Bilo nas je dvanaest!

Bilo nas je dvanaest!

Dok tradicionalna europska umjetnot, tijekom povijesti, njeguje sklad i ljepotu (i apstrakcija koketira s ljepotom), Biafra koristi druge načine, rekao bih efikasnije. Sklona je ekspresionističkoj deformaciji i osobnoj jakoj gesti, žestokom izričaju i provokaciji. Često nam je bilo draže naličje od lica, a često smo znali doprijeti i do samih granica »nepodnošljive ružnoće«. U ime istine, dakako, to jest prave ljepote

Biafra trideset godina poslije

Sa Stjepanom Gračanom, kiparom i dekanom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, razgovaramo u povodu tridesete obljetnice osnutka likovne grupe Biafra, čiji je član bio od njezina osnutka 1970. pa do raspada 1978. Gračan je bio jedan od najagilnijih članova Biafre, uključen u sve njezine akcije i nastupe, pa je utoliko zanimljivije njegovo svjedočenje o ulozi grupe u likovnim pojavama sedamdesetih godina u nas.

— Kad se sada gleda unatrag, s distance od tridesetak godina — kaže nam Gračan, čini mi se da se ideja o našoj likovnoj grupi ipak začela u ozračju 1968, godine studentskih nemira u svijetu, kad su mladi na trenutak povjerovali kako baš oni mogu nešto učiniti za dobro svijeta. Bila je to posljednja velika iluzija 20. stoljeća, koju je, na sreću, pokušala ostvariti tek grupica suludih terorista. No, zanimljivo je kako se danas neki vodeći političari svijeta, Clinton i Tony Blair primjerice, s nostalgijom sjećaju svojih šezdesetosmaških iskustava.

Čini mi se također da je taj šezdesetosmaški bunt mladih (sjetimo se praškoga proljeća!) neizravno utjecao i na pokret hrvatskih sveučilištaraca 1970/71, bez obzira na ideološke predznake. A Biafra je na svoj način, likovnim djelima, participirala i u tim burnim vremenima.

Angažman Biafre, koji je bio ponajprije likovni, ali i politički i socijalan, proizlazio je iz stvarnoga položaja njezinih članova. Nisu slučajno prve izložbe Biafre održane u onim derutnim prostorima Studentskog doma na bivšem Trgu žrtava fašizma.

— Sigurno. U Biafri smo (tako se, naime, zvao taj dio studentskog doma) poslije Akademije živjeli, radili i izlagali gotovo tri godine. Spavali smo na improviziranim krevetima na golom betonu, u svojim sobama-atelijerima. Zimi se živjelo bez grijanja, najčešće bez struje i vode, uz stalnu prijetnju policijskog izgona.

Zanimljivo je da su se vama mladima ubrzo priključili i stariji, čak i neki vaši profesori, primjerice Krsto Hegedušić, Valerije Michieli, Miljenko Stančić, Vasilije Jordan i još neki.

— Već poslije prve izložbe, u travnju 1970, priključuju nam se Zlatko Kauzlarić-Atač, Ratko Janjić-Jobo i Stanko Jančić, a kao gosti Krsto Hegedušić, Michieli, Stančić i Jordan. Svaki je od njih vjerojatno imao svoj razlog, no sigurno je da ih je, prije svega, privlačilo naše uvjerenje za radikalnu figuraciju i averzija spram apstraktne umjetnosti. Naime, tih je godina u nas dominirala apstrakcija, moglo bi se reći, kao oficijelna umjetnost. Apstrakciju u to doba preferiraju sve naše vodeće galerije, otkupne komisije, žiriji velikih izložaba, žiriji na važnim natječajima, a podupire ih i većina vodećih kritičara i teoretičara umjetnosti. Figuracija je bila postisnuta u drugi plan. To je tipično za male, da ne kažem, provincijalne sredine, u kojima obično ima mjesta samo za jedan umjetnički smjer, jedan stil i jednu istinu.

Kad nabrojimo imena autora koji su se priključili jezgri Biafre, ili je javno poduprli, vidimo da su to odreda rasni figurativci. Zasigurno su mnogi od njih i bili pogođeni vladavinom apstrakcije, no pojava Biafre ipak se poklapa i s trenutkom zasićenja apstrakcijom. Pozornost sve više privlači nova figuracija, poetika suprotstavljena apstrakciji. Koliko je Biafra (i drugi figurativci) bila osnažena tim pojavama?

