Trijumf dekadencije

Trijumf dekadencije

I u Veneciji, na tek završenom 57. filmskom festivalu, iranska je kinematografija još jednom potvrdila da je riječ o danas najprodornijoj, najoriginalnijoj i najprestižnijoj kinematografiji u svijetu! Dovoljno je pogledati briljantnu nisku nagradu na najvažnijim svjetskim filmskim festivalima pa da se i manje upućen gledatelj u to odmah uvjeri. Tako je prije tri godine u Cannesu film Okus trešnje Abbasa Kiarostamija osvojio Zlatnu palmu; u Veneciji je prije dvije godine Mohsen Makhmalbaf nagrađen Zlatnom medaljom talijanskog senata za film Tišina, dok je prošle godine u Veneciji Grand prix osvojio Abbas Kiarostami za film Vjetar će nas ponijeti; na ovogodišnjem festivalu u Cannesu Specijalnu nagradu žirija dobio je film Crna ploča Samire Makhmalbaf — inače kćeri spomenutog Mohsena Makhmalbafa — dok su Hassan Yektapanah (Djomeh) i Bahman Ghobadij (Vrijeme za pijane konje) osvojili Zlatnu kameru, odnosno podijelili tu nagradu koja se dodjeljuje za najbolje debitantsko djelo! Toj uistinu impresivnoj listi nagrada — o kojoj i najmoćnije i najveće kinematografije u svijetu mogu samo sanjati — sada se pridružio i Jafar Panahi koji je za film Dayereh (Krug) nagrađen Zlatnim lavom 57. filmskog festivala u Veneciji.

Prestiž iranskog filma

Žiri na čelu s Milošom Formanom — u kojem su između ostalih sjedili Claude Chabrol, Jennifer Jason Leigh i spomenuta Samira Makhmalbaf — potpuno je pravedno ocijenio Panahijev film najboljim i dodijelio mu glavnu festivalsku nagradu. Vjerujem da ipak ne treba smetnuti s uma i sociopolitičku dimenziju njegova filma, odnosno činjenicu da je predsjednik žirija bio Miloš Forman koji je nekada i sam radio i živio u represivnom sustavu komunističke Čehoslovačke kao i da je jedan od članova žirija bila Panahijeva sugrađanka i kolegica Samira Makhmalbaf. Panahijev treći film (prva dva Bijeli balon iz 1995. i Ogledalo iz 1997, također su osvajali prestižne svjetske nagrade) sociopolitička je drama o strahovito teškom položaju žene u suvremenom Iranu koja je već od rođenja označena biljegom građana zadnjega reda i koja bez muškarca gotovo da nema nikakva prava u strogo patrijarhalnom društvu (ženi je zabranjeno pušenje na ulici, bez isprava ne može kupiti ni autobusnu kartu ili pak mora biti u pratnji muškarca, abortus je zabranjen, bigamija normalna pojava itd.). Ta do sada najoštrija osuda iranskog režima već se suočila s cenzurom u zemlji. Najprije je scenarij bio odbijen u Ministarstvu kulture, a kada je Panahi ipak uspio realizirati film kakav je htio, dobio je zabranu za prikazivanje iako je cenzorska komisija film ocijenila remekdjelom. Ipak, iako je film snimljen u iransko-talijanskoj koprodukciji čovjek se pita kako je uopće moguće takav film snimiti u represivnom sustavu kakav je iranski i još ga prikazati čitavom svijetu.

I drugonagrađeni film Before Night Falls (Prije noći) Juliana Shnabela, koji je osvojio Grand prix, također je osuda režima u kojem su ljudske slobode svedene na minimum. Riječ je o adaptaciji hvaljena autobiografskog romana kubanskoga pjesnika i pisca Reinalda Arenasa (u filmu ga tumači španjolska zvijezda Javier Bardem, koji je proglašen i najboljim glumcem na festivalu) koji je zbog svojih homoseksualnih sklonosti, liberalnih stajališta i prodemokratskih napisa u Castrovu režimu bio proganjan i zatvaran da bi 1980. — nakon što je Castro dopustio svim homoseksualcima i mentalno oboljelima da napuste Kubu — otišao u New York. Tamo je 1990. skončao tragično: nakon što se zarazio sidom počinio je samoubojstvo u svojoj četrdeset i sedmoj godini. Najnoviji film bivšeg slikara i kipara Juliana Schnabela (Basquiat) iznimno je sugestivna i bolna drama o teškoj ljudskoj sudbini i represivnom sustavu koji još postoji na Kubi. U epizodnoj ulozi kubanskoga seljaka pojavljuje se Sean Penn, dok je još dojmljiviji Johnny Depp u dvostrukoj ulozi zatvorskog čuvara i transvestita.

