich te predavačica na Kolonjskoj akademiji za medije Marie Luise Angerer. Umjetnike je, kad je budućnost seksa u pitanju, više od puke teorije o izvantjelesnoj oplodnji zanimalo ono tko koga, kako i zašto. Tako je mlada njojorška fotografkinja Natasha Merrit izložila fotozapise svojih erotskih avantura, a chat lineovi na koje su se umjetnici danima prištekavali bili su ispunjeni sočnim tračevima. Iz svega se dade zaključiti da je nazočne umjetnike boljela ona stvar što to o seksu trabunjaju učeni štreberi. Dok, ako se na skup pogleda iz znanstvene perspektive ti jadni boemčići nisu zapravo bili kadri prokljuviti sve implikacije što ih sa sobom donose nove tehnologije. Ako ništa drugo, onda je jedno ipak sigurno: nakon ovog hepeninga otvorene su sve opcije za samoreplikaciju.

Redatelj Amy Talkington tvorac je kratkometražnog filma kod kojega sami možete upravljati pokretima kamere

Filmovi budućnosti gledat će se kompjutorskim mišem i tipkovnicom. Nije to još jedno od bezbrojnih futurističkih nagađanja što ih možemo čuti ovih dana, nego glasno razmišljanje Amyja Talkingtona — američkog redatelja koji je na tom planu poduzeo i prve konkretne korake. Njegov kratkometražni film The New Arrival, što je ove godine prikazan na velikom platnu Kanskog festivala, postao je poznat po tome što je ipak bio namijenjen gledanju na malom ekranu PC-ja ili lap-topa. I to kao interaktivno djelce u kojemu se i vi kao aktivni gledatelji možete u svakom trenutku trajanja filma uključiti u tijek fabule pomičući kut kamere i do 360 stupnjeva. Štoviše, bez gledateljeva aktivnog sudjelovanja fabula se ovog četverominutnog filma ne može ispravno odgonetnuti. Ako, dakle, onako po starinski, bez dubinskog zumiranja u kadar odlučite u miru odgledati ovaj film, onda predmete i zbivanja koji upućuju na pravi tijek događaja nećete moći uočiti. Tek će mukotrpno drapanje po mišu i tretiranje Talkingtonova filma kao kakve Nintendove videoigrice dovesti do pravog odmotavanja radnje. Slobodnu pokretljivost gledateljeva pogleda Talkington je omogućio uporabom specijalne, wraparound, metode snimanja filmskih scena (nešto poput rotacijskog snimanja panorame) kao i naknadnom, postprodukcijskom uporabom softverskih paketa Video Create, MediaCleaner, QuickTime i Final Cut Pro. Dobiveni rezultat ipak nije zrnasta videoslika kao u slučaju kompjutorskih igrica, nego vrlo realistični prikaz filmskih događanja. Gledatelju još preostaje da kompetentno odradi posao njuškanja i doslovce pretrese svaki kutak filma.

Ovih je dana na Internetu osvanula prva mrežna enciklopedija stripova Comiclopedia

Ovih je dana na Internetu osvanula prva mrežna stripovska enciklopedija Comiclopedia. To online izdanje rezultat je kataloškoga rada legendarnih nizozemskih dobavljača stripovskih naslova Galerie Lambiek iz Amsterdama. Iako zamišljena tek kao puki dodatak prodajnom popisu stripovskih izdanja, njihova stripopedija, barem za početak, nudi poveći popis imena svih istaknutijih autora suvremenoga stripa s kratkom natuknicom o njihovoj važnosti i utjecaju koji su imali na ikonografiju i razvoj stripovske umjetnosti. Stripopedija ima interaktivni karakter tako da svaki posjetitelj sajta može poslati vlastitu natuknicu o još neuproknjiženom autoru stripa, kao i vizualni materijal koji bi išao uz nju. Upravo zbog svoje nedovršenosti enciklopedija ima mnogo manjkavosti. Neki su autori navedeni samo uz pretisak jednog kadra stripa. U mnogih nema korisnih linkova koji bi uputili na druge sajtove s dodatnim informacijama o pojedinom crtaču. Brojni su opet anonimusi dobili prostor, a neka kudikamo važnija imena ostala su neregistrirana. To je posebice uočljivo ako na Comiclopedijinu sajtu potražimo Andriju Maurovića. Njega, pogađate — nema. Baš kao ni Žeželja, ili Zimonića. Od naših se autora uspio ugurati jedino Darko Macan, i to samo s pretiskom jedne table i bez ikakvih bibliografskih podataka. No ne treba očajavati — stripopediji uvijek možete poslati e-mail poruku i ispraviti nanesenu nepravdu. Web-demokracija dovodi do logičnog kraja sve one ideale višestoljetnog enciklopedizma. Pa makar oni skončali u vašem dnevnom boravku.