Slaba berba

Slaba berba

Glavni problem bio je odnos glumca i lutke. U većini predstava činilo se da je glumac, a ne lutka, gospodar scene i da je lutka odveć često svedena na funkciju ilustrativnoga scenskog rekvizita

Neki kažu da je lutkarska umjetnost igra odraslih s lutkama, koju djeca gledaju. Na ovogodišnjem PIF-u, međunarodnom zagrebačkom lutkarskom festivalu, igra odraslih s lutkama nije se nažalost pokazala odveć maštovitom u pristupu, pa se festivalska berba od dvadeset i jedne predstave pokazala slabijom nego prijašnjih godina. Glavni problem bio je odnos glumca i lutke. U većini predstava činilo se da je glumac, a ne lutka, gospodar scene i da je lutka odveć često svedena na funkciju ilustrativnoga scenskog rekvizita.

Djelomično se takvom doimala već prva predstava festivala, Mala čarobnica polaznika Odsjeka za lutkarsku umjetnost u Bialystoku, koji su priču o maloj vještici, koja umjesto zlih čini dobra djela, nastojali dočarati različitim tipovima metli na koje su bile nataknute lutke. No, razigrani mizanscen proistjecao je više iz situacijske pokretnosti živoga glumca, a ne iz likovno-scenske naravi lutke.

Animacijsko siromaštvo očitovalo se i u Guliveru Bialystočkog kazališta lutaka, kao i u dijelu domaćih predstava — Šumi Striborovoj Lutkarske scene Ivana Brlić Mažuranić i Šegrta Hlapića Zagrebačkog kazališta lutaka. Domaću selekciju ipak su opravdale dvije predstave, Zaljubljeni August Kazališta lutaka iz Rijeke i splitski Vodencvijetov let, topla priča o kukcu koji živi samo jedan dan, predočena u tehnici crnog i luminiscentnog teatra, u kojem su lutke premazane slojem luminiscentnih boja i svijetle u mraku pozornice.

Da tehnika lutke vođene rukom ne mora biti ograničavajući faktor, pokazala je predstava Princeza koja je skakala Akademije za kazalište i film iz Sofije, u kojoj su se glave simpatično po potrebi odvajale od tijela, noge rastezale oprugama, tepisi se pretvarali u čudovišta i sva je ta vesela igra povremeno prizivala u sjećanje one sjajne bugarske predstave koje su predmete iz svakodnevnog života — košare, krpe i ostalo — vještinom čarobnjaka pretvarale u ptice, životinje i ljude. Odlična animacija, netradicionalna scenografija i nestereotipno ispričana bajka učinile su zanimljivom i Mačka u čizmama Kazališta lutaka Slon iz Sofije.

Tjeskoban pogled

Kazalište Doktor Bostik iz Torina s predstavom Budućnost prošlost također pripada u zanimljivija ostvarenja festivala s dojmljivom scenografijom, sastavljenom od niza mehaničkih sprava, s marionetama robotima, s velikim strojem-igračkom kojim curi pijesak u nezaustavljivu protoku vremena, o čemu i govori ova predstava metafizičkog ozračja borbom dvije lutke, tematizirajući vrijeme kao kategoriju koja nije pod našom kontrolom. Večer Škole vizualnog kazališta iz Jeruzalema, koja obuhvaća predmete izvedbenih, vizualnih i intermedijskih umjetnosti, a napose se bavi vizualnim i tjelesnim aspektima kazališta, prikazala je četiri polusatne predstave, od kojih se samo prva može smatrati lutkarstvom u užem smislu, a ta prva pod naslovom Saga baca ironičan, ali i tjeskoban pogled na žalobnu zbilju većine današnjih obitelji u kojima svaki član živi gotovo sam za sebe slabo komunicirajući. U scenski mračnu, pa možda i za percepciju gledatelja odveć mračnu drvenu konstrukciju na kat smještena je četveročlana obitelj. I dok lutke mame i tate imaju još kakvo-takvo ljudsko, iako groteskno obličje, djeca zatvorena u sobama na katu izgledaju kao posljedica transmutacije gena, velikih glava i zakržljala tijela kao u crva, opetujući mehaničke radnje i nesadržajne razgovore do besvijesti.

Druga se predstava već odmiče od užeg shvaćanja lutkarstva, iako i ona u razgovoru majke i kćeri, odjevenih u sputavajuće kartonske haljine i perike, mehaničkom lutkastom gestikulacijom i pomalo groteskno-zgrčenom mimikom lica duhovito i ironično pokazuju robotsku otuđenost komunikacije u bliskom nam obiteljskom okružju. Nedvojbeno zanimljive, te su četiri predstave potaknule na razmišljanje o čudnoj težnji ovogodišnjega festivala da program ispuni predstavama o kojima se može raspravljati koliko pripadaju lutkarstvu.