A temom homoseksualizma i prikazom potpuno poremećenih društvenih vrijednosti bavi se i film Barbeta Schroedera La Virgen de los Sicarios (Naša Gospa od ubojica) koji je nagrađen Zlatnom medaljom talijanskog senata. Schroederu (Barska mušica, Obrat sreće, Oglas donosi smrt) ovo je prvi neholivudski film nakon petnaest godina, a snimio ga je prema istoimenom autobiografskom romanu kolumbijskoga pisca Fernanda Vallejoa. Osim što je riječ o intimističkoj drami zreloga muškarca i pisca koji u Medellinu održava seksualne odnose s adolescentima, to je i šokantan portret toga kolumbijskoga grada rastrgana između mafije, droge i uličnih bandi. Tamo svaki tinejdžer ima pištolj, ljudi se usred dana i bez ikakva razloga ubijaju zbog sitnica, zbog neimaštine dječaci se odaju prostituciji s dobrostojećim muškarcima i uživaju u snifanju jeftinoga ljepila dok kokainski šefovi svaki uspješan šverc u Ameriku proslavljaju spektakularnim gradskim vatrometom!

Homoseksualna tematika

Zanimljivo je da je ove godine Venecija ponudila velik broj filmova kojima je homoseksualizam bio središnja ili usputna tema. Uz dva nagrađena prikazani su i Jokes: Chapter 1 — Easter (Vicevi: Prvi dio — Uskrs) Gusa Van Santa za koji je scenarij napisao Harmony Korine (Gummo) te film Plata Quemada Argentinca Marcela Pineyrona. Najdalje je pak otišao portugalski film O fantasma (Fantom) koji potpisuje Joéo Pedro Rodrigues. Prvi film toga autora priča je o lisabonskom smetlaru koji otkriva svoj homoseksualizam, no ono što ga čini najskandaloznijim filmom festivala jest to što je riječ o čistom tvrdom porniću! Film vrvi eksplicitnim homoseksualnim prizorima felacija, onaniranja, ejakulacija, penetracija, sadomazohističkog fetišizma i radi se zapravo o kvaziartističkom pornografskom djelu. Najzanimljivije od svega jest to što je film prikazan u konkurenciji za nagrade, a što je očita namjera selektora da se pomaknu granice umjetničkog izražavanja unutar nečega što bi se moglo nazvati (pseudo)artističkim filmom. A kad govorim o umjetničkim slobodama, svakako treba spomenuti slučaj s posljednjim filmom pokojnog jugoslavenskog redatelja Živojina Pavlovića Država mrtvih koji je u zadnji tren povučen s programa. Poslije se saznalo da je film iznenada maknut zato jer je na festival dostavljena izmijenjena verzija od one koju je vidio glavni selektor. Nakon Pavlovićeve smrti film je naime premontiran i nadosnimljen mu je drukčiji svršetak, čime su autorsko stajalište i sociokritički kontekst izmijenjeni pa je film uz zgražanje odbijen.

Šokantni Koreanac

Jedan od najšokantnijih filmova viđenih u Veneciji nedvojbeno je južnokorejski Seom (Otok) redatelja Ki-Duk Kima. Ta ekstremna, vulgarna i destruktivna ljubavna drama o otuđenju i gubitku ljubavi s minimalno dijaloga, iznimne poetičnosti i vizualne raskoši, nije za svačiji želudac. Na prizoru u kojem muškarac obavlja nuždu, a fekalije padaju ravno u kameru Kimu bi pozavidio i sam Luis Buńuel, no kasnije slijede još radikalnije slike. Nakon dramatične scene u kojoj mladi muškarac proguta šaku čeličnih udica, a zatim ih naglo povlači kao da je upecao ribu — što rezultira užasnim prizorom bola i poplavom krvi — slijedi ista scena s glavnom glumicom samo što je ona sebe upecala i potezala kroz vlastitu vaginu u još odbojnijem prizoru! Bilo je tu još i udaranja psa, rezanja i istovremene konzumacije sushija od tek uhvaćene ribe koja je potom onako krvava i izrezana do kostiju vraćena u vodu kako bi i dalje plivala itd. Tako ekstremna vizija mladog južnokorejskog filmaša bila je previše za dobar dio novinara koji su napustili dvoranu prije svršetka projekcije. U Veneciji su svoje nove filmove predstavili i Takeshi Kitano (Brother, sjajan gangsterski triler kultnoga japanskog filmaša o sukobu jakuze i mafije u Los Angelesu prvi je njegov film snimljen u Americi i u svojoj kombinaciji humora i ekstremnog nasilja provocira gledatelja prizorima masovnih hladnokrvnih ubojstava, rezanja ljudskih prstiju i hara-kirija); Claude Chabrol (Merci pour le chocolat, još jedna tipična šabrolovska psihodrama); Tom Tykwer (Princeza i ratnik, nakon hita Trči Lola trči još jedan vizualno i sadržajno atraktivan film prodornoga Nijemca iako sporijega ritma); Stephen Frears (Liam, crnohumorna socijalka smještena u milje irsko-katoličke komune u Liverpoolu 30-tih); Tsui Hark, kultni hongkonški majstor akcije predstavio je svoj novi akcijski spektakl Time and Tide, a slavni Čeh Jan Švankmajer svojoj je filmografiji pribrojao još jedno bizarno djelo naslovljeno OtešĐnek.

