Život u službi pravednosti

Sjećanje na Vladimira Primorca (Šibenik 1935–Zagreb 2000)

Polovicom šezdesetih bio sam sudačkim vježbenikom na zagrebačkom Općinskom sudu i u sudnici suca Stjepana Crvelina danomice sam sretao tada tridesetogodišnjeg zamjenika Općinskog javnog tužitelja Vladimira Primorca. Kod Crvelina je uvijek bilo živo; raspravljalo se o književnosti i slobodoumno o politici, ponajmanje o sudovanju. Primorac je tamo zalazio u predasima između rasprava i iz toga doba pamtim ga kao smirena, komunikativna pravnika žive intelektualne znatiželje. Sjećam se i kako smo, kao čitatelji tada iznimno popularna filozofa i psihologa Ericha Fromma, bili suglasni u ocjeni da po tumačenju knjige tog pisca Zdravo društvo živimo u državi bolesnoj od nedemokracije i nacionalne neravnopravnosti. Često sam ga nalazio i u knjižari Mladost na uglu Ilice i Margaretske, gdje je prelistavao nove časopise i knjige. Uvijek dobro informiran i susretljiv, bio mi je drag znanac s kojim je bilo ugodno popričati.

Poslije smo se često viđali, pa i surađivali u Okružnom sudu, gdje je on postao sudac, a ja sam se tamo pojavljivao kao sudski vještak. Svi su ga cijenili kao iznimno temeljita i pravedna, upravo uzorna suca. Godine 1972, kad su brojni studenti i književnici uhićeni nakon sloma Hrvatskoga proljeća, ponajviše radi zastrašivanja probuđene hrvatske javnosti, Primorac im je iskazivao dobronamjernost prilikom obilaska ćelija. Vodio je tada sudski postupak zbog popisa rukovodećih ljudi Željezare Sisak, koji je nađen prilikom pretresa na Ekonomskom fakultetu u stolu Dominkovića, asistenta Savke Dabčević-Kučar, a policija je širila vijest kako je riječ o nekoj listi za likvidacije. Naravno, to nije bila istina; riječ je bila samo o podacima o kvalifikacijama, usput rečeno neobično niskim, nacionalnosti i političkim stajalištima tih ljudi, što je ukazivalo na kadrovske i političke nepravilnosti. Dobrim vođenjem istrage slučaj je brzo razjašnjen i asistent je pušten iz pritvora. Uprkos uputi sucima da zanemaruju zakon pri suđenju »kontrarevolucionarima«, koju je dao sam Josip Broz, u sudskom postupku protiv Ante Marina, direktora Školske knjige optužena zbog nekakvog stambenog kredita, a zapravo zbog proljećarskoga djelovanja, Primorac je izrekao oslobađajuću presudu. Time je svojom pravoljubivošću i smjelošću sam sebe osudio na gubitak sudačkoga mjesta.

Ubrzo je uvidio da je nepoćudan na sudu i, zajedno s Vojkom Madirazzom, koji je i sam bio u sličnu položaju, napustio je sudački položaj i otvorio odvjetnički ured. Bili su pošteni i vrijedni odvjetnici. Posve im je bilo strano korištenje izvanpravnim putovima i reklamerstvo, kojima su neki drugi branitelji stjecali glas u javnosti i unosna zastupanja. Kad sam se 1975. našao na udaru sekretara Općinskog komiteta Centar Mije Matića, obratio sam se Primorcu i on mu je uputio odvjetničku opomenu kako bi se spriječila njegova opasna klevetanja. Čuo sam kako je Matić primitak dopisa popratio riječima: »Naravno, Sabol si je uzeo advokata nacionalista kakav je i sam«. Takvom ocjenom iznio je još jednu objedu. Primorac je bio odan načelima pravde i demokracije, time i nacionalnim pravima, ali nacionalist nije bio.

