Stolice i Prije doručka

Kako je to čudno — kako bi se reklo u Ćelavoj pjevačici, riječ poruka u vrijeme kada smo igrali Stolice, u umjetničkoj, političkoj, novinarskoj, pedagoškoj, andragoškoj, ideološkoj masovnoj retorici izlizala se u vlastitu parodiju

U to doba, u osvit šezdesetih godina, kada su granice otvorene, a željezna zavjesa podignuta, kada putnicima u inozemstvo SUP preporučuje da, ako sretnu nekoga od naše emigracije, osluhnu, zlu ne trebalo — Zagrebačko dramsko kazalište gostovat će prvi put u Parizu na Teatru nacija s Moli#reovim Mizantropom i francuskim srednjovjekovnim farsama Mesarom iz Abbevillea i Pathelinom. Sven Lasta, koji je igrao Suknara u Pathelinu i Alcestea u Mizantropu, izreći će apsurdnu rečenicu: »Pariz nas nije vidio.«

U to vrijeme i Apsurd je prešao granice i doputovao u naše teatre (Ionesco, Beckett) i u prijevode: Camus — Stranac, Kuga, Mit o Sizifu, Kafka — Proces, Preobražaj, Zamak. Vlado Habunek, redatelj francuskoga kazališnog esprita, prvi je unio Ionescov apsurd u hrvatsko kazalište, režirajući u Komediji Ionescovu Ćelavu pjevačicu.

Predstava je imala uspjeha kod publike unatoč tome što je za ono vrijeme bila eksperimentalna i avangardna, komedija bez radnje, zapleta, komedijskih sukoba i konvencija na koje je publika bila navikla, s rastakanjem, raspadanjem jezika, rečenicama i riječima leševima, iracionalnim dijalozima, sukobima, riječima koje se raspadaju na slogove, glasove, samoglasnike i suglasnike kao u kaotični lavež jezika. A likovi među kojima zjapi praznina i odsutnost ljudskog kontakta i suvislih odnosa, ispražnjene psihologije, suočavajući publiku s vlastitim zrcalom, stavljaju je pred izbor: ili da se smiju u sebi ili da s indignacijom odbiju bilo kakvu sličnost sa samima sobom, te odbace besmislenu Ćelavu pjevačicu koja se usto još i češlja na lijevu ili na desnu stranu.

To veći bio je uspjeh Habunekov i ansambla Ćelave pjevačice u kazalištu Komedija, jer Ionesca u to doba i u Parizu odbacuju uvrijeđeni kritičari. Prigodom premijere Ionescova Rhinocerosa u Barraultovoj režiji u Teatru Odeon 1960. Leon Chancerel je napisao: »Gle krasna skandala: Barrault je otvorio sva velika vrata starog Odeona invaziji nosoroga. Veselim se mnogo tom obnavljanju starih tradicija — i nadam se da će nam Barrault na svoje zadovoljstvo, a i na naše — pomoći da bolje upoznamo sami sebe — dopustiti svim životinjama da dođu u njegov teatar.«

Apsurdnu osjećajnost možemo naći svagdje u našem vremenu, kaže Camus u svome Mitu o Sizifu ili Ogledu o Apsurdu. I glumac je apsurdni junak — Sizif glume koji nema vječnosti iscrpljuje se u sadašnjem trenutku, u prolaznoj prizemnosti osjećanja besmislenosti svijeta gura svoj glumački kamen prema vrhu da bi se on opet otkotrljao niz brdo.

Živjeli smo u silnom trošenju riječi fraza i klišeja, u njihovu slušanju i ponavljanju kao na pucketavoj gramofonskoj ploči. Bilo je i publike i glumaca sa sluhom za novo koje su unijeli u kazalište antidrame, tragične farse. Na liniji kazališnih istraživanja i novoga dogodila se u Zagrebačkom dramskom kazalištu 1958. Ionescova tragična farsa Stolice u režiji Koste Spaića i u podjeli: Starica, 94 godine — Nela Eržišnik. Stari, 95 godina — Pero Kvrgić. Govornik, 50 godina — Fabijan Šovagović... I četrdeset i dvije stolice... Nakon Stolica izvodilo se Prije doručka O'Neill-Malec-Arthuysa u režiji Mladena Škiljana i koreografiji Octavija Cintolesija.

