CD MOZAIK

Vrijeme protestnih pjesama, čini se, davno je prošlo. Dylan, Joan Baez, pa i pokoji domaći kantautor više su se bavili poezijom. Bile su pjesme koje su kritizirale svoje vrijeme i pojave u njemu, ali uvijek pomalo zamotane u metaforičke stihove. Osim toga glazba je bila gotovo jednako važna kao i riječi. U splitskih repera, sastava The Beet Fleet, tekst je najvažniji. No, za razliku od prije spomenutih, oni tuku ravno u glavu. Nema tu duga koje bi trebale značiti nešto drugo. Oni psuju, ali kada to čine čine to konkretno. Obraćaju se točno onima na koje misle. Cijeli CD doimlje se kao boksački meč. Izmjenjuju se direkti, aperkati, ali se nikada ne ide ispod pojasa. The Beet Fleet vas gledaju u oči i govore ono što gotovo svi misle ma se ne usude kazat'. Nihova je inspiracija svakodnevica. Okruta, teška, jadna... Ipak, na koncertima dobivaju ovacije, a publika pleše i pjeva ono što je uspjela popamtiti od bujica riječi koje ruše sve brane pred sobom i poplavljuju mjesto slušanja. U glazbenom dijelu oni osim vlastitih kompozicija rabe i mnoge umetke iz drugih pjesama bilo da bi obogatili vlastiti glazbeni izričaj ili da bi, što je u većini slučajeva slučaj, podsmijehom podcrtali gorkost tekstova. I još jedna važna stvar. Bez obzira što su iz Splita, The Beet Fleet razumije cijela Hrvatska. Beskompromisno, snažno, jako, plesno i apsolutni No. 1 izdan ove godine.

Za razliku od The Beet Fleet Svadbas uživaju u stvaranju glazbe. Tekstovi im nisu toliko važni, iako se trude da ne budu banalni. No ponajprije oni žele stvoriti zvuk i uređaj. Kad sam ih prvi put čuo, bio sam oduševljen pjevanjem Ljubice Gurdulić. Njezinom dobrom intonacijom i blagim glasom bez afektacije. Na ovom albumu ona kao da malo, ali samo malo, kreće u potragu za vlastitom interpretacijom, što može dovesti do loših trenutaka za grupu u budućnosti. No to je tek sitnica. Razmišljajući o albumu Jug, jer glazba vas jednostavno tjera da zanemarite sve (otuda najvjerojatnije i nezamaranje tekstualnim porukama i zato Ljubičin glas služi kao još jedan instrument) i prepustite se glazbenim događajima. Jer iza svakog ugla pojedine pjesme vreba poneko iznenađenje. Nakon nekoliko slušanja došao sam do paradoksa. Svadbas zvuče anakrono suvremeno i to ih čini dobrim. Anakrono zato jer ih vrlo lako možete povezati s psihodeličnim grupama iz sedamdesetih godina. Suvremeno zato jer u pojedinim trenucima zazvuče kao grunge ili još bolje rečeno americana. Iz podataka s albuma (nisu otisnuti tekstovi, sic!) vidi se da je riječ o prepletanju interesa gitarista Pavla Miholjevića i klavijaturista Jure Ferine. Oni, svaki iz svoga glazbenog kuta, a gitaristi i klavijaturisti uvijek reže jedan na drugoga, pletu mrežu polaganih tema i mira, da bi u pojedinim trenucima eksplodirali. Iako je, nazovimo ga tako, album atmosfere pa je teško izdvajati pjesme iz konteksta cijeloga albuma, posebno su me dojmile Krokodil (dobro ubacivanje gudača), Polako, Umorne usne, Nitko nije siguran... Album treba slušati od početka do kraja. Nije konceptualan, ali sam poredak pjesama tjera vas da mislite tako. Jako sam sretan što postoji takav sastav.

