Vojin Pašić

Kitica smrtonosnog cvijeća

Rob

Nikada ništa nisam pročitao.

Ne umijem ni slova

na dršci svog oštrog srpa razabrati.

Posjed gospodina

čija me milost čuva na životu

nalazi se nadomak moru.

(Neki ljudi koje je gospodin vratio okovane

mirisali su na sol kakvu nema znoj.)

Ne pokušavam prometnuti u poganstvo riječ Sloboda

koju je crnac Tenny

izgovarao u ono praskozorje pred vješanje.

Zašto i bih?

Iskusio sam vrtoglavu žeđ i zaslužene udarce bičem,

podnio čudesan napor da oživim jedno kudravo ždrijebe.

Rekoše da sam mutav

ali tko će vjerovati onima koji čine nerazumne stvari:

bježe u noć, udaraju po željezu i truju pse.

*Tko da me osudi

kad mi i ovaj veliki mjesec moje samoće prašta.

* J. L. Borges

Beatrice

U jesenju zoru

(tom tmastom dobu)

međ drvoredima čije grane

šumeć učiniše se kao roj

vidjeh ja, Beatrice,

lik nebeski tvoj.

Kao mladac zanijet

u čaroliji toj

potražih prve rime.

p. s.

Danas sve to činim rjeđe jer na tebe više hormonalan

postao je pogled moj.

Čitanje kroz književni moderni znoj

ismijao je, Beatrice, nedirnuti himen tvoj.

Lavovi

Oni imaju kožu

boje plamena

Ispod kržljavog

suncem umornog raslinja

čekaju

spasonosnu

sjenu

koja

je

Noć

Ako se pridignu

(teško je pronaći razlog za to)

s dalekih rijeka

poletjet će kanaderi

Lavovi pojma nemaju

Storuki

(fitološki impresarij)

Storuka ruko

ne budi žito

ni ptica metalna imenom vlastitim

Cvijeće bez otrova koje se grbi

u sazviježđu slaka polako se guši

Nikud ti ne idi

Čije ono ptice ime

u množinu je stavljeno

pa se pod rosom više ne podiže

Koje riječi slovo tvore —

to vi meni recite:

pseto

nije

mak

nije

maja

Ah, maje moje neodsanjane

u snu prezrele

u stihu bi pukle

Među klasjem s imenima ptica

cvjetodrvi hodaju

Doći će u ova naša polja

koja sam uspomenama prekrio

smrću označio

pa ti koji maštaš da ne vidiš

usudi se koračati

sjeme za svoju ludost da nabereš

A tko će ti to vjerovati

da si to u polju našao

Nitko

Ni Odisej

Storuka ruko ne budi žito:

Cvijeće je otrovano

zato se grbi

u sazviježđu slaka polako se suši

A što vrijedi to što noge klonu

I put ne upamte

Ruko, slovo bi o ženi

na onoj maji što je zaspala

pjesmu s ptica da joj prepišeš

Confiteor

Rodriges Verti bje knjižničarem toledske opatije. Nedugo pred nečasnu smrt, u proljeće MDCXI ljeta Gospodnjeg, nečitko zapisa:

Potrošio sam vijek u knjigama

gdje je snaga koju imađahu drugi.

Iako ih čitam to nisam ja.

Neka mlada, slasna zora,

znam u kojem versu spava. Stihovi su tuđi

ali u toj zori gdje sam ja sam?

Izvan ovih starih streha stupić sunca

na zabranjeni rubac pada.

Ne dokida ga navad

što riječima htjela bi se služit.

Znam da slasti stih produžit može

I nastaviti samo Bog

ali sad neshvatljiva me pakost mori

da u listu hrasta, korijenu topole

umetnem i ono s čime se Rodriges bori:

Džaba knjige, nauk i duhovna sekcija.

Vrijeme ždere, i najmudriji stih njemu je ništa.

Čitav život sebe lažeš, graditelju gubilišta,

da to što ćutiš nije napast već normalna erekcija.

Inkvizitor

Zar ne vidiš, Oče, da gorim!?

Tomasso Torquemada

O noći sv. Srebra bikove sam klao

I ljude, žene čini mi se ništa manje.

To u mladosti se desi, ali kao da i nije.

Zato sad u sutonu mojih vrijednih dana

po prvi puta neka sumnja u me korijen meće

da uzaludnom trudu ja žrtvovah

ovog vijeka kratko vrijeme:

Uporni cvijet

u vazda spremnu zemlju nanovo je pao,

očima skriveno izlilo se sjeme.

Neki jadnik što na mome plamenu

užas mesa kušao je

stihovima bješe sklon

— zajedno ih spalih.

Da to nije djelo njegvo

već Nečastivog ne bi vatra tako pekla.

(Mudrošću ovom javno se pohvalih)

Čistio sam duše da bi i moja čista bila.

Ali sad jalovo mislim da i u meni, negdje,

neki stih, možda, gnjije.

Epitaf utopljenika

Naduto i meko

meso moje:

Tek posljednji nas gutljaj

odvuče na dno.

Vojin Pašić (Bihać, 1966) svojedobno je uvršten u zbornik Nova bihaćka lirika, a potom je objavio i poetsku zbirku S perom u grlu, radove koje danas smatra opterećenima provincijalnim i epigonskim, pa uskoro, nakon objava u periodici, od kojih izdvajamo »Quorum« i »Libru«, ne bez stidljiva straha pred nespretnošću, očekuje izlazak prve knjige. U međuvremenu diplomirao je stomatologiju i skrasio se u Puli.

Pašićeva poezija jedinstvena je pojava na našoj sceni. Pašićevi su stihovi poezija na sav glas, pogodna za skandiranje, što vjerojatno treba zahvaliti i činjenici da je dotični svojedobno bio proglašen za najboljeg recitatora BiH-a. Pašićeva je poezija južnjački ekstatična, rođena negdje gdje i europska civilizacija, na Mediteranu, oko mora, a začeta još dalje, tamo gdje nalazimo i prve dokaze o uspravljanju čovjeka — ona seže sve do tropske Afrike. Tu se, u prošlosti, u mješavini mita i povijesti i najbolje osjeća. Slično tomu, na istoj transverzali afričkog pračovjeka i europske, posebno starije civilizacije, nalazi se i najveća napetost: oduhovljavanja pračovjeka, primitiviziranja civilizacije. Biografički raspoloženi rekli bi da je tu možda riječ o podudarnoj dvojnosti stomatologa iznimne imaginacije i kultiviranosti koji svakodnevno gleda očnjake i briše krv s rukavica. Njegovi motivi, uglavnom podrijetlom iz carstva flore, faune i anatomije, čine začuđujuće slike koje kroz niz gotovo nadrealistički udaljenih asocijacija pripovijedaju. Pašić zna i galantno parodirati albu, poentirati na račun jadne Beatrice, podjednako empatizirati s redovnicima, inkvizitorima i robovima. Radit će to različito, snalazeći se u rimama, arhaizirajući jezik, udarajući metričke diktate. Bodlerovska je njegova strast, doista raspeta između ljepote i smrti, raspadanja, najbolje sažeta u slici otrovnog cvijeća. Zato, strofe su ovo, ili recimo bolje kitice, uglavnom smrtonosnog cvijeća.

Kruno Lokotar