O'Neillova jednočinka u ovoj predstavi bila je igrana kao plesna drama prema Cintolesijevoj ideji koju je Škiljan prihvatio i korežirao, dok su skladatelji i eksperimentatori konkretne glazbe, Philippe Arthuys i Ivo Malec, bili zajedno s O'Neillom koautori govorno-glazbene i plesne predstave. O'Neillov tekst u interpretaciji Semke Sokolović govorio se iza scene, a na tekst Žene — Semke Sokolović, konkretnu glazbu i fragmente američke zabavne glazbe iz Susjedova radija, Muž — Marijan Jagušt, plesao je na sceni moderni ples očajnoga muža samoubojice.

Predstava je bila višestruki eksperiment. S jedne strane, prvi se put u dramskoj funkciji u nas pojavljuje eksperimentalna glazba. S druge pak strane konkretna glazba, ali i literatura, tekst, riječ, bili su podređeni tijelu, njegovoj plesnoj ekspresiji i izrazu. Bio je to u jednoj večeri, u dvije predstave, Stolicama i Prije doručka, antigavelijanski udar na Gavellu pod gavelijanskim, odnosno Gavellinim, vodstvom, što je također svojevrstan apsurd.

Ne znam što je Gavella intimno mislio o tome, ali znam da je, kada smo radili molierovsku dubrovačku frančezariju Jovadina kao plesnu komediju koju je koreografirao i korežirao s Mladenom Škiljanom onaj isti Cintolesi iz Prije doručka, Gavella, prateći pokus i promatrajući mrska mu Čileanca Cintolesija, promrmljao sebi u bradu: »Razbojnik«. Gavella se ipak nije protivio, niti je upotrijebio svoj neupitni autoritet. Vjerojatno je zahvaljujući umjetničkoj toleranciji i mudrosti smatrao da svatko ima pravo na svoje ludosti. Tako sam se jednu kazališnu sezonu prije nego što ću se upustiti u ludost igranja Pathelina i Mesara iz Abbevillea iste večeri, što je zahtijevalo atletsku izdržljivost (Gavella je rekao da je to moje glumačko samoubojstvo), upustio u onirično-apsurdnu tragičnu farsu devedeset petogodišnjeg Starog u Stolicama.

Kao što sam iz vlastitog iskustva zapamćenih snova znao da je u snu i nemoguće moguće: da su mi mrtvi roditelji živi, a ja živ umro, tako sam u Stolicama kao stogodišnji starac bio dijete na krilu stogodišnje supruge Semiramide i dozivao mamu, igrao mjesec veljaču ŕ la Stan Laurel, razgovarao s praznim stolicama, mojim gostima — jer sam pozvao čuvare, biskupe, kemičare, kotlare, violiniste, poslanike, predsjednike, policajce, trgovce, zgrade, nalivpera, kromosome, proletere, revolucionare, psihijatre i njihove psihopate da čuju moju poruku o spasu čovječanstva, a došao je i sam Kralj ili Car da bih pred njim izbljuvao što su mi ljudi sve učinili. »Gazda me izbacio jer se nisam dosta duboko klanjao njegovu djetetu, njegovu konju. Nogom su me udarali u stražnjicu. Bio sam skupljač nesreća... munjovod katastrofa. Htio sam putovati, nisu mi dali pasoš, htio sam prijeći rijeku, presjekli su sve mostove, htio sam prijeći Pirineje, nije bilo Pirineja... Vaše Veličanstvo... moja je misija završena. Nisam uzalud živio, jer će svijet saznati za moju poruku. Svijet, ili bolje rečeno ono što je od njega ostalo (širok pokret prema nevidljivoj publici), to jest vi, gospođe i gospodo i dragi drugovi, vi ste ostaci čovječanstva, no s takvim se ostacima još uvijek može napraviti dobra juha.«

Nakon što sam pozvao Govornika koji će u moje ime izreći glavnu i spasonosnu poruku čovječanstvu i nakon što je Govornik došao, skočio sam na vrhuncu apoteoze kroz prozor u smrt (kao u snu), a gluhonijemi Govornik izreći će moju poruku. Kako je to čudno — kako bi se reklo u Ćelavoj pjevačici, riječ poruka u vrijeme kada smo igrali Stolice, u umjetničkoj, političkoj, novinarskoj, pedagoškoj, andragoškoj, ideološkoj masovnoj retorici izlizala se u vlastitu parodiju.

Govornikova je poruka glasila: Mmmmmm, mmmmggr, gaga, Mmmmm, Guuu, Aaaa, Jagggh, Prrpr!

Pero Kvrgić