Čovjek duha

Čovjek duha

U kasno proljeće 1993. predstojniku Klinike za psihološku medicinu i redovnom profesoru Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, doktoru Muradifu Kulenoviću, uručeno je pismo u kojemu ga londonska središnjica izvještava o prijedlogu većine svojih članova da se Svjetski kongres Balintovih grupa, međunarodne psihoterapijske udruge, ne održi, kako je prethodnih godina bilo dogovoreno — u Zagrebu, nego u Charlestonu (SAD). A o tome, stajalo je u pismu, definitivno će se odlučiti na sjednici boarda u Aachenu.

Slučajno ili ne, neugodna je vijest pristigla dr. Kulenoviću nepuna dvadeset i četiri sata prije odlučujućeg sastanka u dalekom njemačkom gradu. Svršen, dakle, čin. Propala, reklo bi se, stvar. Da, za svakoga, no ne i za Kulenovića...

Mogu li, uzbuđeno me nazvao, osigurati bolnički auto i pouzdana vozača te zajedno s njim smjesta krenuti u Aachen. Nije mi se činilo nimalo vjerojatnim da bi se moglo utjecati na nepoštenu odluku u čijoj sam pozadini razabirao političke motive. No, kako odbiti čovjeka koji vjeruje u nemoguće?

Vozeći bez stanke i predaha, umorni i neispavani, banuli smo u konferencijsku salu. Promjenu mjesta održavanja Kongresa članovi su boarda pripisivali sigurnosnim razlozima: Zagreb je u ratnoj zoni, tko može jamčiti sigurnost sudionicima skupa... Uzaludno je Kulenović tumačio da su pripreme već završene, da smo podnijeli znatan trošak te da su veliki hoteli našega grada puni inozemnih gostiju, pa i turista, koji ne doživljavaju nikakvih neugodnosti. Gospoda su istrajavala na svojim stajalištima. Izgledalo je, kao što sam i pretpostavljao, da lijeka nema. Ali, elokventni i domišljati kozer Muradif iz rukava je izvukao valjda posljednji adut: ako je zaista samo o sigurnosti riječ, tada je Charleston loš izbor, jer veća je vjerojatnost da će se na obale Južne Kroline obrušiti još jedan razorni tornado negoli da će znanstvenici u Zagrebu biti oružjem ugroženi.

Izrečena s mnogo šarma, slikovita prispodoba pogodila je u metu. Krute su se fizionomije omekšale, na nekim je licima čak zatitrao obećavajući osmijeh... Odškrinuvši dveri nade, Kulenović je u škrip vješto podmetnuo nogu i vrata su se postupno počela otvarati, da bi se najposlije širom otvorila: Svjetski kongres Balintovih grupa održan je toga ljeta u Zagrebu! Skup je bio besprijekorno organiziran. Nije ni čudo. Od svih talenata kojima je profesor Kulenović bio obdaren zacijelo najimpresivniji bio je onaj — organizacijski.

Premda je na leđima nosio breme teških obveza, početkom devedesetih dr. Kulenović živo se angažirao u obnovljenoj Matici hrvatskoj. Po njegovoj zamisli i projektu oformljen je Odjel za etnopsihijatriju, antropologiju i psihološku medicinu. Kao prvi pročelnik novog odjela središnjice profesor je poticao stručnjake da javno i bez zazora istupaju te da se argumentirano suprotstave tada aktualnim suludim etnopsihijatrijskim tezama, među kojima ona o urođenoj genocidnosti Hrvata nije bila na posljednjem mjestu. Osim na tribinama i drugim skupovima, Kulenovića se u tmurnim jesenskim jutrima 1991. danomice moglo čuti i na radiovalovima. Bio je jedan od rijetkih intelektualaca koji je temperamentno, bez kalkuliranja i relativiziranja, govorio ono što je u tom trenutku bilo najpotrebnije: u sveopćem metežu na svakom razumljiv način nedvosmisleno je popom krstio popa, bob nazivao bobom.

Muradif Kulenović bio je čovjek duha. Svim svojim bićem vjerovao je u riječ, izgovorenu ili napisanu. Godinama je u Naprijedu uređivao uglednu biblioteku Psiha. Tim putem do naše javnosti prvi su put doprla djela H. J. Eysencka, R. Maya, D. Coopera, V. Frankla, M. Balinta, J. Lacana, Julije Kristeve, A. Lorenzera, S. Ferenzija, O. Ranka i mnogih drugih korifeja psihologije i psihoanalize.

I sam doktor Kulenović bio je iznimno plodan autor. Ostavio je za sobom desetinu knjiga, tristotinjak stručnih i znanstvenih radova te bezbroj časopisnih bilježaka i novinskih napisa. No, ukoliko znamo da taj aktivitet nikada nije išao na štetu profesorovih nastavničkih i terapijskih obveza, lako se domisliti da je hiperproduktivnost morala imati svoju cijenu. Javno sam Kulenoviću zamjerao nedostatak akribije. Nije mi ostajao dužan. Prokazivao me kao lijena, jalova i neostvarena čovjeka. Na stranicama »Oka«, »Republike« i »Vjesnika« polemizirali smo žustro i bespoštedno. Pa ipak, unatoč tome nismo prestajali gajiti duboke uzajamne simpatije. Kao da smo svojim neobičnim odnosom naglavce okrenuli (puritansku?) krilaticu o tajnim porocima i javnim vrlinama. Naše prijateljstvo mjerilo se, uostalom, valjda jedinim pravim metrom: nije bilo te neprilike u koju bi netko od nas dvojice upao, a da ga onaj drugi ne bi pokušao izvući.

Posljednjih godina zdravlje profesora Kulenovića bilo je teško narušeno. Duga razdoblja provodio je u bolnici. Pri ljetošnjem susretu, za kojeg sam slutio da je oproštajni, prikopčan na aparate ležao je na intenzivnoj njezi kod prof. Gjurašina. Uviđavnošću zajedničkog nam kolege, bolesnikov krevet, mimo svih propisa, bio je zatrpan novinama i knjigama. Znao je Gjurašin da su Kulenoviću slova, riječi i rečenice potrebne jednako koliko i kisik. Zanimljivo da je izražaj bolesnikova lica i toga puta bio nehinjeno vedar. Ni traga tjeskobi, kamoli grču patnje. Bodro i hrabro živio je Muradif doslovce do posljednjega daha.

Odlaskom dr. Kulenovića, osebujna i vrijedna čovjeka, u našoj je kulturi ostalo praznim jedno od onih povlaštenih mjesta koja, na žalost, zaista nije moguće nadomjestiti.

Bartul Matijaca