Umjetnost kao konstruktivna utopija

Umjetnost kao konstruktivna utopija

Razgovor s Jerkom Denegrijem, autorom knjige Umjetnost konstruktivnog pristupa. Exat 51 i Nove tendencije, Horetzky, Zagreb, 2000.

Pojava knjige Umjetnost konstruktivnog pristupa. Exat 51 i Nove tendencije autora Jerka Denegrija za reafirmaciju moderne umjetnosti i modernizma pruža idealan povod. Ne samo jer je njome prvi put sustavno i cjelovito historizirana jedna od najvažnijih tema novije hrvatske povijesti umjetnosti, nego ponajprije svega zbog argumentiranja teze o kontinuitetu autentičnosti tog umjetničkog izraza i njegovo definiranje pojmovnom kategorijom avangardnog. U okolnostima poput naših, gdje smo drastičnije nego ikada u srazu s općim globalizacijskim trendovima suočeni s posljedicama krize identiteta dodatno pojačane fobijom od istraživanja (nekih) dijelova vlastite povijesti i nedostatkom kritične mase samosvijesti nužne za evaluaciju kontinuiteta čak i kao metafore, njezina je vrijednost gotovo neprocjenjiva. To što je od trenutka kada je tekst dovršen do njegova objavljivanja prošlo deset godina tek je odraz naše otužne svakodnevice u kojoj je, čini se, knjige lakše pisati nego objavljivati ih. Paradoksalno, taj vremenski odmak nimalo ne umanjuje izdržljivost ove studije na testu aktualnosti. Naprotiv.

Prepoznavanjem i rekonstrukcijom pojedinih semantičkih razina metodologijom koja jednako djelotvorno primjenjuje usporedno-analitički i kritičko-interpretativni instrumentarij, potpuno se relativiziraju granice između kritike, povijesti i teorije umjetnosti. U umjetnosti konstruktivnoga pristupa taj je kontinuitet osnovna teza, a očituje se u prostorno-vremensko-stilskom sustavu omeđenu s jedne strane trećim desetljećem i odjecima europske avangarde od dade i ruske avangarde do Bauhausa, a s druge strane ekovski »otvorenim« djelom nedovršenoga projekta moderne u čijem su žarištu Exat i Nove tendencije.

U povodu promocije knjige Umjetnost konstruktivnog pristupa. Exat 51 i Nove tendencije postavili smo autoru nekoliko pitanja o konceptu i osnovnim tezama.

U dosadašnjim pokušajima historiziranja Exata i Novih tendencija te pojave nisu valorizirane u tolikoj mjeri simbiotički kao što vi to činite i vrlo uvjerljivo argumentirate.

— Osim očitog personalnog kontinuiteta između EXAT-a i domaćeg ogranka pokreta Novih tendencija nalazim da postoji i znantno manje izričit, ali ipak moguć kontinuitet između pojava povijesnih avangardi aktivnih u Zagrebu na početku dvadesetih (Zenit, Dada Tank), kao i iskustva hrvatske moderne arhitekture međuratnog razdoblja. u odnosu na te formacije, koje pripadaju kompleksu povijesnih avangardi i povijesnoga modernizma, linija Exat-NT mogla bi se smatrati kompleksom poslijeratnih neoavangardi, te one sve zajedno u labavijem ili čvršćem sklopu čine zajedničku problemsku nit bitno drukčiju od ostalih pojava koje prevladavaju na domaćoj likovnoj sceni, koje se kreću i razvijaju s pozicija subjektivne ekspresije, građanskog intimizma, egzistencijalističke apstrakcije, nadrealističke i fantastične figuracije te ostalih pojava u hrvatskoj umjetnosti istog razdoblja, kada na sceni djeluje i linija Exat-NT. Zrelost neke umjetničke sredine očituje se, između ostalog, i u tome što u duljem vremenskom slijedu uspijeva afirmirati i razviti određene jezičke, konceptualne, mentalne i ideologijske tijekove, kakav je, nedvojbeno, primjer kontinuiteta ExatT-NT, uz dodatak domaćih posrednih i neposrednih prethodnica i posljedica.

Iako je riječ o znanstvenom tekstu, doktoratu autora koji je istraživanju ove teme posvetio veći dio svoje karijere, Denegri je širi kontekst hrvatske i međunarodne umjetničke scene i duhovnu klimu pedesetih i šezdesetih godina uspio predstaviti na rijetko zanimljiv način. Pri tome činjenica da je autor ujedno i suvremenik dijela zbivanja o kojima je riječ obogaćuje tekst novom, za dijalog s tumačem vrlo poticajnom dimenzijom. U njoj umjetnost koja uvodi ne samo novu formalnu tipologiju nego i komunikacijske kodove, hrabro poništava granice između umjetnosti, arhitekture, dizajna i znanosti s konačnim ciljem totalnog oblikovanja svijeta umjetninom i njezine integracije u pokušaj izgradnje (barem) isto toliko novog, ljepšeg i sretnijeg društva, gdje sloboda od projekta doista postaje sudbinom, postaje zadivljujuće aktualnom. Istodobno, s obzirom na visoku razinu politiziranosti tih umjetničkih pojava kao i činjenicu da je odnos umjetnosti i ideologije trenutno jedna od trendovskih kunsthistoričarskih tema, ovom je segmentu u knjizi posvećen relativno skroman prostor.

Koji su razlozi za takav pristup ideološkom segmentu i njegovu utjecaju na umjetnost pedesetih i šezdesetih godina?

