Ulica kao kazalište

Ulica kao kazalište

Potkraj srpnja i na početku kolovoza štajerska prijestolnica pretvara se u veliku pozornicu, kako to već priliči festivalu što se diči imenom čuvenoga Fellinijeva filma La Strada

Već godinama, tijekom barem devet ljetnih dana, obično potkraj srpnja i početkom kolovoza, štajerska prijestolnica Graz pretvara se u veliku pozornicu, na kojoj gotovo svakog sata — a ponekad i istodobno na različitim lokacijama u središtu grada — defiliraju deseci raznovrsnih lutkarskih i tzv. uličnih kazališnih skupina, kako to već priliči festivalu što se diči imenom čuvenoga Fellinijeva filma La Strada. Dodatno poneseni uvrštenjem Schlossberga na UNESCO-ov popis zaštićene kulturne baštine te izdašnom potporom sponzora na čelu s austrijskim Telekomom, u Grazu su La Stradu ove godine predstavili u programski dosad najbogatijem izdanju.

La Strada 2000 okupila je šesnaest skupina i invididualnih izvođača iz osam europskih zemalja. Svaka predstava održana je nekoliko puta, pa se u tiskanom materijalu našlo sedamdeset termina, od kojih su neki morali otpasti zbog kiše. Na atraktivnim lokacijama koje nijedan turist jednostavno ne može mimoići odigravale su se lutkarske predstave, namijenjene uglavnom djeci, te prave ulične izvedbe — za sve uzraste.

Najmanje predstava (samo za odrasle), bilo je rezervirano za večernje termine na kazališnim daskama Theatra am Ortweinplatz i Theatra Next Liberty, gdje su gostovali Stephen Mottram's Animata (Velika Britanija) i Compagnie Vis a Vis (Francuska). Dakako, publiku i kritiku (koja, ne znam zbog čega, u velikom luku zaobilazi La Stradu) najviše su privukli nastupi u glavnom, uličnom dijelu programa.

Skupine kao što su Chapertons (Španjolska), Ohe! La Compagnie, Compagnie Carabosse, Cacahuete, Les Piétons, Décor Sonore (Francuska), Dadadang (Italija) ili pak španjolski zabavljač Leandre zadivili su oglednim primjerima neverbalnoga, tjelesno vrlo zahtjevnog, a nerijetko apsurdistički humornog teatra. Dočaravanje života kukaca hodanjem na štulama (takozvani teatar u pokretu), što ga je, uz mnogo dražesnih dosjetki, demonstrirala Ohe! La Compagnie, ili pak vatromet cirkuskih trikova u Grazu ljetos obožavana španjolskog klauna Leandrea, dragocjeni su susreti s povijesnom srži kazališta, koja upravo danas, u glumačkom bijegu od književnih predložaka, postaje silno aktualna. Srednjovjekovni žongleri, lakrdijaši, opsjenari, pelivani, harivaristi, histroni i mimičari svih vrsta te kasniji skečeri iz commedie del'arte dobili su punopravne nasljednike u skupinama koje sudjeluju u La Stradi. Punopravne, kažem, jer na La Stradi nema pretencioznosti, ali ima zabave: postoje samo ulica i čudo — kazalište kao čudo.

Kako drukčije, nego kao čudo, opisati, primjerice, spektakl Récif francuskih Les Passagers, u kojem sedamnaest glumaca, plesača i slikara lebdi na žicama, oslikavajući gigantsko platno? Iako se u predstavama na La Stradi malo ili gotovo ništa ne govori, te predstave, opet, govore — veoma mnogo...

Dodajmo da se i u dječjem programu (Divadlo Neline iz Slovačke, Lille Kartofler iz Njemačke, Plansjet iz Belgije i Cordula Nossek iz Austrije) našlo vrhunskih lutkarskih majstora. Najbolje je od svega na La Stradi to da su sve predstave (osim onih nekoliko u zatvorenim kazališnim prostorima) besplatne i dostupne svakom gledatelju ili slučajnom prolazniku, a organizacija festivala, s informativnim punktovima na glavnoj gradskoj ulici i raznim suvenirima, mogla bi podučiti mnogog domaćeg kulturnodjelatničkog nervčika. S obzirom na to da Graz doista nije daleko, pa se tijekom jednodnevnog izleta mogu, tek uz najnužniji putni trošak, doživjeti tri-četiri neuobičajena kazališna iskustva, sljedećeg se ljeta na vrijeme sjetite pogledati na www.lastrada.at.

Denis Peričić