— Nova se figuracija u svijetu javlja nakon 1966. godine, rekao bih dvije ili tri godine pošto su popartisti doveli u sumnju dotadašnju neprijepornost apstraktne umjetnosti, afirmirajući sve, baš sve ono što su inače dogmatični teoretičari apstrakcije smatrali neprispodobivim suvremenoj umjetnosti. Proklamirajući, ponajprije, potpunu slobodu stvaralaštva, popartisti govore da »sve može biti umjetnost«. S druge strane, moglo bi se reći da je novu figuraciju iznjedrila apstrakcija sama, ma koliko se to činilo paradoksalnim. Naime, iako je geneza nove figuracije složena, držim da se ona mogla dogoditi samo na temelju gotovo pedesetogodišnjih likovnih istraživanja i inih formalističkih iskustava nefigurativnih umjetnika. U svakom slučaju, nova figuracija afirmira ljudsku figuru, u prvi plan stavlja čovjeka kao individuu i kao društveno biće.

Da bi se jasnije sagledala pozicija Biafre, treba naglasiti i oblike njezinih nastupa. Postojala je neka žestina i agresivnost u vašim nastupima. Kako to tumačite?

— Biafra je htjela likovnim djelom djelovati gotovo po svaku cijenu. Dok tradicionalna europska umjetnot, tijekom povijesti, njeguje sklad i ljepotu (i apstrakcija koketira s ljepotom), Biafra koristi druge načine, rekao bih efikasnije. Sklona je ekspresionističkoj deformaciji i osobnoj jakoj gesti, žestokom izričaju i provokaciji. Često nam je bilo draže naličje od lica, a često smo znali doprijeti i do samih granica »nepodnošljive ružnoće«. U ime istine, dakako, to jest prave ljepote.

No činjenica je da su neki članovi grupe bijafranska djela izlagali i prije osnutka Biafre.

— Neki su od nas (Gračan, Vuco, Petrić, Janjić) svoja prva bijafranska djela izlagali tri godine prije osnutka Biafre. Takva su djela, primjerice, bila izložena 1967. na izložbi Mladi u ULUH-u, a godinu dana kasnije, 1968, i na prvom Salonu mladih u Zagrebu.

Sjećam se kako vas je dio javnosti prihvatio kao svojevrsnu protutežu i kao nešto drugo od dominantne apstrakcije. Ali je bilo i žestokih negacija i sumnji.

— To se moglo i očekivati jer smo bili emisari novoga. Uostalom, sumnjiva su mi djela koja se odmah prihvaćaju; ona su, obično, konvencionalna. U početku nas ni većina uvaženih kritičara nije prihvaćala. Uzimala nam se za zlo blizina američkog pop-arta, pripisivali nam se utjecaji Warhola, Segala, Oldenburga, Keinholza, a naš se humanistički angažman proglašava metafizičkim cinizmom. Pisalo se i kako bez razloga djelujemo zajedno, jer su nam djela stilski i morfološki bitno različita. Itd. itd... Danas mi se čini da je većinu tih kritičara iritirao naš mladenački nonkonformizam i gotovo militantan odnos spram apstrakcije, koju su oni svesrdno godinama podupirali.

No istodobno je objavljeno i nešto pozitivnih kritika, pa se o Biafri piše i kao o »istinskoj pojavi avangarde«. Onako mladi i samouvjereni, često smo znali žestoko odgovarati svojim oponentima. Petrić je, recimo, znao biti najoštriji! S vremenom su se stvari ipak posložile. O Biafri se i dalje dosta pisalo, bilo pozitivno ili negativno, no s mnogo više ozbiljnosti, analitički i argumentirano. Nakon 1974. izdvajaju se tekstovi kritičara i teoretičara Zdenka Rusa, koji prvi naše djelo i djelovanje situira u kontekst suvremenih europskih likovnih zbivanja.

Danas se jasno uočava da se u Hrvatskoj oko 1970. (točnije u razdoblju od 1966. do 1971) pojavio velik broj iznimno darovitih mladih ljudi, koji će obilježiti posljednju trećinu 20. stoljeća, ljudi koji uspješno djeluju u području literature, novinarstva, filma, kazališta i likovnih umjetnosti. Sedamdesetih se javljaju i dvije važne, ali oprečne i međusobno likovno suprotstavljene tendencije: nova figuracija (Biafra) i konceptualna umjetnost inaugurirana u Galeriji Studentskog centra. Zanimljivo je kako su se te dvije, svojedobno suprotstavljene tendencije, posljednjih godina zbližile u djelima mladih umjetnika, posebice onih koji se bave instalacijama, umjetnošću tijela i videoumjetnošću.

Kao grupa Biafra je živjela osam godina, a nakon toga se razilazi. Zašto?