— Što se tiče političkih korelacija Exata i Novih tendencija, može se ustanoviti da je Exat karakterističan fenomen razdoblja »obnove« hrvatskog (i jugoslavenskog) društva neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ta skupina umjetnika, arhitekata i dizajnera nastoji konstruktivno djelovati u okviru (a ne protiv) tadašnjega socijalističkog društva u izgradnji, ali nalazim da tako djeluje istinskim uvjerenjem i voljom vlastitih pobuda, a nikako po diktatu, narudžbi, čak ni s izrazitom potporom tadašnje vlasti, te stoga ima tolerirano, ali ne i povlašteno mjesto u tadašnjem socijalnopolitičkom okruženju. Slučaj pokreta Nove tendencije složeniji je, jednostavno jer je posrijedi međunarodni fenomen koji ima istovjetne uvjete nastanka i pozicije u svim sredinama u kojima se pojavio, a zajedničko im je povjerenje u tehnološki napredak suvremene civilizacije suočene sa sviješću o opasnostima skretanja od pozitivnog kursa takva usmjerenja. Prevlašću te druge komponente dolazi do obrata kakav je moguće zapaziti u umjetničkim pojavama i pokretima neposrednije povezanim s usijanom duhovnom, društvenom i političkom klimom oko 1968.

Posrijedi je, čini se, posljednji napor nekadašnjih egzatovaca i nekolicine njima pridruženih aktera ostvarivanju nekih nedovršenih nastojanja Exat-a, koja — kao što će se ubrzo pokazati — ni u takvim izmijenjenim prilikama nije bilo moguće realizirati. Iz toga proizlazi da bi se neka zajednička ideološka odlika Exat-a i domaćeg ogranka međunarodnog pokreta Nove tendencije mogla uvjetno odrediti paradoksalnim pojmom konkretne utopije.

Konačna ocjena knjige

Primjereno takvu autorovu poimanju sadržaja, kompozicija je teksta sustavna, jednostavna i vrlo pregledna, sastavljena od samostalno naslovljenih poglavlja hijerarhiziranih prema međusobnim tematskim i problemskim odnosima. Stoga i vremenski raspon od 1950. do početka sedamdesetih treba shvatiti tek kao okvir za tumačenje ključnih pojava u umjetnosti tog razdoblja, uključujući i zbivanja za koja bi se uvjetno moglo reći da su na njihovim rubovima, u rasponu od mikrosfere Zagreba do makrosfere svjetske umjetničke scene, sve do problema i otvorenih pitanja. Mnoga od njih svjesno su ostavljena bez jednoznačnih odgovora, kako bi se čitaoca provociralo da sam nastavi istraživati tamo gdje tekst prestaje. Umjesto za našu povijest umjetnosti uobičajene periodizacije, gdje odlučujuću ulogu imaju upravo linije razgraničenja pojedinih fenomena koji se potom krajnje neučinkovitom pozitivističkom metodom portretiraju kao samodostatni mali sustavi, primijenjen je zahtjevniji koncept kontekstualne kategorizacije. Možda najilustrativniji primjer uvjerljivosti Denegrijeve analitičko-interpretativne metode i njezine funkcionalne jednoznačnosti pruža upravo određivanje semantičkog polja umjetnosti konstruktivnog pristupa u rasponu od mentalne slike svijeta do jezične i formalne tipologije koja odlikuje tu umjetničku praksu. Drugim riječima, izbor ekstenzivnog tumačenja dijakronijskih fenomena umjesto u duhu historicizma duboko ukorijenjena nabrajanja kvaziobjektivnih činjenica upućuje na sumnju u mogućnost određivanja pojedinačnih pojava »općim mjestima«, odnosno neizbježnost redefiniranja, a time i reafirmiranja pojmova koji su zbog prevelike širine značenja svedeni na izlizane metafore tipa moderno i modernizam, avangarda ili utopija. Značenje takva u osnovi strukturalističkog pristupa najmanje je dvojako: osim mogućeg polazišta za cjelovitije razumijevanje knjige on je i obilježje njezine istinske pripadnosti modernitetu intelektualne klime kraja stoljeća.

Također potpuno opravdano, među Denegrijevim interpretacijskim uporištima jedno od važnijih mjesta pripada metagovoru koji je sastavni dio ove estetičke koncepcije, kako u njezinom elementarnom aktivističkom segmentu koji čine manifesti i programi, tako i diskursu likovne kritike. U međuprostoru koji nastaje njihovom resemantizacijom posebno važnom čini se promotivna vrijednost suvremene likovnokritičke produkcije, koja je zajedno s vlastitim idealima pa i zabludama najživlji govorni jezik umjetnosti o sebi.

Pored stručno-znanstvene, ne manje važna je i dokumentarna vrijednost knjige, koja je dragocjen faktografski izvor opremljen sa petstotinjak ilustracija, a od mnoštva sabranog materijala velik dio objavljen je prvi put. Zasebnu cjelinu čine monografske studije o pojedinim protagonistima umjetnosti konstruktivnog pristupa: Ivanu Picelju, Juliju Kniferu, Vjenceslavu Richteru, Vladi Kristlu, Aleksandru Srnecu, Vojinu Bakiću, Miroslavu Šuteju, Jurju Dobroviću i Vladimiru Bonačiću. Osnovni tekst opremljen je ozbiljnim, primjerno strukturiranim znanstvenim aparatom s iscrpnom bibliografijom te višestrukim kazalima. Kao urednik projekta potpisan je Ivan Picelj, a odmjerenim geometrizmom i kolorizmom grafičkog oblikovanja naslovne stranice, autor koje je Maja Franić, i izgled ove vrlo lijepe knjige na najbolji mogući način denotira sadržaj, jednostavno pozivajući na dijalog s njim. Tek njime ova će knjiga u potpunosti ostvariti svoju svrhu.

Jasna Galjer