Djeca kao objekti

Jedna od njih je Legenda o svetom kralju Ladislavu Kazališta Hattyú-Dal iz Budimpešte. Iako je privlačila pozornost vizualno-simboličkim bogatstvom, obiljem folklornih elemenata, starim napjevima, arhaičnim instrumentima i cijelom vizurom pučkoga sakralnog kazališta, ona je koristila samo jednu procesijsku lutku, koja ima ipak sporednu ulogu. A u drugoj problematičnoj predstavi, Tajanstvenom prijatelju kazališta iz Virovitice, lutke nije ni bilo.

Naime, ta je predstava prikazana izvan konkurencije u sklopu teme Lutka u odgoju, obrazovanju i terapiji, ali i u tom kontekstu ona ne pripada PIF-u. Riječ je, doduše, o predstavi psihoterapeutskog sadržaja — dječak pomoću svoje lutke (koju igra živ glumac) pokušava razbiti strah djevojčice koja je zanijemjela u ratu, a govori samo posredovanjem svoje lutke — no promišljenije i razrađenije uporabe lutke kao medija kojim traumatizirano dijete komunicira sa svijetom u glumačkoj igri i u redateljskoj koncepciji nismo vidjeli.

Koliko se može čak i zlouporabiti djecu stvarajući od njih objekte prema načelu iskoristi i baci, pokazala je predstava Anica i Danica Dječjega kazališta u Osijeku, u kojoj se sat vremena na sceni producirala Aleksandra Colnarić, koju pamtimo s boljim dojmom iz predstave Lažeš Melita. Redateljica predstave Petronela Dušova dala je u ruke glumici Aleksandri dvije obične dječje lutkice, a i cijela se predstava odigrava prema načelu tipične igre djevojčica s omiljenim lutkama.

Lutkice imaju svoju kuću, krevetiće, ona ih pokriva, budi, smišlja za njih razne dogodovštine i pustolovine i sve bi se to još podnijelo da djecu u publici ne iskorištava na potrošni način. Naime, glumica, kad joj se to učini zgodnim, dovlači iz publike djecu, stavlja im vreće na glavu i tako ih vrti, traži od njih da blesasto i bez razloga skakuću po sceni kao u nekoj lošoj kulturnoj animaciji sezonskih hotelskih zabava.

Higijena života

Ta predstava uklapa se u kontekst sportskih, kulturnih i inih animacija i manipulacija, u kojima pristajemo sudjelovati pretvarajući se u objekte, a koje samo pokazuju da s našim životima nešto nije u redu, ali ne i u svjetonazor koji u odnosu dijete-lutka zahtijeva kreativniji, maštovitiji i napose subjektan odnos. O tome su napisane knjige, o tome se mnogo govori, govorilo se i na PIF-u u sklopu predavanja poznatoga psihoterapeuta dr. Zlatka Bastašića, ali se u svakodnevnom životu taj svjetonazor malo primjenjuje, čega je možda nesvjesno rezultat i ova predstava.

Upravo obrnutim putem krenula je predstava slovenskoga kazališta Zapik Tko s drveta kruške stresa, koju su Igor Cvetko i Jelena Sitar izveli u dječjem vrtiću u Travnom. Zasnovana na igri s lutkama-prstima, ona spontano i prisno uvodi djecu u igru omogućujući im da postanu subjekti predstave. Djeca iz publike postaju prsti, zajedno s glumcima stvaraju događaj i priču.

Ta predstava također ne pripada u tipično lutkarstvo, nego je dio širega projekta kazališta Zapik, kojim oni, kako sami kažu, rade na higijeni života. Polaze od razmišljanja da bi svi trebali biti subjekti animirani jedni od drugih i u skladu s takvim poimanjem komunikacije nastaju i njihovi projekti i radionice. Dvije su održali i na festivalu, objašnjavajući začuđenim znatiželjnicima kako djeca mogu autorski djelovati u svim segmentima predstave, od stvaranja lutaka, scenografije, glazbe, pa i dramaturgije.

I mala djeca imaju osjećaj za dijelove cjeline, tvrdi Jelena Sitar. Sve što mu treba je traka papira, koju će on tijekom priče preklapati kad god mu se čini da se nešto novo dogodilo. I tako će stvarati cjeline, odnosno strukturu priče. Još malo papira, kartona, škanicla i tetrapaka, i gotove su lutke i scenografija. Igor Cvetko iz kutije može ponuditi niz čarobnih instrumenata, od slovenskih narodnih do tibetanskih činela, i put prema nama samima kroz čudnovate predjele umjetnosti može započeti. Nikad se ne zna koji se dio sebe i drugih može upoznati. Ni mali Jocke u poetičnoj predstavi Usred noći nije znao gdje će stići i što će spoznati kada prođe tajnim prolazom ispod popluna. Bio je to posljednji dan festivala kada smo uživali u zasluženo nagrađenom Kralju Ubuju i igri marioneta u Urbildu Kazališta Buhtli i lutke iz Praga.

Gordana Ostović