— Naš je razlaz 1978. izazvao veliku medijsku pozornost u cijeloj zemlji. Gotovo da i nije bilo važnijih novina koje nisu komentirale ili barem registrirale raspad Biafre. A razišli smo se onda kada smo kao grupa postigli maksimu. Priredili smo u Umjetničkom paviljonu jednu od svojih najboljih izložaba, koja bi vjerojatno u to doba bila zapažena i bilo gdje drugdje u Europi, čak i na Biennalu u Veneciji. Sjećam se nekih tekstova u povodu te izložbe, u kojima se razlaz Biafre različito komentira. Primjerice, Josip Depolo u tekstu Razlaz »Biafre« — kriza, rezignacija ili hepening, zamjera grupi uzmak i odustajanje od borbe za bučno proklamirane ideale, dok Zdenko Rus proročanski obznanjuje kako je Biafra, po njegovu mišljenju, sastavljena od samih individualista i jakih pojedinaca i kao takva razilazi se u trenutku najjačega djelovanja, bez straha da će netko od članova nestati s nestankom grupe.

Svi su bijafranci danas uvaženi ljudi i priznati umjetnici. Mislim da ste svi i profesori na Akademiji likovnih umjetnosti. Kao mlada novinarka, pišući o Biafri, spontano sam se pitala što će biti kad zauzmete takve pozicije, kad promijenite svoj status.

— Doista, gotovo su svi bijafranci danas profesori na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, osim Lesiaka i Jakelića, a i oni zamalo što nisu. Ali kao što se zna, na Akademiji se od njezina osnutka, obično, angažiraju ponajbolji hrvatski umjetnici, pa je tako u smjeni generacija došao red i na nas. Podsjećam kako su poslije 1945. na Akademiju dospjeli gotovo svi članovi grupe Zemlja, a oko 1985. među našim je profesorima bilo čak trinaest, od ukupno osamnaest, članova galerije Forum. Osim toga, u posljednje je tri-četiri godine na Akademiju primljena kompaktna generacija umjetnika, koja je diplomirala desetak godina poslije nas bijafranaca: Rašić, Drinković, Bogdanić, Sokić, Kovačević, Mataušić, Rončević, Galeta, Marušić... Mogu reći da smo mi bijafranci uvijek tamo gdje se mnogo radi, a slabo zarađuje. Pa i to da smo, uz rad na Akademiji, napunili svoje atelijere crtežima, slikama i skulpturama, ali da, unatoč brojnim nagradama, priznanjima i medijskoj slavi, živimo skromno, kao i većina hrvatskih umjetnika koji se ne prodaju.

I poslije razlaza bijafranci se, prema potrebi, ponovno mobiliziraju. Tako ste početkom Domovinskoga rata ponovno nastupili kao grupa.

— Početkom Domovinskog rata, 1991. godine, izlagali smo zajedno na izložbi Boom 1991/92, u sastavu manifestacije Oči istine u Muzejskom prostoru. Tom smo izložbom, likovnim djelima, na svoj bijafranski način, žestoko reagirali na oružanu agresiju na Hrvatsku. Time smo se željeli priključiti svima onima koji su u tom trenutku rekli odlučno, kamijevsko ne. Mnogi su se pritom prisjetili naših djela iz sedamdesetih i konstatirali da su bijafranci u svojim djelima anticipirali ratne strahote dvadeset godina prije negoli su se počele događati.

Biafra je danas etablirana likovna grupa koju ne samo što nitko ne negira, nego se bez njezina sudjelovanja ne može razmatrati likovna situaciju u Hrvatskoj sedamdesetih godina.

— Biafra se danas historizira. O nama se još povremeno objavljuju ozbiljne rasprave, pišu seminarske i diplomske radnje, doktorske disertacije, a uskoro izlazi i opsežna monografija pod naslovom Grupa »Biafra«, zadarskoga povjesničara umjetnosti Vinka Srhoja.

Pretpostavljam da tom monografijom obilježavate tridesetu obljetnicu osnutka grupe, koja pada ove godine?

— Promocijom te monografije, a i sudjelovanjem na izložbi potkraj ove godine u Umjetničkom paviljonu. Na toj izložbi, znakovita naziva Razmeđa, sudjelovat će neki od nas bijafranaca (Gračan, Kauzlarić-Atač, Petrić, Vuco, Lesiak i Labaš) zajedno s Nives Kavurić-Kurtović, Đ urom Sederom i Zlatkom Keserom te još nekolicinom mlađih, iznimno darovitih slikara i kipara. Izložba se otvara 15. studenoga i prelazi u 2001. godinu, u treće tisućljeće. To bi mogla biti dobra izložba!

S obzirom na to da je kroz Biafru, uz njezinu čvrstu jezgru, prošao veći broj umjetnika, možete li nam za kraj reći tko je sve bio članom te grupe?

— Bez gostiju, članovi likovne grupe Biafra bili su: Bunić, Gračan, Kauzlarić-Atač, Jakelić, Jančić, Janjić-Jobo, R. Labaš, I. Lesiak, R. Petrić, Tanay, Vuco i Zanoški. Bilo nas je dvanaest!

Razgovarala

Elena Cvetkova