Bojim se skupih filmova

Bojim se skupih filmova

Danas radije snimam manje skupe američke filmove jer se tako osjećam bolje i slobodnije. Ne znam kako to uspijeva Jamesu Cameronu, koji to sjajno radi, ali taj pritisak da morate napraviti film koji će svi u svijetu htjeti gledati, doista je grozna stvar

Stephen Frears debitirao je 1972. filmom Gumshoe, a među njegova najvažnija ostvarenja pripadaju Varalice i Opasne veze (oba su filma bila višestruko nominirana za Oscara uključujući i režiju) te britanske produkcije Moja prelijepa praonica i Obiteljska gužva. Tijekom devedesetih Stephen Frears bio je vrlo produktivan, vješto balansirajući između Hollywooda i bliske mu britanske kinematografije. Iako ne baš uvijek uspješan — Mary Relly (1995) i Momci sa zapada (1999) primljeni su dosta mlako — snimao je redovito da bi tijekom 2000. izbacio čak tri filma: televizijski film Kritična točka nedavno je premijerno u nas objavljen na videu, komedija Dućan snova još se prikazuje u domaćim kinima, a najnoviji film Liam, Frears je predstavio na tek završenom filmskom festivalu u Veneciji, kada je i realiziran ovaj razgovor s njim. Frearsov novi film crnohumorna je socijalka irsko-katoličke komune u Liverpoolu tridesetih godina, u kojem se redatelj intimističkom pričom o propasti jedne obitelji iz vizure sedmogodišnjega dječaka Liama pozabavio ekonomskom depresijom, pojavom fašizma te kroz humorni objektiv i snažnim utjecajem katoličke crkve na irsku radničku klasu.

Što vas je privuklo ovom projektu?

— Jedan od razloga prihvaćanja režije filma Liam bilo je za mene pitanje fašizma, odnosno pojave fašizma u Britaniji, o čemu ovaj film između ostalog govori. To mi se činilo vrlo zanimljivim, jer nikada prije nisam imao u ruci britanski scenarij koji se bavio tim pitanjem. Svidjela mi se priča o dječaku i njegovoj obitelji, a također me privukla i činjenica da je to intimno i vrlo opća drama jer govori o povijesnim činjenicama.

Britanska kinematografija vrvi socijalnim dramama o britanskoj radničkoj klasi. Nije li vas to malo zabrinulo s obzirom da je teško pokazati nešto novo i originalno?

— Bio sam svjestan činjenica da je snimljeno mnogo takvih filmova i da je jako teško napraviti nešto novo i svježe. No, scenarij je zaista bio sjajno napisan i osobno iznimno cijenim njegova autora Jimmyja McGoverna.

Vaša posljednja tri filma dosta su različita. Najprije ste snimili neobičan vestern Momci sa zapada, potom generacijsku urbanu komediju Dućan snova, a sada i povijesnu dramu o britanskoj radničkoj klasi tridesetih godina.

— Sve su to filmovi koje sam dobio na pladnju, što je moja velika sreća. Svi ti scenariji došli su poštom na moju adresu, ja sam ih pročitao i odlučio snimiti te filmove. John Cusack me sam nazvao i predložio mi da napravimo Dućan snova, a ja sam to prihvatio jer sam smatrao da će publika htjeti gledati takav film i da će biti zabavno snimati ga. Isto sam mislio i za film Momci sa zapada, no prevario sam se jer ga nitko nije htio gledati, no ja sam ipak jako sretan što sam ga snimio jer mislim sve najbolje o njemu. Isto je i s filmom Liam. Naravno, jasno je da me projekt mora zainteresirati inače ništa od toga.

Američka vas je kritika pokopala nakon premijere filma Momci sa zapada, a sve su svodilo na to da vi niste u stanju snimiti vestern. Kako na takve stvari reagirate?

— Mislim da je to velika glupost! Moje je mišljenje da je to dobar film, a pozitivne reakcije dobio sam i od ljudi koje žive na tim prostorima i koji su film pohvalili. Pohvalno pismo napisao mi je i Harry Carey Jr., koji je s Johnom Fordom snimio sedam filmova, u kojem je izrazio svoje divljenje. Mislim da američka kritika govori gluposti.

Pretpostavljam da se bolje snalazite u manjim produkcijama kao što je Liam nego američkim projektima, gdje sve mora biti veliko, skupo i u detalje razrađeno.

— Meni je cilj napraviti dobar film, a što manje muke i problema na tom putu, to bolje. Naravno da su mi britanske teme bliže jer o Americi ne znam ništa, a o britanskom društvu mnogo toga. Razumijem ekonomsku stranu posla i jasno mi je da oni koji potroše mnogo novca na film žele i mnogo publike u kinima, ali moje je da se pobrinem za kvalitetu filma, i to je jedina moja zadaća. Za Disney, koji je producirao Dućan snova, tema filma nije baš atraktivna jer nema jurcanja automobilima ili obiteljskih vrijednosti, no ako su oni pristali dati novac, znači da se slažu s mojom koncepcijom, a to je najbitnije. Svi mi moramo znati gdje nam je mjesto.

