Četiri verzije za čistu peticu

Iain Pears, Slučaj smjerokaza, Algoritam, Zagreb, 2000.

Domaći su se izdavači vrlo spremno uključili u svjetske književne trendove, gdje vladaju majstori napetih zapleta. Na našim se policama, tako, mogu pronaći brojna recentna strana izdanja, a i ponovno popularni domaći krimi-klasici. Zbog toga pomalo čudi da je Slučaj smjerokaza jedina do sada prevedena knjiga britanskoga pisca Iaina Pearsa, koji je već stekao popriličnu slavu serijom romana (šest dosada) o trgovcu umjetninama, povjesničaru i detektivu-amateru Jonathanu Argillu. Čudi i činjenica da najnovija knjiga nije i neka iz tog popularnog niza. No, stvar je ipak malo jasnija kada se zna da je tek Slučaj smjerokaza izazvao iznenadno globalno zanimanje kritičara, novinara i čitatelja izvan »uskog kruga« ljubitelja krimića. Naime, ta je knjiga jedina do sada na području art hystory mystery ili kulturno-povijesnog krimića uspjela donekle narušiti kultni status Imena ruže Umberta Eca, a zanimljivo je da dva autora povezuje i više od zajedničkog književnog područja — kao i Eco, i Pears se potvrdio u novinarskoj ulozi pišući o brojnim temama vezanim uz umjetnost, povijest i ekonomiju, velik je stručnjak na području povijesti umjetnosti te svjetski putnik u doticaju s različitim kulturama — od engleske i talijanske do francuske i američke. No, njihove su dvije knjige dovoljno različite da bi ih bilo vrlo nezahvalno uspoređivati na bilo koji način, osim po njihovoj kvaliteti unutar žanra.

Rašomonski pristup

Iain Pears u okvirima je povijesnog krimića stvorio posve originalan roman, čijih gotovo sedamsto stranica nikako ne bi trebalo preplašiti ni manje ambiciozna čitatelja. Naime, taj podeblji volumen obuhvaća četiri različite verzije jednog te istog događaja — ubojstva oksfordskog profesora dr. Richarda Grovea 1663, za što je optužena mlada služavka Sara Blundy. Osnova je, dakle, u sva četiri slučaja ista i čitatelj se nakon pročitane prve verzije s lakoćom može potpuno usredotočiti na one dijelove koji četiri priče međusobno razlikuju i u kojima se skriva ključ rješenja. Svaki novi svjedok — tajanstveni talijanski doktor, sin prognana izdajice, paranoidni matematičar i mladi knjižničar — otkriva i brojne druge, jednako važne, karakteristike tog razdoblja engleske povijesti. Sve to — od političkih previranja (neuspješna Cromwellova revolucija), preko pojave novih znanstvenih otkrića (transfuzija krvi) i prisutnih vjerskih i društvenih predrasuda do vječne borbe za vlast i položaj u državnim institucijama, na neki način utječe i na život na oksfordskom sveučilištu i bitno je u utvrđivanju konačne istine. Iz svake se od priča na karakterističan način koji je prikladno obilježen i pripadajućim načinom govora likova neprestano doznaju nove pojedinosti, otkrivaju već ispričane laži te iznose nove koje nam na posredan način govore o karakteru, motivima i ciljevima svakog od pripovjedača te omogućavaju da u potpunosti složimo mozaik događaja. Bez obzira što je blagi naglasak stavljen na posljednju priču u nizu — onu samozatajnog antikvara Anthonyja Woodsa, ispred koje je ulomak iz Novog organona engleskoga filozofa Francisa Bacona, prigodno naslovljen Slučaj smjerokaza, u kojem se takav slučaj definira kao rješenje određenog pitanja odnosno kraj istraživanja, autor nam svejedno ostavlja malu mogućnost izbora. Hoćemo li upravo njemu i povjerovati, je li njegova nevjerojatna priča najuvjerljivija te je li to, na kraju, prava i potpuna istina?

Četiri prevoditelja

Međutim, Slučaj smjerokaza nije isključivo vrhunska zabava samo za ljubitelje misterija. Činjenica da je najveći broj likova utemeljen na stvarnim osobama — engleskim znanstvenicima i političarima tog doba (navedenim na kraju knjige) te da opisani događaji obuhvaćaju mnoga istinita saznanja, eksperimente i rasprave 17. stoljeća, svakako će zaintrigirati i one zahtjevnije, koji nisu isključivi poklonici žanra. Pri tome ni više stotina stranica nije nikakva poteškoća, a za njihovu konstantnu živost i uvjerljivost zaslužna je svakako i ideja da se svaka od priča povjeri drugom prevoditelju, čime je za pojedine likove osiguran jedinstven i prepoznatljiv karakter. Zaista je bila teška zadaća ovako složenu priču iznijeti na zanimljiv i istodobno razumljiv način, a još je veći podvig već jednom tako ispričanu priču gotovo u potpunosti ponoviti čak tri puta, a da se pri tome svaki put čini barem jednako zanimljivom i da se svaka verzija očekuje s jednakim nestrpljenjem. Iainu Pearsu to je u potpunosti uspjelo.

Jelena Gluhak