Secesijsko remek-djelo

Secesijsko remek-djelo

Kako ocjenjivački sud nije u potpunosti prihvatio projekt, Lubynskog, ali i Sunka u pratnji člana ocjenjivačkog odbora inž. Ladislava Sitzera i budućeg ravnatelja biblioteke Velimira Deželića šalju na studijsko putovanje u Budimpeštu, Kološvar, Cluj, Lvov, Berlin i Leipzig sa svrhom razgledavanja novih sveučilišnih knjižnica

Prema mišljenju mnogih uglednih stručnjaka nekadašnja Kraljevska i sveučilišna knjižnica arhitekta Rudolfa Lubynskog u Zagrebu jedno je od najvažnijih ostvarenja domaće secesijske arhitekture s početka stoljeća. Projektirana prema tada najvišim europskim standardima i danas, na prijelazu stoljeća, zadivljuje svojim profinjenim Gesamtkunstwerkom.

Arhitekt Rudolf Lubynski rođen je 31. listopada 1873. godine u imućnoj zagrebačkoj zemljoposjedničkoj obitelji. Nakon završene klasične gimnazije, 1896, iste godine kada Viktor Kovačić odlazi u Beč na školovanje Ottu Wagneru, Rudolf Lubynski odlazi na studije u Njemačku, u Karlsruhe, gdje upisuje Visoku tehničku školu kod uglednog historicističkog arhitekta prof. dr. Josefa Durma. No nakon završena petog semestra Lubynski, koji se tada potpisivao i kao Loewy, prekida studij i radi kao suradnik u Durmovu atelijeru. Zanimljivo je da će jedini objekt za koji pouzdano znamo da je Lubynski radio s Durmom iz tog vremena biti Sveučilišna knjižnica u Heidelbergu. Godine 1905. Lubynski u potrazi za novim poslom sa suprugom Hildom odlazi iz Karlsruhea u Zürich, no već 1907. zatječemo ga u Zagrebu, gdje s građevnim poduzetnikom Adolfom Müllerom pokreće Građevno poduzetništvo Müller i Lubynski arhitekt. Jedan od rijetkih pisanih podataka koje sam pronašao iz toga doba o njemu dokument je Kluba hrvatskih arhitekata, u kome 16. travnja 1907. predsjednik kluba arhitekt Stjepan Podhorsky i tajnik arhitekt Alojz Bastl pišu tadašnjem predstojniku građevnog odsjeka Jurju Augustinu »da se u gradu Zagrebu stvorilo više poduzetničkih tvrdka koje su se u javnosti oglasile sa naslovom arhitekt ili arhitekti, prem... nisu uvršteni u kategoriju ovlaštenih civilnih tehnika s naslovom arhitekt, a niti im pripada pravo taj naslov u javnosti nositi... Pronađeno je nadalje da takove tvrdke istim naslovom podpisuju one građevne osnove koje se u svrhu podjeljenja građevne dozvole podastiru gradskom poglavarstvu i visokoj vladi. Razjašnjenja radi napominje podpisani Klub u prvom redu tvrdku koja glasi građevno poduzetnićtvo Müller i Lubynski, podpisani sa arhitekt, od koje je prvo imenovani trgovac mješovitom robom i tvorničar opeke, a drugi osposobljen za graditelja.« No 1908. Lubynski piše Klubu hrvatskih arhitekata da mu »izvoli priposlat pristupnicu i klubska pravila«, čijim će članom postati potkraj godine. Do Prvoga svjetskog rata Lubinsky će u Zagrebu izvesti niz višestambenih najamnih kuća, uglavnom za Hipotekarnu banku, te nekoliko obiteljskih vila i kuća, no projekt koji će ga učiniti slavnim nekadašnja je Kraljevska i sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu u Zagrebu.