San je svakoga glazbenika da ode na izvor glazbe koju voli i da upozna ljude koji su je stvarali. Cubismo je dosegnuo tu sreću. I, mora se priznati, posve zasluženo. Dečki su dugo trošili vrijeme i skupljali snage da u Hrvatskoj zasviraju latino glazbu na način koji će se svidjeti i rođenim latino glazbenicima. O ovom se albumu gotovo sve već zna. Snimljen je na Kubi. Na njemu su sudjelovali kubanski glazbenici, a od Hrvata jedini je priliku dobio Gibonni, čiju su Temperu pretvorili u sve dugine boje. Kada bih tražio dlaku u jajetu, onda bih i na ovoj ploči našao nekih sitnih zamjerki, ali to bi bilo jednostavno zločesto. Najbolji je dokaz da Cubismo dobro radi svoj posao taj što publika na svim njihovim koncertima pleše do iznemoglosti. Treba li takvom bendu više? Jedino se može postaviti pitanje kako to da naši glazbenici uspijevaju svirajući stranu glazbu. Sjetite se samo Plave trave zaborava, koja je i danas rado viđen gost na country-festivalima po Europi, a valja spomenuti da su čak dobili nizozemskoga Porina kao najbolja strana country-grupa. Razlog je, čini mi se, jednostavan. I latino i country postali su već dio svjetske glazbe. Da bi se naši glazbenici probili van s našom glazbom, potrebno je prvo svladati lekcije iz domaće narodne glazbe te je prilagoditi svijetu. No završimo s Cubismom. Odlično odsvirano, aranžirano i poletno. Baš kao što i priliči Šećernom otoku na kome su snimali. Dobro je da Hrvatska ima i takve sastave. Bilo bi još bolje kada bi ponovno dobila one koji pjevaju na hrvatskom jeziku vlastite pjesme.

Čiča miča je pjesma koja je zaintrigirala mnoge. Onda se malo čekalo i pojavio se album. Bolesna braća nalikuju na Tram 11 ili obratno, svejedno. No skupa s The Beet Fleet čine najpotentniji dio hrvatske moderne glazbene scene. I u njih su tekstovi prva stvar oko koje se pletu ritmovi. Oni su također izravni, ponekad i do lascivnosti, no to je u slučaju sastava koji izgovaraju hrpetine teksta u nekoliko sekundi normalno. Kada bih napisao da govore sve ono o čemu razmišlja mlađi svijet (a stariji se to ne usudi priznati) ispala bi banalna rečenica. No, eto, ipak sam je napisao. Nema tabua. Nema teme koje se oni neće dotaknuti. Ništa nije zabranjeno. A ispod glasova tutnji, bruji, zveči, zvuči... To je album koji vam ne prestaje svirati u glavi i kada izvadite pločicu iz aparata. Ponekad to smeta, jer se ne možete osloboditi nečega što vam počinje ići na živce. Ali čini mi se da je to zapravo njihova namjera. Bolesna braća ponekad stvarno idu na živce jer su vas toliko izbombardirali da se već počnete moliti Bogu da sve prestane. Ali sutradan može opet ispočetka. Čiča miča priča nije gotova. Urbane sredine i urbani ljudi i dalje postoje u Hrvatskoj. Preko ovih repera i njihovih kolega čini se da dižu glavu. Mislim da su oni podloga iz koje će se roditi neki novi hrvatski novi val. Koji će onda zahvatiti sve.

Nikada nisam volio hrvatske bendove koji svoje misli i stihove izražavaju na engleskom jeziku. I na španjolskom, ako mislite na Cubismo, no oni su ipak druga priča. Jinxi su zaslužili počasno peto mjesto zbog toga što je riječ o reizdanju njihove prve kasete. Odnosno, to je njihov prvi album, sada pretvoren u CD. Ovaj je album sirov i nema prpošnosti koja se u Jinxa razvila poslije. Ali ovaj im je album omogućio da dođu do svoga izraza. Da se prepoznaju i da publika danas njih prepoznaje. I čeka sljedeći njihov proizvod. Sve dječje bolesti prvog albuma možete naći ovdje. Od nezavršenih tema, slijepih glazbenih ulica do produkcijskih kalambura koji su dali krive rezultate. Ali nakon toga nastao je sastav Jinx. I zato je dobro bilo objaviti ponovno njihove rane radove, za koje mnogi misle da su i najbolji. Ja pak mislim da su tek sljedećim pjesmama pokazali da mogu mnogo.

Dakle, rocka i dalje nema, ali ima dobre glazbe.