Zanemareni Hollywood

Baš kao i prošle godine šef Mostre Alberto Barbera zanemario je Hollywood pa su u Veneciji prikazana samo dva filma te najmoćnije filmske industrije. Novi hit Clinta Eastwooda Space Cowboys (Svemirski kauboji) — vrlo zanimljiva priča o četvorici ostarjelih astronauta koji spašavaju svijet od pada satelita iz šezdesetih — otvorio je festival, a to je ujedno bio i uvod u dodjelu Zlatnoga lava Clintu Eastwoodu za životno djelo. Uz Estwooda, Tommyja Leeja Jonesa i Donalda Sutherlanda, manju, no dojmljiviju ulogu u filmu ima i Rade Šerbedžija koji tako sve više širi krug slavnih filmaša s kojima je surađivao. Drugi holivudski naslov bio je What Lies Beneath Roberta Zemeckisa s Harrisonom Fordom i Michelle Pfeiffer. Taj efektni triler-horor — u kojem se Zemeckis oslanja na Hitchcockov opus (Prozor u dvorište, Psiho, Sumnja) i stil — o ženi koja shvaća da njenu kuću opsjeda duh sa stravičnom tajnom siguran je ovojesenski hit, a uz sjajnu Pfeiffericu pravo će iznenađenje biti Harrison Ford u ulozi u kakvoj ga publika još nije vidjela. Iako pod okriljem Spielbergove kompanije DreamWorks novi film Woodyja Allena Small Time Crooks teško se može nazvati holivudskim proizvodom. Već je uobičajeno da Woody Allen svaki svoj novi film predstavlja u Veneciji pa je tako bilo i s komedijom o sitnom lopovu (Allen) koji slučajno postaje slastičarski tajkun. Slavni je njujorški filmaš ostao dosljedan svojemu stajalištu o nepojavljivanju na festivalima baš kao i izbjegavanju prikazivanja svojih filmova u konkurenciji za nagrade.

Od ostalih američkih naslova pažnju je privukao film Roberta Altmana Dr. T and the Women koji je u Veneciji imao svjetsku premijeru. Ta duhovita ansambl-drama (Richard Gere, Helen Hunt, Farrah Fawcett, Liv Tyler...) i ironični socijalni portret Dallasa tipično je altmanovsko seciranje američke malograđanštine i još jedan u nizu filmova na američkom Jugu. Ratni spektakl U-571 Jonathana Mostowa priča je o američkoj podmorničkoj jedinici čiji je tajni zadatak njemačkim nacistima oteti stroj za slanje šifriranih poruka poznat kao Enigma. U toj atraktivnoj akcijskoj drami nastupaju Matthew McConaughey, Bill Paxton, Harvey Keitel i roker Jon Bon Jovi. Triler o serijskom ubojici The Cell koji potpisuje Indijac Tarsem tjeskoban je, ali i vrlo raskošno snimljen film u operetskom stilu u kojem se Jennifer Lopez high-tech tehnologijom uvlači u um manijakalnom ubojici kako bi spasila njegovu sljedeću žrtvu. Film sadrži vrlo provokativne prizore, a zanimljivo je da je Tarsem nakon Shekhara Kapura (Elizabeta) i M. Nighta Shyamalana (Šesto čulo) već treći indijski redatelj koji se u posljednje vrijeme probio u Hollywoodu. Inače svi spomenuti američki naslovi otkupljeni su za hrvatsko tržište.

Stjepan Hundić