Potreba za takvim objektom postojala je u Zagrebu otprije, a osobito nakon osnutka Sveučilišta 1874, te nakon rušenja renesansnih utvrda, Bakačeve kule i zgrade Metropolitanske knjižnice pred katedralom potkraj 1906. Tijekom 1907. Sabor je odlučio o podizanju nove zgrade, a 17. veljače 1909. raspisan je i javni natječaj »za gradnju nove zemalj. biblioteke i uređenje okoliša na Zapadnom perivoju«. Na raspis natječaja odmah je reagirao Klub hrvatskih arhitekata, ustvrdivši »da su uvjeti tako nedostatni da bi uspjeh natječaja mogao biti dvojben za raspisatelja kao i za natjecatelje«. Lubynski prijavljuje projekt pod motom Proprio Marte. Od devet pristiglih radova ocjenjivački sud, kome je predsjedao bečki arhitekt Karl Mayreder, odlučio je da prvu nagradu podjele Lubynski i Dionis Sunko, dok je treća nagrada pripala Svetomiru Šimuncu-Volčanšeku, tada još studentu arhitekture u Münchenu. No, izvedba je povjerena Lubynskom, koji će se 1910. obrazlažući svoj projekt pozivati upravo na svoja iskustva stečena kod Durma pri gradnji sveučilišne knjižnice u Heidelbergu. Kako ocjenjivački sud nije u potpunosti prihvatio projekt, Lubynskog, ali i Sunka u pratnji člana ocjenjivačkog odbora inž. Ladislava Sitzera i budućeg ravnatelja biblioteke Velimira Deželića šalju na studijsko putovanje u Budimpeštu, Kološvar, Cluj, Lvov, Berlin i Leipzig sa svrhom razgledavanja novih sveučilišnih knjižnica.

U današnjem kontekstu gotovo da je i nemoguće zamisliti situaciju u kojoj grad Zagreb šalje pobjednika natječaja za Muzej suvremene umjetnosti, nekog od članova ocjenjivačkog odbora i ravnateljicu Muzeja na studijsko putovanje diljem svijeta da razgledaju trenutačno najatraktivnija ostvarenja s tog područja, među kojima su novootvoreni londonski Tate Modern ili glasovita Gehryjeva realizacija u Bilbau.

Godine 1910. na inzistiranje bana Raucha donosi se konačna odluka o početku gradnje knjižnice, koja je započela 21. veljače 1911. Na poticaj Društva umjetnosti izvođenje slikarskih i skulptorskih ukrasa povjerava se domaćim umjetnicima. Teme je odabrao tadašnji župan Janko pl. Jelačić, dok je mjesta gdje će dekoracije dolaziti odredio sam Lubynski. Vlaho Bukovac pozvan je iz Praga da izradi za veliku čitaonicu sliku Razvitak naše književnosti, dok su ostale kompozicije izveli Menci Klement Crnčić, Oton Iveković, Robert Auer, Mirko Rački, Ivan Tišov, Ferdo Kovačević i Gabrijel Jurkić. Kiparske radove u unutrašnjosti izveo je kipar Mila Vodsedalek, dok će Robertu Frangešu i Rudolfu Valdecu biti povjerena izvedba kiparskih radova na pročeljima. Valdec će na zabatu južnoga pročelja izvesti reljefnu alegoriju knjižarstva, dok će Frangeš na glavnom pročelju izvesti reljefne alegorije koje predstavljaju: »Liečništvo, Bogoslovlje, Mudroslovlje i Pravoslovlje«. Dana 29. rujna 1913. zgrada Kraljevske i sveučilišne biblioteke predana je gradskoj upravi.

Odmjerenih ritmova masa i proporcija, zgrada biblioteke s cjelokupnom svojom opremom i umjetničkim oblikovanjem u pravom je smislu riječi Gesamtkunstwerk koji u Zagrebu, prema ocjeni povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević, više nikad nije dosegnut u nekome arhitektonskom djelu. »Svojim vanjskim izgledom«, istaknula je u knjizi Zagrebačka zelena potkova, »i ta palača s početka XX stoljeća djeluje poput hrama: monumentalno i reprezentativno, jednako kao dva velika monumenta XIX stoljeća, akademijska i kazališna palača«.

Izgradnjom knjižnice 1913, a ubrzo sjeverno od nje i Kemijskog zavoda, arhitekta Vjekoslava Bastla, te njegova nešto kasnijeg pandana Fizikalnog zavoda Egona Steinmanna, dolazi do cjelovita urbanističkog definiranja Mažuranićeva trga. Time dolazi i do zaključenja oblikovanja »Zapadnog perivoja« tzv. »Zagrebačke zelene potkove«.

Godinu nakon dovršenja Kraljevske i sveučilišne knjižnice započeo je Prvi svjetski rat. Lubynski će čitav rat provesti na fronti. Godine 1918. obolijeva od španjolske gripe i vraća se u Zagreb.