Vladimir Primorac jedan je od osnivača i vodećih ljudi Hrvatske socijalno-liberalne stranke. Ondašnji potpredsjednik Vlade Milan Ramljak pozvao ga je 1990. da prihvati položaj ministra pravosuđa, a Primorac mu je odgovorio da o tome mora pitati svoju stranku i time se označio kao stranački čovjek izvan HDZ-a te Ramljakov prijedlog nije prošao. Šteta, u ono doba s takvim ministrom i Zlatkom Crnićem na čelu Vrhovnoga suda pravosuđe bi krenulo boljim putem. Godine 1991. vraća se u sudstvo, i to u sam njegov vrh; postao je sucem Vrhovnoga suda Hrvatske, zamjenik predsjednika suda i predsjednik kaznenog odjela. Prema općoj ocjeni pravnika koji su djelovali u pravosuđu bio je jedan od najvrsnijih sudaca. Ipak, 1995. državno sudbeno vijeće nije ga ponovno imenovalo sucem, ocijenivši da se odveć kritički odnosi prema stanju u sudbenoj vlasti. Sada, prosuđujući s odmaka od pet godina, to se može smatrati velikom pogreškom, koja nije pogodila samo Primorca osobno, nego je imala posljedice i za sudstvo. Već osakaćeno i neučinkovito pravosuđe doista je zasluživalo kritiku i da su se primjedbe Primorca i njegovih istomišljenika uvažavale, jačanjem pravne države izbjegla bi se mnoga zla koja su potresla mladu hrvatsku državu, od korupcije pa do neplaćanja dugova.

Putem državne liste HSLS-a Vladimir Primorac je 1995. izabran u Zastupnički dom Hrvatskoga sabora i tu je djelovao kao potpredsjednik Odbora za zakonodavstvo i pravosuđe. Kao vrlo poduzetan zastupnik javljao se u raspravama na gotovo svakoj saborskoj sjednici. Kako se moj ured nalazio u susjedstvu s Klubom zastupnika HSLS-a, susretali smo se i komentirali političke događaje gotovo svakodnevno. Primorac je postao istaknutom osobom javnoga života, jedan od osnivača i čelnika Hrvatskog pokreta za demokraciju i socijalnu pravdu i Hrvatskog pravnog centra. Godinama je pisao kolumnu Pravorijek, gdje je ukazivao na propuste pravnog sustava.

Kad je došlo do rascjepa u HSLS-u, Primorac se priklonio Budišinoj većini. U razgovoru mi je rekao: »Sada sam odlučio tako, a još ću vidjeti.« Nakon nekog vremena, nezadovoljan stranačkim potezima, napustio je stranku i vratio joj zastupnički mandat. Pošto nije bio ponovno izabran za suca Vrhovnog suda, Primorac se, čini mi se, promijenio. Desetljećima sam ga smatrao oličenjem smirenosti, a nakon nepravde koja mu je nanesena bio je nekako odveć gorljiv, nestrpljiv i oštar. Možda je upravo ta oštrica unutarnjega proturječja između urođene mirnoće i uznemirenosti razarala otpornost prema opakoj bolesti koja već vlada poput epidemije, a uzrokovana je, čini se, stresovima i onečišćenjem, kako prirodnog okoliša, tako i duhovnog ozračja.

Posljednji naš susret dogodio se na hodniku Hrvatskoga državnog sabora, kad mi je bez vidnog uzbuđenja pričao o potrebnom liječenju. Činio mi se jakim i ostavio me u uvjerenju da će se othrvati zlom usudu. Stoga sam bio iznenađen viješću da je umro. Na pogrebu Zlatku Crniću 1992. govorio je i Primorac i, uz ostalo, rekao: »Iza Zlatka Crnića ostaje golema praznina koja zjapi. To je veliki gubitak za hrvatsko pravosuđe, a tu prazninu teško ćemo popuniti.« To isto moglo bi se reći i za Primorca, s tim da bi još valjalo dodati kako je riječ i o gubitku za hrvatsku demokraciju. U povodu smrti Vladimira Primorca njegov dugogodišnji stranački sudrug Dražen Budiša, predsjednik HSLS-a, u svojoj je izjavi iznio: »Dvije riječi koje mi prve padaju na pamet kad govorimo o Vladimiru Primorcu jesu pravednost i hrabrost. Do zadnjeg trenutka svog života on je očitovao snažnu volju da se ljudski odnos uredi na načelu pravde, a da država funkcionira na temeljima Ustava i zakona.«

Postoji izreka da nitko nije nezamjenjiv. No, gubitak iznimnih ljudi, u čiji red spada i Vladimir Primorac, ima dugogodišnje i nenadoknadive posljedice.

Željko Sabol