StrasTVEna prozna gozba

Michel Tournier, Ponoćna ljubavna gozba, prevela Ela Agotić, naklada Vuković&Runjić, Zagreb, 2000.

Potkraj šezdesetih, kada je novovalna generacija francuske proze na čelu s Michelom Butorom, Alainom Robe-Grilletom i Margaret Duras već bila na izdisaju, četrdeset trogodišnji Michel Tournier objavio je prvi roman. Nakon hermetične, odveć intelektualne i po mnogo čemu teško čitljive proze koju je kritika hvalila, a čitatelji izbjegavali, polako su u prvi plan dolazila pitanja kako se vratiti sadržaju, samim riječima, a ne više (dobrano fetišiziranoj) formi teksta i neprestanoj potrebi da se ukaže na smrt autora i smrt institucije književnosti kao takve. U takvo se okružje posve sigurno dobro uklapaju romani Michela Tourniera čiji je lako prohodan stil, usredotočenost na fabulu (koja je uvelike fokusirana na dekonstrukcijsko preispisivanje mitoloških tekstova), kao i koketiranje s fantastikom, unijelo malo svježine u elitističku atmosferu u kojoj su romane čitali samo intelektualci, i to s namjerom da ukažu kako im je konačno došao kraj, kao i čitavoj književnosti. U komunikacijskom smislu trijadički odnos čitatelja, pisca i djela zasniva se ponajprije na autorovu povjerenju u pripovijedanje kao smisleni simbolički čin i povjerenju u komunikacijski odnos u kojem se čitatelj uistinu osjeća kao primatelj poruke.

Posljednja večera

Tournierova je Ponoćna ljubavna gozba (234 str.) zaista lako prohodno i zanimljivo štivo. Sastoji se od dvadeset pripovjedaka uokvirenih postupkom usmenoga pripovijedanja. Dvoje ljubavnika na kraju zajedničkoga bračnog putovanja, zasićeni i iscrpljeni zajedničkim životom i međusobnim nerazumijevanjem nakon kojeg ostaje samo šutnja, odluče organizirati posljednju zajedničku večeru na koju pozovu sve svoje znance i prijatelje. Svaki od njih ispriča jednu priču, te tako dekameronsko druženje traje sve do jutarnjih sati, kada ljubavnici odluče da se ne rastanu, jer su shvatili da je »takva kuća od riječi u kojoj bismo zajedno živjeli upravo ono što nam je nedostajalo«. Priče obuhvaćaju različite narativne tehnike i u njima se miješaju bajkoviti, fantastični, bizarni i mitološki motivi; u nekima od njih kohezijska je nit pseudodokumentarizam i odsutnost smislene naracije (Angus, Opasna samilost), negdje je gotovo riječ o detektivskoj priči (Théobald ili savršen zločin, Pirotehnika ili komemoracija), a ima i onih posve kratkih, borhesovskih crtica (Fantomski auto, Legenda o slikarstvu). Dobar dio priča (Legenda o mirisima, Sveti kralj Faust, Legenda o glazbi i plesu, Na slami djetešce) polemični su antimitovi, naime moderna rekonstrukcija mita u kôdu svakodnevice — to je ujedno i najzanimljiviji dio knjige, može se reći sažetak onih postupaka i tema do kojih je Tournieru stalo. Koketiranje s mitološkim instrumentarijem nije tek dokona intelektualistička razbibriga ili kviz na temu poznavanja biblijskih ili istočnjačkih motiva, nego smisleno usvajanje arhetipskih motiva, u čemu se ponajprije dokazuje Tournierova pripovjedačka vještina i neopterećenost tematikom.

Stoga zanimljivost ove zbirke ne proizlazi iz opozicija kao što su trivijalno-uzvišeno, sadržaj-forma, nego (rečeno na Foucaultov način) iz složena odnosa riječi i stvari, povratku naraciji kao smislenom činu, pripovijedanju kao pradavnoj mudrosti koja je tako često bila odbačena kao relikt predmodernoga doba u kojem su riječi (srećom) još imale magijsko značenje. Povratak usmenoj naraciji (jer svih dvadeset priča upravo je tako ispričano) ujedno je i povratak dobu kad su filozofija, religija i literatura bile neraskidivo povezane u jedinstvenu smislenu cjelinu. Tourniera se zato čita s užitkom, s onom infantilnom strašću kojom su međusobno povezani junaci (vjerojatno najbolje) priče Pierrot ili tajne noći. Dakle, u onoj, gore spomenutoj kući od riječi još se može udobno živjeti, a novija francuska proza i dalje je žilava i nepopustljiva u namjeri da i ne osobito zahtjevnim čitateljima pruži najbolje.

Tonči Valentić