Kako niste holivudski igrač, je li vam teško naći novac za snimanje filmova?

— Rekao bih da sam sretan zato što sam realan. Kad bih tražio sto milijuna dolara za film, siguran sam da mi to nitko u svijetu ne bi dao pa zato to i ne činim. Najvažnije mi je pronaći dobar tekst, a nakon toga slijede prilagodbe situaciji. Primjerice Liam sam svakako htio napraviti za televiziju jer su troškovi mnogo manji, a to je za ovakav film bilo vrlo bitno jer ovo nije film koji će publika hrliti gledati u kino jer tema nije takva. Zašto onda već u početku stvarati probleme oko novca, kad je sve jasno? Doista mislim da sam vrlo sretan.

Čija je zamisao bila da priču filma Dućan snova prebacite iz Londona u Chicago?

— Mike Newell mi je jednom prigodom rekao da je to bila njegova ideja. To je bio neobičan prijedlog jer je istoimeni roman Nicka Hornbyja vrlo engleski tekst, odnosno knjiga koja govori o Engleskoj i Londonu. Kad mi je John Cusack predložio to isto, mislio sam i dalje da je to vrlo glupa ideja, no kada sam pročitao scenarij shvatio sam da je potpuno nevažno gdje se zbiva priča i da je ideja o prebacivanju priče u Chicago zapravo dobra ideja. A kako je Engleska bjednija od Amerike, mislim da je bolje da smo film snimili u Chicagu.

Ima li istine u pričama da je John Cusack vrlo problematična osoba, glumac s kojim je teško surađivati?

— John Cusack je odličan glumac, a kao i svi Amerikanci, i on o svemu ima čvrsto mišljenje pa s njim treba raspravljati. On voli razmišljati pa je zbog toga i vrlo zahtjevan. Američki glumci nisu samo glumci jer oni sebe smatraju i vlastitim biznisom i ne mogu reći da nisu u pravu. A kad je riječ o vlastitom poslu, onda smo svi mi vrlo osjetljivi i pažljivi, posebno ako se nalazite u situaciji da zabavljate čitav svijet.

Ne plaši li vas saznanje da ste u poslu koji zabavlja čitav svijet?

— Kad sam snimao holivudske filmove solidna budžeta ta me je spoznaja zbilja paralizirala i nisam se baš najbolje snalazio sa svim tim velikim dolarskim iznosima. Zato danas radije snimam manje skupe američke filmove jer se tako osjećam bolje i slobodnije. Ne znam kako to uspijeva Jamesu Cameronu, koji to sjajno radi, ali taj pritisak da morate napraviti film koji će svi u svijetu htjeti gledati, doista je grozna stvar.

Koliko vam je bliska glazba, koja je u tom filmu mnogo više od puke podloge?

— Ja sam pripadnik stare garde i još sam na ranim Stonesima, Elvisu Presleyu prije nego je otišao u vojsku i slično. Danas glazba ne igra veliku ulogu u mom životu. Važni su mi filmovi, obitelj i prijatelji, a usto čitam dosta i relativno često predajem filmsku režiju u Londonu.

Što vidite u svojim studentima i potencijalnim filmašima? Čemu teži današnja mlada generacija u Engleskoj?

— Poslu! Ono što ja vidim jesu mladi ljudi koji su vrlo zabrinuti jer ne vide kako naći posao u filmskoj industriji danas. Britanska vlada ne podupire nacionalnu kinematografiju i to bi mogao biti veliki problem. Čak i BBC, koji je nekada bio rasadnik talenata, danas više ne ulaže u filmove kao prije. Ja sam sedamdesetih za BBC snimao tri filma godišnje, baš kao i Ken Loach i Mike Leigh, a danas je to nemoguće. I Sam Mandes, Anthony Minghella ili Danny Boyle rezultat su stalnoga rada na televiziji i u kazalištu, gdje su redovito radili i naučili posao, ali i taj je sustav na žalost danas nestao.

Svoj najnoviji film Liam ponovno ste snimili za BBC. Je li to povratak korijenima?

— Pa možda, nisam o tome razmišljao. Snimio sam taj film za BBC jer su oni nekada radili ovakve filmove. Držim da je to divna tradicija koju treba održavati na životu jer bez BBC-ja danas ne bi bilo mnogih poznatih britanskih filmaša, pa vjerojatno ni mene.

Smatrate li da će pojava novih tehnologija kao što su digitalne kamere, kompjutorski programi za kućne filmove i slično ipak omogućiti mladim ljudima da na jednostavniji i jeftiniji način pokažu što mogu?

— Nadam se tome. I sam svoje studente ohrabrujem da snimaju na DVD-u jer sve što ruši stare navike meni se čini dobro, posebno ako je riječ o snobovskim filmskim krugovima. I sam bih rado snimao na DVD-u, ali ne svaki film. Na primjer Dućan snova bi bio idealan film za digitalnu tehnologiju, dok bi Liam bio potpuno pogrešan.

