Uz 125. obljetnicu rođenja Dragutina Domjanića

Uz 125. obljetnicu rođenja Dragutina Domjanića

Matica hrvatska u Sv. Ivanu Zelini organizirala je 12. rujna svečano obilježavanje 125. godišnjice rođenja pjesnika Dragutina Milivoja Domjanića.

Tako je u prostorijama muzeja u Sv. Ivanu Zelini priređena izložba posvećena pjesniku. Željeli smo pokazati poznatoga, a još više nepoznatoga Domjanića. U fotografijama, plemićkim ispravama, knjigama, notnim zapisima, pred posjetiteljima su promicali plemićka obitelj Domjanić, pjesnikovo književno djelo u knjigama poezije ili rasuto po onodobnim časopisima, notni zapisi uglazbljenih pjesama, književne kritike o pjesniku...

Iz rodoslovlja obitelji doznajemo da su Domjanići stara hrvatska plemićka obitelj koja je plemićki list i grbovnicu dobila 1596. Imali su posjede u zagrebačkoj i križevačkoj županiji. Obitelj je dala više uglednika koji su obnašali časne dužnosti. Stjepan Domjanić u 17. stoljeću bio je podžupan zagrebačke županije, a Adam Domjanić u 18. stoljeću časnik i pjesnik na latinskom jeziku. Milivoj Domjanić u 19. stoljeću bio je gradski tajnik u Zagrebu, a njegov sin Dragutin Milivoj — svakako najpoznatiji Domjanić.

Obitelj Domjanić gubila je posjede, ali posjed u Donjoj Zelini (grad Sv. Ivan Zelina) stoljećima je uspjela zadržati. Na posjedu je 1907. sagrađena zidana jednokatna kurija na mjestu drvene. To je danas jedna od rijetkih očuvanih i održavanih kurija okružena njegovanim parkom. U njoj žive nasljednici Domjanićevih. Od rodnih Krča nema ni traga. Na njih danas podsjeća samo drvena ploča s natpisom u selu Adamovcu, župa Moravče pokraj Sesveta.

Na izložbi su izložene sve do sada objavljene knjige pjesama. Među njima svakako su najzanimljivije dvije koje privlače poglede ljepotom rukom pisanih i ukrašenih slova. Prva je Kipci i popevke koju je pisala i izdala Anka Martinić u Zagrebu 1922. Druga, još ljepša, V suncu i senci iz 1942. (1. izdanje 1927) napisana je vještom rukom Olge Hoecker.

Kad se govori o Domjaniću, rjeđe se spominje njegova prevoditeljska djelatnost. Prevodio je pjesme s njemačkoga, ruskoga, francuskoga i provansalskoga. Osobito ga je privukao provansalski zbog slične sudbine s kajkavskim: i jedan i drugi bili su svedeni na narječje koje je nastavilo živjeti još samo u puku. Domjanić je preveo na kajkavski sedam pjesama provansalskih felibara, pjesnika koji su u drugoj polovici 19. stoljeća željeli obnoviti i očuvati provansalski govor, a među njima je najistaknutiji bio Frederic Mistral. Na izložbi je predstavljen ulomak iz Mistralova epa Mireio usporedno na provansalskom, te francuskom, štokavskom i kajkavskom prijevodu.

Vidno mjesto na izložbi pripada prvoj Domjanićevoj kajkavskoj pjesmi. Naime, Domjanić je najprije pisao na štokavskom i bio je već priznati književnik kad se vratio svom jezičnom ishodištu — kajkavskom. Zanimljivo je kako je nastala prva kajkavska pjesma Čudnovato pripečenje. To je rugalica, ispjevana 1915. prema istinskom događaju sa šetnje u gradsku okolicu kad je Domjanić sa sobom nosio fotografski aparat. Dok je namještao aparat da fotografira neki motiv, opazio ga je ugledni mještanin i prijavio odmah na općinu kao špijuna. Pjesnik je bio uhićen i priveden načelniku općine, gdje je nesporazum riješen:

Bil je to iz grada sudec,

Došel se je sim špancirat,

Pak je kakti amaterec

Vučil se fotografirat.

Tri železne vteknul noge

Poleg štreke v gustu travu,

Gledel je i štel je slikat

Župnikovu šaru kravu.

Dvije izložene knjige u izdanju Pučkog otvorenog učilišta Sv. Ivan Zelina manje su poznate širem krugu čitatelja. Prva je Nepoznati Domjanić — Dnevnik o Domjaniću, autora Drage Čepulića, koja potvrđuje naše spoznaje o Domjaniću kao osjećajnu i osamljenu sanjaru, otmjenu, povučenu i tihu gospodinu; Zagrepčaninu, Prigorcu i Hrvatu koji suosjeća s patnjama siromašna puka. Neupućeni kritičari često Domjanića i njegovu poeziju smještaju u Zagorje. Iz navedene knjige saznajemo kako se on srdio na to. Prihvaćao je srodnost između Zagorja i Prigorja, ali veli: »Pa ja nisam Zagorac. Ja nisam pisao o Zagorju. Moj je kraj Prigorje, ja sam Prigorac.« Druga knjiga, Razmišljanja i zapisi, donosi pjesnikove misli i dnevničke zapise iz razdoblja od 1907. do 1908. U njima upoznajemo drukčijega Domjanića, koji filozofski opaža, razmatra i rasuđuje o pojavnostima u životu. Npr:

Koncem se šiju rane, vremenom rane srca.

Radi sebe oprosti drugima, ali oprostiti sebi je slabost. Drugi neka tebi oprašta, a ti sebe sudi. Kad sebe prosudiš, bit ćeš tek vrijedan druge suditi, ali onda nećeš više suditi nego praštati.

Opažati mane u sebi jest prva stepenica k poznavanju sebe.

Izložba je poticaj za dalje istraživanje o životu i djelu Dragutina Domjanića.

Stjepan Dragija