Između dva rata atelijer Rudolfa Lubynskog prerast će u veliki projektni biro u kome će surađivati arhitekti koji će nakon pionirskoga protomodernističkog razdoblja biti protagonisti klasičnog modernizma tridesetih. Nabrojimo samo neke kao što su Stjepan Planić, Stjepan Gomboš, Lavoslav Horvat, Juraj Neidhardt, Hinko Bauer, Marijan Haberle, Bograd Petrović i mnogi drugi. Možemo reći da kao što je Viktor Kovačić svojom pojavom početkom stoljeća bio ideološko-pokretačka snaga hrvatske moderne arhitekture, atelijer Rudolfa Lubynskog bio je kreativno rasadište u kojem će nadolazeći naraštaj vodećih arhitekata stjecati svoja prva praktična iskustva.

Jedno od najfascinantnijih ostvarenja Rudolfa Lubynskog iz te, nazovimo je, kasne modernističke faze poslovna je zgrada braće Marić — palača Shell u Gajevoj 5 iz 1931/32. Riječ je o njegovu posljednjem ostvarenju, u kome nakon niza postsecesijskih realizacija iz dvadesetih godina taj arhitekt svoj životni opus zaključuje predstavljanjem tada najavangardnijih arhitektonskih načela. Lubynski umire u Zagrebu 27. ožujka 1935. u šezdeset i drugoj godini.

Gotovo tijekom čitavoga stoljeća Sveučilišna knjižnica u zgradi arhitekta Rudolfa Lubynskog bit će jedna od središnjih kulturnih institucija u Hrvatskoj. No s fondom većim od milijun svezaka sve je manje mogla odgovarati novim potrebama vremena. Godine 1962. Sabor odlučuje o podizanju nove zgrade, dok je konačna odluka o gradnji donesena 1972. Natječaj je raspisan 1977, a godinu poslije prvu nagradu dobio je projekt pod šifrom 032 skupine arhitekata Velimira Neidhardta, Davora Mancea, Marijana Hržića i Zvonimira Krznarića. Dana 28. ožujka 1988. položen je kamen temeljac, a 28. svibnja 1995. nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice svečano je otvorena. Smještena na jednoj od glavnih gradskih simetrala, Ulici Hrvatske bratske zajednice, iako konačnom izvedbom i funkcijom neće u potpunosti zadovoljiti potrebama, svojim monumentalnim geometrizirajućem neomodernizmom postat će jedna od prepoznatljivih gradskih vizura s kraja stoljeća, no ujedno će svojom pojavnošću otvoriti i gordijski čvor urbaniziranja tzv. središnje zagrebačke osovine. Dakako, pravilno rješenje toga čvora u skorijoj budućnosti, za što je jedan od temeljnih preduvjeta i donošenje novog, kvalitetnijeg Generalnog urbanističkog plana, ali i kapital koji će znati prepoznati i poduprijeti samo kvalitetne autore i projekte, temeljni su preduvjeti da taj dio grada postane istinsko gradsko središte za 21. stoljeće.

No, vratimo se na početak priče, i zapitajmo se kakva je sudbina potkraj stoljeća zadesila nekadašnju Kraljevsku i sveučilišnu knjižnicu arhitekta Lubynskog. Prema anketama arhitektonsko ostvarenje stoljeća postalo je danas tek vizualnom kulisom jednoj nespretnoj arhitektonsko-kiparskoj realizaciji arhitekta Ljubomira Cote i akademskog kipara Vlade Radasa. Riječ je o samo jednom u nizu problematičnih zahvata kojim se na najgrublji mogući način zadire u indentitet Zelene potkove, nanoseći zagrebačkom urbanizmu, arhitekturi i kulturnoj baštini neprocjenjivu štetu. Govoreći, ne o vrijednosti, nego o nevrijednosti nove nametnute urbanističke ideje, vrlo će se jasno izjasniti ugledna povjesničarka umjetnosti Željka Čorak, koja kaže: »Remek-djelo Rudolfa Lubynskog, s Frangešovim i Valdecovim skulpturama na pročeljima, prizor je pred kojim jedino primitivizirana kultura može osjećati horror vacui«. Da, upravo primitivizirana kultura, koja je nažalost ostavila trajan i neizbrisiv trag u većini hrvatskih gradova.

Krešimir Galović