Hoće li nove tehnologije promijeniti film kakvim ga danas poznajemo?

— Ni sam ne znam koliko će nova tehnologija unijeti promjene u stvaranje filmova, ali ja to čvrsto podupirem jer su to nove demokratske mogućnosti, a sloboda stvaralaštva uvijek je važna. Kada se pojavio zvučni film, mnogi su rekli da su se filmovi pokvarili baš kao i kad se pojavila boja. Napredak je nezaustavljiv, a u svakom progresu uvijek je nešto dobro i nešto loše. Kinematografija moga vremena već je nestala, a mi dinosauri koji i dalje radimo takve filmove o običnim ljudima rijetki smo. Danas publika želi gledati skupe i spektakularne američke filmove koji izlaze iz holivudskih studija i ja tu ništa ne mogu promijeniti. Sretan sam da radim.

Koliko vam je bila bliska tema filma Liam s obzirom da niste katolik, niti ste bili pripadnik radničke klase? I jeste li se zbog toga strogo držali napisanoga scenarija ili ste nešto ipak mijenjali?

— To je dobro pitanje. Liam je film o Liverpoolu, radničkoj klasi i katolicima, a jedina osoba na snimanju koja ne pripada ni jednom tom krugu bio sam ja. Kako onda da se pletem u tekst osobe koja o tom svijetu zna sve, a ja skoro ništa? To ne znači dakako da ne mogu predložiti neke promjene ili pitati zašto je nešto ovakvo ili onakvo, što nešto u nekom kontekstu znači i slično. Zato sam i imao autora teksta na snimanju da s njim mogu raspravljati o svemu što me zanima.

Jeste li o nečemu posebno raspravljali?

— Ponajviše je razgovora bilo o svršetku filma jer mi se činilo da je prizor s djevojčicom koja završi u plamenu bio nekako odveć radikalan i šokantan. Zato smo tu scenu ostavili za sam kraj snimanja i Jimmy ju je napisao dva dana prije kraja produkcije. Bilo je još nekih ideja o tome kako da zaključimo film, ali to se nekako nije uklapalo u priču pa smo ostali pri izvornoj ideji.

Ovdje na festivalu mogle su se čuti reakcije na to kako u filmu portretirate Katoličku crkvu, koju prikazujete ili na vrlo radikalan način ili je ismijavate.

— To je zanimljiva pojava. Ja nisam katolik, ali pokušavam razumjeti tu vjeru i bilo mi je neobično na tiskovnoj konferenciji vidjeti neke starije talijanske novinare koji su bili šokirani filmom. Ne mogu govoriti iz svog iskustva, ali već sam rekao da su svi osim mene na snimanju bili katolici i nitko se nije bunio govoreći da tako nije bilo. Vjerujem Jimmyju i svim svojim glumcima koji tvrde da je tako uistinu i bilo. Ako pitate autora teksta što on misli reći će vam da su Katolička crkva i vjeronauk u školama bili sredstvo društvene kontrole.

Vi ste u to vrijeme, sredinom tridesetih, već bili rođeni?

— Ne, ja sam rođem 1941. pa ne mogu govoriti kako je to zbilja bilo, ali vjerujem svojim suradnicima. Ja vam mogu reći da je i za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Engleskoj bilo jako teško jer nije bilo hrane, otac mi je bio u ratu, a braća poslana na školovanje pa sam ja s majkom u jednoj sobi proveo šest godina. Fašisti su bili ili izvan Britanije ili u zatvorima. Danas se ponovno mnogo govori o neofašistima i ekstremnim desničarima, ali mislim da se to malo prenapuhuje, iako i sam vidim da u Engleskoj postoje desničarski političari koji dižu prašinu zbog emigranata. Dakako, tu su i tabloidi koji od nogometne utakmice između Njemačke i Engleske naprave državno-povijesno-politički događaj, iako većina ljudi to smatra idiotskim. Prije nekoliko dana bio sam u Parizu ne utakmici Francuska-Engleska i bio sam jako zbunjen. Najprije mi je Marseljeza bila draža od naše himne God Save the Queen, a kako većina francuskih igrača igra za Arsenal za koji navijam, nisam znao komu da se priklonim. I onda slušam engleske navijače kako pjevaju o britanskom carstvu, što je apsurdno.

Glumačka ekipa u filmu Liam redom je izvanredna. Imate li neku svoju tajnu metodu rada s glumcima ili je riječ o njihovim talentima?

— Sve su to sjajni glumci i zato sam ih izabrao da ja imam manje posla na snimanju. Ian Hart je ne samo odličan glumac nego je i iz Liverpoola, što je savršena kombinacija. Mali Anthony Borrows, kojemu je ovo prvi film, divan je, a o djetinjstvu zna više od mene jer je još u toj fazi. Osim toga tekst je tako dobro napisan da glumci ne trebaju izmišljati ništa novo.

Razgovarao Stjepan Hundić