Umijeće poentiranja

Miljenko Jergović, Mama Leone, Durieux, Zagreb, 1999.

U cijeloj novijoj hrvatskoj književnosti nema pripovjedača koji u svoje priče zna unijeti toliko snažne emocionalnosti, a da se te jednostavne ljudske emocije ipak ne doimlju nimalo kičerski. Jergovićev pripovjedački postupak može se motriti u obzoru neorealističke poetike: svi njegovi likovi odlikuju se životnošću; zasigurno je velik dio njegovih priča nastao prema autobiografskim doživljajima ili je modeliran prema stvarnim ljudima i događajima. Njegov je jezik pomalo sirov, govor likova kao da je preslikan iz sarajevske zbilje, s obiljem specifičnih sarajevskih urbanih kolokvijalizama i žargonizama; taj stil doimlje se neuglačanim, a sam način pripovijedanja (primjerice u novelama iz drugog dijela zbirke) dosta je blizak novinskoj reportaži. Međutim, sirovost i dokumentarističnost samo pojačavaju uvjerljivost emocionalne energije koju u sebi nose Jergovićevi likovi.

Naravno, pažljivijom analizom pripovjedačke tehnike uočit ćemo da Jergović nije baš tako naivan pripovjedač, da on itekako dobro poznaje tehniku gradnje priče, da je iznimno uspješan osobito u poentiranju, što je zapravo i najvažniji element umijeća pripovjedačkog komponiranja. Također vrlo vješto operira dinamičkom fokalizacijom kombinirajući spretno i efektno vizurama likova i samog pripovjedača te postižući time živost pripovijedanja. Od romantično-sentimentalnog kiča on se vješto i autorski domišljeno brani ironijom kojom depatetizira afektivno odveć snažne prizore.

Infantilno očuđavanje

Sama knjiga podijeljena je u dvije kompozicijski zasebne cjeline. Prva, koja nosi naslov Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta, sastavljena je od dvadesetak priča pripovijedanih u prvom licu iz perspektive dječaka koji opisuje doživljaj svijeta u ranom djetinjstvu. Posebnu važnost u njegovim pričama imaju majka i otac (koji su razvedeni), potom mamini roditelji s kojima provodi djetinjstvo (dijelom u Drveniku, u Makarskom primorju, a dijelom u Sarajevu). Taj mali lik-narator odlikuje se izrazitom senzibilnošću, sposobnošću da lucidno opservira relacije među odraslima, otkrivajući vrlo često i njihove osobine za koje sami misle da su dobro skrivene, prepoznavajući u njihovim gestama i nedorečenostima mnogo od onoga za što odrasli misle da »dijete ne bi trebalo doznati«. Taj dječak je jedinac, što unekoliko komplicira njegove odnose s vršnjacima; osim toga, često seljakanje između Drvenika i Sarajeva onemogućuje mu učvršćivanje osjećaja ukorijenjenosti, identifikacije sa sredinom, što za dijete može biti bolna (iako za literaturu iznimno zanimljiva) pozicija. Doživljaj sigurnosti destabiliziran je i specifičnostima u odnosu s ocem, koji se u dječakovu životu povremeno pojavljuje izražavajući ljubav i skrb, ali je u tome poprilično nespretan, a izrazitom je traumatičnošću obilježen odnos s bakom po ocu.

Pričanje iz dječje vizure obilježeno je, dakako očuđavalačkim postupkom, mjestimice vrlo duhovito primijenjenim, pa iz te dječakove vizure stariji izgledaju mnogo komičnije nego što bi to htjeli, a također se vrlo duhovito prepleću u dječakovu doživljaju svijeta i fragmenti njegovih igara i infantilne fantazije s neposrednim iskustvenim doživljajem. Iako je postupak infantilnog očuđavanja i u hrvatskoj prozi prilično često korišten (od Majera, preko krugovaša pa do najnovijih prozaika), Jergović služeći se dječjom vizurom uspijeva ne samo duhovito nego i kompleksno oslikati i lijepe i zabavne, ali i bolne i mračne strane obiteljskog života i sazrijevanja jednog osjetljivog i inteligentnog dječaka.

Zašto dodatak?!

Sve priče prvoga dijela knjige konceptualno su povezane: pripovijedane iz dječakove vizure, s više-manje istim, provodnim likovima. Prva i posljednja priča ciklusa očito su posebno semantički markirane, što je i u skladu s Jergovićevom autorskom poetikom po kojoj kraj i početak (ne samo pojedinačne priče nego i zbirke) moraju biti posebno istaknuti. Čitajući knjigu činilo mi se da je posljednjom pričom obiteljskog ciklusa zapravo završena čitava zbirka i pitao sam se zašto je autoru bio potreban i dodatak od dvanaest priča objedinjenih pod naslovom Tog dana završavala je jedna dječja povijest. Priče iz drugog dijela knjige nemaju narativno-strukturnih srodnosti s onima iz obiteljskog ciklusa; također se i tematski razlikuju: dok je u prvom dijelu zbirke radnja locirana u Sarajevo i Drvenik na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine, radnja priča iz drugog dijela knjige odigrava se devedesetih u raznim dalekim zemljama po kojima su se raspršile bosanske izbjeglice. No, prepoznatljiva je srodnost postupka u pričama drugog ciklusa jer se sve one bave sudbinskim lomovima ljudi koji su izbjegli, ili bili istjerani iz svojih domova, te doživljavaju traumatične srazove u novim zemljama s drukčijim mentalitetima, kulturama, noseći u sebi snažnu nostalgiju za Bosnom i prošlim vremenima.

Osobno, mislim da bi bilo bolje da je Jergović priče tih dvaju ciklusa tiskao odvojeno, utoliko prije što su oni dovoljno opsežni da funkcioniraju kao samostalne knjige. Doduše, naslućujem autorovu želju da takvu dvodijelnu kompoziciju semantizira: ne mogu povjerovati da je pisac koji toliko pazi na kompoziciju dodao proze iz drugog dijela samo zato što je želio da se što prije pojave u obliku knjige. Moguća implicitna poruka proizlazila bi iz kontrastiranja dvaju ciklusa: jednoga koji se bavi vremenima mira, odrastanja, koje ima i svoju traumatičnu dimenziju, ali ona nije nametnuta vanjskim okolnostima, te drugog ciklusa koji se bavi sudbinama likova nakon ratne kataklizme koja je razmrvila Bosnu i bitno utjecala na sudbine ljudi (tako bi se taj drugi ciklus pojavio kao svojevrsno poentiranje, obrat perspektive, mračna maturacija nakon početnih priča koje se bave temama infantilne nevinosti). No, ako je to moje nagađanje i točno, čini mi se da ciklusi bolje funkcioniraju odvojeno te bi u nekom budućem tiskanju ovih priča bilo bolje odijeliti ih u zasebne knjige.

No, bez obzira na te primjedbe, držim da se Jergović i ovom knjigom potvrđuje kao predvodnik novoga vala hrvatskih prozaika i, što je neobično važno — iznimno plodan pisac, što treba shvatiti kao vrlinu, jer ta plodnost ne utječe negativno na vrsnoću njegove proze.

Velimir Visković