Televizija i crno-bijeli filmovi

Crno-bijeli film Noć nad Parizom (La traversée de Paris, 1956) redatelja Claudea Autant-Lare, jedan od velikih komercijalnih uspjeha francuske kinematografije pedesetih, koji HTV prikazuje 29. rujna, poticajan je za promišljanje više tema

Prvo se nameće pitanje zašto se uopće stari, a navlastito crno-bijeli filmovi, prikazuju na televiziji kada postoji — kako to novine tvrde potkrepljujući čestim anketama — znatan broj gledatelja koji takve filmove ne žele gledati, što odmah vodi i do pitanja kako uopće taj veliki dio publike doživljava film, a posebice njegovo pojavljivanje na malim ekranima. Čini mi se da se njihovo poimanje filma kao medija (jer o umjetnosti ovdje očito nije riječ zato što bi tada bila presudna vrijednost pojedinog djela, a ne datum njegova nastanka) zasniva na tome što se u posljednjih petnaestak godina u našim kinima tek nekoliko mjeseci nakon svjetske premijere pojavljuju i najveći američki hitovi, što je nedvojbeno vrijedno dostignuće, no ono ima i naličje koje je manje za pohvalu, a to je da su ti filmovi praktično iz kinodistribucije istisnuli sve druge vrste filmova i nacionalnih kinematografija i doveli do toga (uz svesrdnu pomoć gotovo svih medija koji pišu o filmu) da se film tretira kao potrošna roba, koja gubi vrijednost ako se ne konzumira u trenutku kad je aktualna. Zato čak ni remekdjela koja su istodobno i komercijalno uspješna i američka (jer druga se gotovo ne otkupljuju) nakon nekoliko godina više ne možete naći ni u videotekama, jer zauzimaju prostor na policama novijim filmovima koji se više traže.

Obvezne kvote uvoza europskoga filma

Dakako, takav ipak nakaradan potrošački mentalitet konzumenata filma nije hrvatski specijalitet nego globalna pojava, ali joj se veći dio europskih zemalja (koje za razliku od nas drže da film ne samo kroz nacionalnu proizvodnju nego i u okviru prikazivalaštva djeluje na opću kulturnu razinu njihovih stanovnika) nastoje stvoriti uvjete da njihovi građani dobiju priliku vidjeti i drukčije filmove, primjerice kvotama obveznog postotka uvoza europskog filma, posebnim pogodnostima za prikazivanje domaćeg filma, smanjivanjem davanja na prikazivanje ili subvencijama za otkup vrijednih djela. Uz to u nas ne postoji ni kinoteka u pravom smislu te riječi, jer je prigodom raspada bivše države sav kinotečni fond ostao u Beogradu, te i ne čudi da ubrzano raste broj gledatelja kojima su novine i komercijalnost jedini kriteriji ocjenjivanja filma i da oni očekuju i od televizije kojoj plaćaju pretplatu da zadovolji takav njihov kriterij.

No, čak kada bi neka javna ili nacionalna televizijska postaja (zbog toga što joj je pretplata nedovoljna za funkcioniranje te je bitno ovisna i o marketingu), zanemarujući neke od svojih zadaća, željela svoj filmski program podrediti takvu ukusu gledatelja, ona to ne bi mogla, jer veliki američki distributeri koji su vlasnici prava za golemu većinu novih američkih hitova ne žele te filmove prodati bilo kojoj javnoj televiziji u svijetu (a ne samo HTV-u) ukoliko nije prošlo pet godina od njihova nastanka, jer je to po njihovu mnijenju — vrijeme potrebno da svoj proizvod eksploatiraju u kinima, na videu, DVD-u, posebnim filmskim, a potom i ostalim satelitskim i kabelskim programima koji se posebno plaćaju te da tek onda dolaze na red javne i ostale televizijske postaje koje nazivaju zemaljskim zbog načina emitiranja. Iznimke postoje tek onda (a tada se njima koristi i HTV) kad uvoznik kupuje u paketu kino-, video- i televizijska prava, pa mu je stalo da ih što prije iskoristi, te se tada filmovi na malom ekranu mogu naći već nakon godine i pol od premijere u kinima. Sljedeći je problem u tome što HTV godišnje kupuje oko sedamsto naslova, što je s jedne strane znatno više od godišnje američke proizvodnje, a može se reći da je riječ o rasponu od iznadprosječnih do (rijetkih) odličnih. Zato je jasno da se pri kupnji tolikog broja filmova zadovoljavajući program ne može stvarati samo iz recentne produkcije (na kojoj su svojedobno inzistirali i neki čelnici HTV-a), čak i onda kada se ona popuni i televizijskim filmovima koji češće stječu naklonost publike no kritičara, iako i među njima ima vrlo zanimljivih ostvarenja, pa je tako HTV s više od stotinu suvremenih europskih i više od sto pedeset klasičnih filmova godišnje pružao mogućnost i onima koje ne zanimaju samo suvremeni američki hitovi da steknu uvid i u druge vrste filmova, a i nadoknađivala nepostojanje kinoteke, jer su se mnogi filmovi o kojima govori svaka povijest sedme umjetnosti mogli vidjeti na ekranu, što je gledateljima omogućavalo da steknu vlastiti sud o tim djelima.

Gledajte Noć nad Parizom!

Posebno je to zanimljivo u slučajevima pojedinih filmova, autora ili razdoblja o kojima se tijekom vremena radikalno mijenjalo stajalište za što je reprezentativan primjer baš Noć nad Parizom i njezin autor Claude Autant-Lara, koji je s filmovima kao što su taj, a i Đ avo u tijelu (1947), Crvena krčma (1951) ili Crveno i crno (1954) bio izrazito uspješan na blagajnama, ali i kod kritike, kao jedan od najistaknutijih redatelja dominantne tendencije francuske kinematografije četrdesetih i pedesetih godina — ekranizacija velikih djela nacionalne književnosti (spomenimo usput da se sa stanovitim zakašnjenjem takva orijentacija nudila kao lijek za ozdravljenje hrvatske kinematografije devedesetih). No, potkraj petog desetljeća skupina mladih kritičara okupljenih oko časopisa »Cahiers du cinéma« koji će šezdesetih postati veliki redatelji i vođe novog vala potpuno je zanijekala vrijednost i originalnost cijelom tom razdoblju (a u slučaju Autant-Lare posebice je žestok bio François Truffaut) i te sudove niz godina nitko nije dovodio u pitanje. Ipak, osamdesetih su sve češće pozitivne, čak proglašavaju remekdjelom Noć nad Parizom, tu neobičnu i gotovo provokativnu sliku preživljavanja u Parizu pod okupacijom, nadahnutu pripoviješću Marcela Ayméa s vrhunskim interpretacijama svojedobno velikih zvijezda francuske kinematografije Jeana Gabina, Bourvila i Louisa de Funesa, kojima pomažu i sjajni dijalozi stalnih Autant-Larinih scenarista Jeana Aurencha i Pierra Bosta.

Tako će i naši gledatelji biti u prilici da se odluče kojem će se mišljenju prikloniti, što najvjerojatnije znači da ih Noć nad Parizom neće ostaviti ravnodušnima.

Tomisla Kurelec