Trijeznost sna Ante Kuduza

Uz monografiju Ante Kuduza

Čast grupama, pokretima, raznim umjetničkim bratstvima i čoporima, čast manjim ili većim, brojnim ili manje brojnim kolektivitetima, zajedničkim uvjerenjima i zajedničkim djelovanjima, ali kada se jednom u treznija, normalnija, sretnija vremena bude pisala povijest hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, veliko će i zahvalno poglavlje pripasti samotnjacima. Jedan od njih je i Ante Kuduz.

Dakako, daleko smo od toga da romantičarski i idealistički govorimo o kerubinskoj čistoći pojma samoće, a posebice umjetnika koji je bio, u najboljem smislu riječi, dijete svojega vremena, sklon i osjetljiv za inovativne, eksperimentalne i tragalačke kušnje, pobornik nove vizualnosti i nove likovne osjetljivosti, pri čemu, dakako, istini za volju nije bio sam. Imajući svoje generacijske subesjednike (ponajprije Lj. Šibenik, M. Galić, M. Šutej) naslijedio je i uživao prostor i klimu slobodnih stvaralačkih odluka (nakon iskustva Exata 51, Novih tendencija, enformela, op-arta, minimal-arta), ali i naklonost konstruktivizmu i avangardnoj baštini prvih desetljeća ovoga stoljeća. Kao umjetnik »solidne tradicionalne naobrazbe« i »visoke grafičke kulture« (Ž. Koščević), znajući da disciplinirano mišljenje i naobrazba pruža pravu slobodu izbora (pa i onu po kojoj se i sam zanat smije zaboraviti) ostao je zarana skloniji pitanjima nego gotovim odgovorima, otvoren prema inovacijama, tragalačkim propitivanjima, pomalo naklonjen onim sanjalačkim i utopijskim (avangardnim) koncepcijama koje su promišljali idealni ljudski i urbani prostor (Ciklus Grad, primjerice).

Govorim sve ovo jer je konačno osvanula dugo čekana i priželjkivana monografija umjetnika koja je i vizualno i sadržajno dostojna strpljenja i decenijskoga čekanja. Ona je domišljena, potpuna, vizualno i intrepretativno uzorita te znači lijepi prilog u pomalo kaotičnom i neurednom izdavačkom babiloniju koji je davno zaboravio i kriterije i prioritete.

Tako je čovjek koji je ostavio i ostavlja trag u hrvatskoj likovnoj umjetnosti dobio dugo očekivanu zadovoljštinu u izdanju punom vrlina i s pratnjom dobra znalca Kuduzova opusa, kolege Želimira Koščevića, koji je s rijetkom odgovornošću i interpreta i tumača, bez lakih sudova i retoričkih namirenja iščitao djelo u cjelini, iscrtao umjetnikov put otkrivajući njegove prijelomnice, razdjelnice i sve njegove brojne i raznovrsne morfološke i sadržajne suvrstice.

A kako se odmah, kada se započne govoriti o tom djelu, govori o njegovoj manjoj ili većoj racionalnosti (ili racionalizaciji), toj se inače pouzdanoj tvrdnji treba odmah na početku oduzeti prizvuk suha, pomalo mehaničkog i operativnog destilacijskog uređaja, koji ostavlja samo suho korito svojih tragova i interesa. Naprotiv, Kuduz je u djelu znao spojiti strukturalno i imaginativno, poetsko i geometrijsko, rukopisnu mekoću inačica i rigoroznu cjelovitost svojih organizama. Jer preciznost njegove ruke te izoštrenost oka samo je trijeznost i java njegove imaginativne moći i same mašte. Teško je stoga doći do istine govoreći o većoj ili manjoj maštovitosti jer je geometrija i konstrukcija, sustav, kadar ili grad, plod i jednog i drugog; sposobnost viđenja i sposobnost sintetiziranja viđenoga, a posebice discipliniranja svijeta kako se u svojem bogatstvu vizualnih poticaja ne bi razlio; postao rasut i likovno nesavladiv. Strah od disperzije i od ohole brbljavosti rađao je strogoćom i geometrizacijom njegovih Kadrova ili Krajolika. U toj je svojevrsnoj geometrijskoj ornamentici i strogosti lako zamjetno disciplinirano mišljenje koje ne guši nego produbljuje misterije svijeta, širi i još više produbljuje svijest o njemu. Jer njegova korespondencija sa svijetom i okolinom bila je u potkoži njegova interesa i njegovih organizama koji nisu plodom optičko-fizikalnih mjera, objektivnosti ili suhoće nekog modela koji se slijepo, bez volje, mehanički i navikom slijedi. Kao da se istodobno u jednom organizmu odvija pomno i senzibilno istraživanje prirode i prirode vlastitoga djela.

Nema nikakve sumnje da rekonstrukcija njegova puta ukazuje na neke zakonitosti i da se uvijek pokazuje stilistička volja koja ima i znatiželjnu analitičku narav, ali i karakter sustava. Ali ta volja za strukturom nikada ne odustaje od životnih situacija i fibrilacija koje dolaze iz čovjekove okoline u širokom, ali i doslovnijem smislu riječi. Stoga i njegovi organizmi i strukture ostaju u dinamičkoj ovisnosti o prirodnom svijetu, pri čemu je Kuduz uvijek više odgovoran graditelj nego fantast nekog Babilonskog tornja, sklon disciplini koliko i igri (za razliku, primjerice, od Miroslava Šuteja).

Primjer njegovih zagorskih krajolika primjer je poetizacije i stanovite nježnosti unutar cjeline opusa koji ne napuštaju svoje strukturalne osnovice, ali žive od podataka krajolika u želji da se vizualni realiteti srede, pročiste, organiziraju prema grafičkom uzorku i u stanovitoj strogosti reda. I premda to zvuči odveć objektivno i znanstveno i pomalo tvrdo, u cjelini njegova opusa nije riječ o optičkim efektima, nego o projektima. Jer organizacija znakova nikada nije mehanička i statična, nego dinamička reakcija s programskom jednostavnošću postupaka i organizacije elemenata. Jer svaka cjelina i svako djelo posebice ukazuje na čovjeka kojemu je stalo do reda i jasnoće — odlike s kojima se diči cijelim svojim stvaralačkim putem, bilo da je riječ o kadru ili krajolicima, prostoru ili gradu.

Na kraju, knjiga koju kao izdavači potpisuju Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Pinhead entertainment i Skaner studio diči se vizualnom čistoćom i inventivnim grafičkim oblikovanjem (Igor Kuduz) i djelo je koje nudi — bez ikakva pretjerivanja — jasniju sliku, ne samo umjetnika nego jednoga vremena. Jer potrebno je, poput ovoga umjetnika, biti ponekad pomalo i nevidljiv da bi se sve ili mnogo toga vidjelo.

Ivo Šimat Banov