Upućenost u rat

Upućenost u rat

Aberacije kosog hica iz prošlog broja

U prošlom izdanju Kosog hica Rade Dragojević dao je svoje tumačenje političkog segmenta filma Patriot, povlačeći i paralele između američkog i hrvatskog rata za nezavisnost te onog što im je neposredno prethodilo i slijedilo. U toj interpretaciji izrečene su i neke vrlo diskutabilne konstatacije koje zaslužuju kratak osvrt. Na početku, nije naodmet napomenuti da je Dragojević otvorio svoj tekst činjeničnom pogreškom. Naime skupština u Južnoj Karolini na kojoj je donesena odluka da se ta kolonija pridruži ostalima u borbi protiv britanske krune nije se održala u jeku američkog rata za nezavisnost 1779, kao što kaže Dragojević, nego, što je logično, u njegovim zamecima 1775. godine.

Prosvijećeni američki aristokrat

Na istoj skupštini glavni lik filma Benjamin Martin pretpostavio je princip roditeljstva principu, pojednostavnjeno rečeno, nacije, čime je, kaže Dragojević, zapravo dosegnuo koncepcije postmodernih društava. Dragojević želi Martinovo stajalište uklopiti u trendovsku terminologiju i pri tome prosvijetliti današnjeg možda neupućena recipijenta tvrdnjom da »plemenite političke ideje nipošto ne kolaju samo suvremenim društvima, nego da njihovi nositelji mogu biti tek iskustvom opremljeni američki građani poput Martina, koji posve sigurno nije znao za političke koncepcije Aristotela, Montesquieua ili Rousseaua«. Stavljanje principa roditeljstva, odnosno prirodnoga načela, ispred artificijelnog načela nacije i države međutim nije nikakva postmoderna politička ideja, nego naravno stanje stvari kojim se pojedinci i mikrozajednice (obitelj) opiru dominaciji i tiraniji vladajućega kolektiviteta (nacije, klase, države), a manifestirala ga je još u antičko doba Antigona i za to platila životom. Dakle podrazumijeva se da su uvijek i svuda ljudi štitili svoju djecu odnosno obitelj u cjelini, a na amoralan način činila je to i većina onih zadojenih ideologijom, koji su zagovarali rat u ime viših ciljeva i onda u njega slali tuđe muževe i djecu. Zamišljati pak da će prirodno načelo postati politički dominantno u tzv. postmodernom društvu iluzija je, jer nemoguće je zamisliti da bi bilo koja vlast odnosno centri moći (a njih će uvijek biti, anarhistička vizija društva bez vlasti samo je utopija) stvarno dopustili nešto za njih tako bitno subverzivno. Također, Dragojevićeva ultimativna pretpostavka o Martinu kao nepoznavatelju modernih političkih ideja onoga doba pogrešna je. Martin, naime, nije samo iskustveni sirovi revolucionar poput Velikog Bleka, nego u sebi ima i rafiniranije elemente na tragu Komandanta Marka, koji je pak bio poznavatelj Voltaireove, Montesquieuove i Rousseauove literature, kao što je znano ljubiteljima tog svojedobno hiperpopularnog stripovskog junaka. Šalu na stranu, filmski je lik Benjamina Martina veleposjednik, dakle pripadnik (relativno) obrazovane američke aristokracije, i posve je logično pretpostaviti da su mu bile poznate ideje ako ne navedenih Francuza, a ono barem Johna Lockea koji im je prethodio i na čijoj se kapitalnoj ideji prava svakog čovjeka na život, slobodu i imovinu te onoj jednako kapitalnoj o društvenom ugovoru temeljila američka revolucija.

Žal za utopijom

Dragojević dalje preuzima stajališta Rastka Močnika iz knjige Koliko fašizma? i optužuje vodstva slovenske i hrvatske partije, koja su napustila XIV. kongres SKJ u Beogradu kao nacionalističke egoiste, koji su umjesto da se bore za maksimiranje slobode unutar politički i ekonomski pluralne konfederalne Jugoslavije išli na stvaranje rigidnih nezavisnih država. Zbilja je međutim bila drukčija. Slovenci i Hrvati napustili su kongres jer im je postalo bjelodano da s vođom srpskih komunista Miloševićem, koji je agresivno napadao polukonfederalni ustav iz 1974. i zahtijevao čvršću federaciju, više nije moguć nikakav zbiljski dijalog. Hrvatski su komunisti, dopustit će, nadam se, Dragojević, potom ipak barem malo maksimirali slobodu uvođenjem višestranačja i raspisivanjem izbora. Nešto kasnije Miloševiću i njegovim crnogorskim satelitima ostale su članice federacije nudile konfederalno preuređenje Jugoslavije, ali on ih je dakako odbio, siguran u svoju vojno-policijsko-političku moć. Stoga je žal za tobože propuštenom prilikom za 'jednu pravednu, pluralističnu i konfederalnu Jugoslaviju' apsurdan, jer zahvaljujući Miloševiću nikakva šansa za nju već u startu nije postojala. Ali i da jest, zbog čega bi nezavisna i stvarno društveno-politički pluralna Hrvatska (Slovenija, Makedonija itd.), kakvu smo, čini se, napokon dočekali nakon deset godina samostalnosti, a priori bila manje dobro rješenje od iste takve (konfederalne) Jugoslavije, kojoj je prethodilo četrdesetak godina što rigidnog, što liberalnog totalitarizma? I zašto jugoslavenski orijentirani ljevičari napokon ne shvate da Jugoslavija nije bila idealna država »ravnopravnih naroda i narodnosti«, nego realna politička činjenica koja je itekako težila svom patriotskom posvećenju, što se u biti nimalo nije razlikovalo od nacionalizama protiv kojih se tako zdušno borila. I neka druga stajališta koja je Dragojević iznio u tekstu podatna su osporavanju, no na ovom skučenom prostoru i navedeni su primjeri dovoljna ilustracija toga da pitanja kojima se uzgred pozabavio zahtijevaju temeljitiji pristup.

Damir Radić